Današnja je politika okrenula temeljne teze: s jedne strane, gospodarstvo zahtijeva racionalne «tehnike» rješavanja gospodarske situacije, a umjesto toga imamo samo isprazna obećanja i vizije. S druge pak strane, obrazovanje i odgoj zahtijevaju vizije, a političari na vlasti nude nam «tehnike». Nažalost, već niz godina ministarstvom obrazovanja vladaju «tehničari», a ne vizionari. Posve je očito da ta zamjena teza ne koristi ni gospodarstvu, ni obrazovanju
Treba danas biti hrabar za «sreću križa» spram svih onih zavodničkih sreća koje ostaju samo izvanjske, a čovjeka čine nesretnim i praznim. Kršćanska je vjera zahtjevna, jer pretpostavlja življenje u skladu s Bogom, nebom, nevidljivim spram duha vremena koji slijedi nerijetko samo vidljivo, materijalno, profit, korist, interes. Zato računa i na to da će određeni vjernici pokleknuti duhu vremena i napustiti Crkvu. Pad broja vjernika istodobno je i poticaj za sve vjernike da se priupitaju nisu li oni svojim životom pridonijeli tomu padu …
Program zdravstvenog odgoja u školama je antihuman jer reducira čovjeka na znanost i tehniku, jer predstavlja svoje «znanstvene» rezultate kao apsolutne. No, znamo što je sve u povijesti bilo «znanstveno», a čemu se danas smijemo. Ti isti «znanstvenici» programa zdravstvenog odgoja zaboravljaju da postoje i drugi «znanstveni rezultati» koji se protive njihovim rezultatima. O ljudskoj se spolnosti ne želi govoriti s gledišta cjelovite vizije o čovjeku, nego se ona reducira na pitanje tehnike. A obrazovanje i odgoj nisu pitanje tehnike, nego vizije o čovjeku, kaže dr. sc. Ivica Raguž, voditelj Odsjeka za sustavnu teologiju pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Đakovu Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i glavni urednik znanstvenog časopisa KBF-a – »Diacovensia«.
Razgovarao: Boris Jagačić
Čovjek se, kad ga pritisnu nedaće, obično u većoj mjeri okreće vjeri i crkvi u kojoj traži utočište. No mi svjedočimo suprotnom trendu – potresa nas duboka i sveopća kriza, a broj deklariranih katolika u Hrvatskoj se značajno smanjio u posljednjih 10-ak godina. Kako objašnjavate tu pojavu?
Nisam baš siguran da se ljudi u nedaćama obično u većoj mjeri okreću vjeri i Crkvi, odnosno Bogu. Iskustvo pokazuje da ljudi u većim poteškoćama u jednakoj mjeri padaju u još veće beznađe ili se pak obraćaju, počinju vjerovati u Boga. Ono što zapravo želim reći jest to da ne postoji automatska, prirodna povezanost između nevolje i vjere, odnosno netko vjeruje i u mukama i radostima, a netko pak u mukama i radostima ne vjeruje, indiferentan je, postaje ateistom ili zapada u još veći očaj. Što se tiče vašega pitanja o «značajnom» smanjenju katolika u Hrvatskoj, vrlo mi je upitna ta tvrdnja. Moram priznati da sam prije objavljenja popisa stanovništva mislio, slušajući medije, da će na koncu u Hrvatskoj biti samo negdje 50 ili 60 % katolika. A broj se smanjio samo za nekoliko posto! Mislim da je ta činjenica određene osobe i određene medijske centre, koji su se nadali puno većem padu broj katolika u Hrvatskoj, uvelike «zabrinula» pa su odmah krenuli s propagandom da je popis stanovništva falsificiran, izmanipuliran itd. Dakle, pad broja katolika toliko je neznatan da uopće nije vrijedan spomena.
No, ipak želim odgovoriti na vaše pitanje zašto se eto dogodio i tako malen pad broja katolika. Potrebno je imati na umu sljedeće: prvo, o porastu ili padu broja katolika u Hrvatskoj i bilo kojoj zemlji ne ovisi kršćanstvo i Crkva. Da u Hrvatskoj ostane 1 % katolika to ne bi ništa značilo za Crkvu! Zašto? Zato što istina kao takva ne ovisi o većem ili manjem broju koji je prihvaćaju ili ne, pa tako i istina o Bogu u Crkvi. Crkva je na taj način, usudio bih se reći, indiferentna spram svih statistka, bilo onih koji govore o porastu, bilo onih koji govore o padu vjernika. Drugo, kršćanska je vjera zahtjevna, jer pretpostavlja življenje u skladu s Bogom, nebom, nevidljivim spram duha vremena koji slijedi nerijetko samo vidljivo, materijalno, profit, korist, interes. Zato kršćanska vjera računa na odbacivanje od strane svijeta, nerazumijevanje, a time i na to da će određeni vjernici pokleknuti duhu vremena i napustiti Crkvu. Treće, rekoh da je Crkva indiferentna spram statistika, jer istina ne ovisi o broju! No, u toj svojoj indiferentnosti, koliko god to paradoksalno zvuči, Crkva je istodobno ona koja sebe stalno kritički preispituje, u skladu sa starim crkvenim načelom da se «Crkva treba uvijek reformirati». Zato je pad broja vjernika istodobno i poticaj za sve vjernike da se priupitaju nisu li oni svojim životom pridonijeli tomu padu. Ali i tu vrijedi opet isto načelo. Pravilo i zahtjev za reformom Crkve vrijedi uvijek, vrijedio bi onda kad bi u Hrvatskoj bilo 100 % katolika!
Može li Katolička crkva danas adekvatno odgovoriti novonastalim okolnostima u društvu koje je sve podložnije promjenama? Naime, dok istaknuti teolozi zagovaraju potrebu za unutarnjom reformacijom Crkve kako bi ona bila „u korelaciji“ s duhom vremena i potreba vjernika, papa Benedikt XVI. odlučno odbacuje tvrdnje da bi se Crkva trebala mijenjati / prilagođavati mišljenju javnosti…
Katolička crkva dakako da može odgovoriti na novonastale okolnosti, jer ona ne odgovora sobom nego istinom, Božjom riječi, Isusom Kristom. Što se tiče «istaknutih teologa», ne bih rekao da svi «istaknuti teolozi» misle kako bi Crkva trebala biti «u korelaciji» s duhom vremena. Mnogi «Istaknuti teolozi» danas vrlo različite misle, a mnogi u cijelosti podržavaju papu Benedikta XVI. No, to je sad ovdje nebitno, puno važnije je pitanje kako bi se Crkva trebala odnositi prema svijetu. U skladu s Novim zavjetom i cijelom tradicijom Crkve rekao bih da je taj stav dvostruki i da se može izreći u dvama pojmovima: istina i ljubav. Crkva naviješta istinu, Boga Isusa Krista koji nije od ovoga svijeta. U tom smislu ni Crkva ne može biti od ovoga svijeta. Ona treba pružati otpor onomu svijetu koji je daleko od istine, treba joj biti strana svaka «korelacija» s takvim svijetom.
Crkva je najsuvremenija kad nije s duhom vremena, nego kad je u skladu s duhom evanđelja, s istinom. Ako se Crkva treba mijenjati i prilagođavati, tada nikako duhu vremena, nego duhu evanđelja. Zato će Crkva uvijek biti neprihvaćena, ismijavana, odbacivana. Jer, ljudi ne žele, pisao je još sv. Augustin, prihvaćati onu istinu koja ih razotkriva, koja ih kritički sagledava. S druge pak strane odnos Crkve prema svijetu uvijek treba biti u duhu ljubavi. Pod tim se podrazumijeva da Crkva u ljubavi nikad ne odbacuje svijet. Štoviše, ona je pozvana supatiti sa svijetom, dati se pogoditi pitanjima i mukama svijeta, modernoga čovjeka. Ona na svojoj vlastitoj koži, ako se tako može reći, treba osjetiti svijet i njegove muke. Jer, istina bez ljubavi, govorio je još Blaise Pascal, pretvara se u idolatriju. To je, dakle program djelovanja Crkve spram svijeta: istina u ljubavi. S time stoji ili pada Crkva, odnosno sama kršćanska vjera.
U svojoj knjizi „Može li se Crkva još spasiti?“ njemački katolički teolog Hans Küng navodi kako je kriza Crkve izbila na površinu zbog seksualnih skandala katoličkog klera, ali da ona zapravo traje već dugo. On govori kako su ti skandali u izravnoj vezi s celibatom, koji bi, po njegovom mišljenju trebalo ukinuti, a inače je zagovornik zaređivanja žena. Kako vi na sve to gledate?
Hans Küng
Ponajprije treba reći da su seksualni skandali u Crkvi zaista veliki razlog za žalost, za kajanje te golemi poticaj na obraćenje u Crkvi da se to više nikad ne dogodi. Koji su razlozi tomu? Celibat nikako ne može biti jedini razlog za takve skandale. Kao što pokazuju statistike, većina pedofila su oženjene ili udane osobe, dakle ne one osobe koje žive u celibatu. Stoga razloge treba tražiti na drugim razinama. Spomenuo bih samo neke, ne želeći time iscrpsti svu problematiku. Prvo, prekomjerno erotizirano i seksualizirano današnje društvo. Sve je danas obojeno govorom o seksu, erotici. Zašto? Čovjeku se nudi seks kao jedini način da pronađe smiraj od teške stvarnosti, da bude sretan. Nastaje tako novi tip čovjeka, «seksualnog predatora sreće.» Pritom govor o ljubavi biva stavljen po strani, ostaje samo eros i seks. Na tom tragu, mnogi su tamo još 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća predlagali da bi seksualna emancipacija trebala uključivati čak i pravo na pedofiliju! Drugo, pedofilija predstavlja neku vrstu perverzne nostalgije za izgubljenom nevinošću i jednostavnošću. U djetetu se traži nevinost, jer su odrasli već sve isprobali. U djetetu se također traži jednostavnost odnosa, jer su odnosi između muškaraca i žena postali opterećujući. Treće, pedofilija je posljedica i sveopće infantilizacije stvarnosti.
Odrasli su prestali biti odrasli u smislu preuzimanja odgovornosti za svijet, ponašaju se poput djece, ne žele odrasti. Zato perverzno traže djecu kako bi bili djeca. Kako Crkva i svećenici nisu imuni od triju navedenih razloga, razumljivo da se pedofilija pojavila i u samoj Crkvi. Pritom treba spomenuti i dva specifično unutarcrkvena razloga. To je prvenstveno pretjerani govor o ljubavi na uštrb pravednosti. Nerijetko se u Crkvi pretjerivalo s govorom o ljubavi i praštanju. Pravednost i pravedne kazne smatrale su se protivne kršćanskom duhu. To je dovelo do toga da se više nikoga nije smjelo kažnjavati u Crkvi, jer to kao nije kršćansko. Drugi razlog jest pogrješno čuvanje dobroga glasa Crkve zbog kojega su se određeni slučajevi prikrivali u Crkvi. U mnogim slučajevima Crkva tako i sama nije bila spremna izložiti se istini. A što se tiče ređenja žena, kako ovdje nemam previše prostora za elaboriranje cjelokupne problematike, mogu samo reći da Katolička crkva svećenički red pridržava muškarcima ne zbog patrijarhalnih i povijesnih razloga, već zbog teoloških, ukoliko muškarci trebaju sakramentalno predstavljati Isusa Krista. U tom smislu protivan sam ideji ređenja žena, što je također tradicija i u židovstvu i pravoslavnoj Crkvi.
Koji je glavni razlog sve većeg broja ateista i agnostika kao i trend da sve više Hrvata istražuje druge oblike duhovnosti kao što je, primjerice, New Age?
Kako reče jednom sv. Toma Akvinski, vjerovati nije lagano. Vjera zahtijeva obraćenje, napuštanje sebe, življenje u skladu s onim što se ne može kontrolirati, a to je Bog. Stoga je uvijek na neki način lakše ne vjerovati, lakše je slijediti duh vremena, ravnati se prema vidljivom, materijalnom, interesima i probitcima, biti indeferentan negoli se odlučiti za nešto. To je jedan od razloga ateizma i danas tako popularnoga agnosticizma. New Age treba dakako drukčije tumačiti. On je svakako izričaj nezadovoljstva modernoga čovjeka sa svijetom materijalizma i koristi. New Age pokazuje da je čovjek i dalje osjetljiv i otvoren za Boga. S kršćanskoga gledišta New Age pak ostaje problematičan, jer, kako to zgodno rekao teolog Johann Baptist Metz, imamo religiju bez Boga. Pod tim Metz misli na to da se i New Age i slične ezoterijske religijske zajednice kroje Boga prema vlastitoj mjeri. Bog postaje udomaćeni, pripitomljeni bog, koji više nije zahtjevan i koji ne traži obraćenje. Zato će se danas i mnogi intelektualci nerijetko radije okrenuti New Age-u, jer im New Age nije zahtjevan, ne moraju se mijenjati itd. A kršćanski pak Bog jest Bog obraćenja. Onaj tko susretne kršćanskoga Boga, ne može ostati isti. Život mu se mora doslovce preokrenuti naglavačke. E to «naglavačke» ne želi New Age.
Bilježimo i smanjenje broja brakova, povećanje rastava. Može li se konstatirati da su brak i obitelj, kao najvažnija institucija danas u krizi?
Posve je razvidno da je brak u krizi. Mnogi su čimbenici doprinijeli toj krizi. Kao teolog mogu reći da je jedan od glavnih čimbenika te krize nestanak vjere u Boga s obzora bračnoga i obiteljskoga života. Naime, vjera pretpostavlja odluku vjernosti za Boga, onkraj dobrih i loših emocija. Tako se vjeruje u Boga i kad se Boga ne osjeća, kad nije sve kako mi to želimo. Ako sada ozračje tako shvaćene vjere primijenimo na brak, onda uviđamo što se događa tamo gdje se ne vjeruje. Tada sve ovisi o emocijama, nema više vjernosti drugomu. Kao da vrijedi sljedeće: «Dokle god ‘osjećam’ da te ljubim, do tada ću živjeti u braku s tobom, kad to više ne ‘osjećam’, napuštam te. Kako su naše emocije labave i prolazne, eto zašto toliko rastava brakova! A vjera omogućuje upravo vjernost i pripadnost drugomu onkraj emocionalizama, ona nosi i zacjeljuje i pozitivne i negativne emocije. Osim toga, vjera je područje napuštanje vlastita egoizma, otvorenost drugomu, Bogu, a ostvaruje se u molitvi. Dakle, tamo gdje se više ne vjeruje i ne moli, vrlo lako se počinje živjeti samo za sebe, ne primjećuje se drugoga. Zato su vjera i molitva najbolji načini prevladavanja krize bračnoga i obiteljskoga života.
Pitanje zdravstvenog odgoja zagušuje medijski eter. Što je sve sporno u programu zdravstvenog odgoja?
Rekao bih da je progam zdravstvenoga odgoja antihuman. Pod antihumanošću mislim prvenstveno na redukciju čovjeka na znanost i tehniku. Naime, o ljudskoj se spolnosti ne želi govoriti s gledišta cjelovite vizije o čovjeku, nego se ona reducira na pitanje tehnike. Primjerice, sugerira nam se da će kondom riješiti mogućnost zaraznih spolnih bolesti, a ne cjeloviti pogled na čovjeka: ljubav, vjernost. A obrazovanje i odgoj nisu pitanje tehnike, nego vizije o čovjeku. Zamislite da roditelji odgajaju i obrazuju svoju djecu samo da ih uče «tehnici.» To je kraj roditeljstva i odgoja! Nadalje, antihumanost se također očituje u sljedećoj logici: «pa svi tako čine i zato je to dobro.» Dakle, svi masturbiraju, gotovo svi imaju predbračne odnose i zato tako mora biti. Tako danas svi kokodaču u medijima: «pa svi tako čine», pritom dakako misleći «tako treba i biti.» No, to bi bio kraj humanosti, jer se humanost čovjeka ravna prema onomu što treba biti, a ne prema prema onomu što jest.
Netko bi mogao reći: pa svi ili većina krade, pa zašto i ja ne bih krao; svi se tuku, zašto se i ja ne bih tukao, svi varaju svoje žene i supruge, zašto ne bih i ja itd. To bi bila smrt čovjeka. Naposljetku, program je antihuman, jer predstavlja svoje «znanstvene» rezultate kao apsolutne. No, znamo što je sve u povijesti bilo «znanstveno», a čemu se danas smijemo. Stoga je nevjerojatno da netko može danas tako apsolutizirati znanost te druge koji drukčije misle proglasiti neznanstvenima. Dakako, ti isti «znanstvenici» programa zdravstvenog odgoja zaboravljaju da postoje i drugi «znanstveni rezultati» koji se protive njihovim rezultatima. Ono što je na kraju najžalosnije jest to da se kritika programa zdravstvenog odgoja smatra kao tobožnje čuvanje monopola od strane Crkve: Crkva protiv znanosti. To je smiješno. Crkva samo podiže glas u obranu humanosti i humanizma, a ne u obranu svojega monopola.
Dr. Ivica Raguž
Mislim da se svaki građanin Republike Hrvatske ima «pravo miješati» u mnoga pitanja, posebice ona gdje primjećuje da je ugrožena bit humanoga, što je po mom mišljenju, slučaj u programu zdravstvenoga odgoja koji je sve samo ne odgoj. Stoga i Crkva, a ovdje ne mislim samo na biskupe i svećenike, nego i njezini vjernici imaju pravo kritički se osvrnuti na sva pitanja. U suprotnom bismo imali totalitarnu državu u kojoj više ne bi bilo prava «miješati se» u određena pitanja!
Zašto je izostala produktivna javna rasprava oko toga pitanja i može li se uopće tu doći do nekakvog konsenzusa?
Mislim da je razlog tomu ministar Jovanović i njegovi suradnici. Uopće nisu pozvali javnost na raspravu, a to se moglo postići. Ministar je samo odjednom odlučio da se program uvede u škole. Dobiva se dojam da je htio na politički lukav način brzo uvesti program da ga nitko ni ne primijeti. To je pak bila potpuno pogrješna politička procjena, jer zasigurno nije očekivao da u Hrvatskoj postoje još oni kojima je stalo do istinskoga obrazovanja i odgoja.
Mnoge je građane tema već počela iritirati. Činjenica je da nas muče ozbiljni gospodarski problemi, ljudi osiromašuju i svakodnevno ostaju bez posla, ali na tu temu su i Crkva i država manje razgovorljive?
Nisam baš siguran da to iritira građane, mislim da to samo određeni mediji tvrde. Tu se nerijetko može primijetiti sljedeća logika: «Ma što se vi zamarate tim temama, dajte nam ‘kruha’. Dobiva se dojam, a to je i nažalost duh današnjega vremena, da je glavni problem čovjekov «kruh», posao, gospodarski problemi. Ne želim reći da to nije veliki problem. No, kako veli Isus Krist, ne živi čovjek samo o kruhu, odnosno živi i od duha. Naime, što će čovjeku «kruh», ako je upitan on sam, ako je ugrožen u svojemu čovještvu, ako biva uništena humanost, što upravo propagira navedeni program zdravstvenoga odgoja. «Kruha» će biti tamo gdje čovjek ostaje čovjek, gdje se obrazuje i odgaja da bude čovjek. Također treba reći da je današnja politika okrenula temeljne teze: s jedne strane, gospodarstvto zahtijeva racionalnu politiku, dakle racionalne «tehnike» rješavanja gospodarske sitaucije, a umjesto toga imamo samo isprazna obećanja i vizije. S druge pak strane, obrazovanje i odgoj zahtijevaju vizije, a političari na vlasti nude nam «tehnike». Nažalost, već dugi niz godina ministarstvom obrazovanja vladaju «tehničari», a ne vizionari. Posve je očito da ta zamjena teza ne koristi ni gospodarstvu, ni obrazovanju.
U vrijeme kampanja političari ne zaziru od manipuliranja vjernicima, a kad jednom osvoje vlast građani koji od njih zahtijevaju moralno obnašanje dužnosti počinju ih iritirati. Može li se, u nekoj mjeri, poštedjeti vjernike od takvih manipulacija? Kako?
Manipulacije će uvijek biti, jer čovjek uvijek ostaje grješno biće. Potrebno je ipak suprostavljati se manipulacijama, a vjera je za mene način suprotstavljanja. Naime, vjera je «provjeravanje duhova». Onaj tko vjeruje u Boga, njeguje duboku sumnju spram svih onih koji se u ovomu svijetu predstavljaju kao bogovi. Vjernik je pozvan kritički provjeravati i raskrinkavati sva lažna obećanja, sve lažne proroke.
Kako u današnjim vremenima (pre)živjeti u skladu s Kristovim naukom? Ispada da su „poštenjačine“ još malo gdje poželjne s obzirom da nisu u ime nečega ili nekoga spremne obaviti nekakav nečastan, „prljavi“ posao?
Sve ovisi o tome kakav život čovjek želi živjeti. Krist obećava križ onima koji ga nasljeduju. Dakle, onaj tko vjeruje u Isusa Krista, tko živi u skladu s istinom treba računati na to da je «nepoželjan», da će ga drugi ismijavati i odbacivati. Meni je draži takav život, život u svjetlu križa, istine, jer me on čini sretnim i u mukama. Treba danas biti hrabar za «sreću križa» spram svih onih zavodničkih sreća koje ostaju samo izvanjske, a čovjeka čine nesretnim i praznim. Jer, «sreća križa» jest istinska sreća, jedino ona istinski usrećuje.
Imate li, za kraj, možda neku poruku za naše čitatelje u ovoj tek započetoj 2013. godini?
Zajedno sa sv. Benediktom poručio bih sebi i čitateljima: «ora et labora», «moli i radi». «Moli», jer jedino što čovjeka može ispuniti jest Bog, život u istini, dobroti i pravednosti. A molitva je mjesto življenja zajedništva s Bogom, mjesto punine, ostvaranja ljepote, sanjarenja o drukčijem svijetu, pružanje otpora sadašnjem svijetu banalnosti i površnosti. I tako, molitvom osposobljenm «radi.» Ne očajavaj, djeluj, razvijaj svoje mogućnosti i sposobnosti, bori se za svoju obitelj, za pravednije društvo. Ili kako veli Psalmist: «Uzdaj se u Boga i snažno djeluj.»
Očito je kakvom je ideologijom zaražen naš mali Jovica, a zanimljivo da kao velika “Hrvatina” koristi srbizme. Ne znam po čemu je zaključio da sam ja “drug”, ali to je profesionalna deformacija za takve isprane mozgove koji si utvaraju “teorije zavjere”. Na stranu šta je komentar pun neistina i polupismeno sročen očito je i pun uvreda. Neću se spuštati na takvu razinu. Ako čovjek ima takvo povjerenje u “hrvatski kler” njegova stvar, ali bih ga upozorio da u HDZ-u prema kojem imam loše mišljenje ima više bivših članova Komunističke partije nego u SDP-u, o kojem također imam loše mišljenje, a njega bih samo htio pitati nakon sve ove pljačke u zadnjih 20 godina zašto je Crkva progovorila samo o “grijehu struktura”, pošto sam svjestan da je naš narod većinom rimokatolički. U svakom slučaju, ako su mu otac i brat bili branitelji i zbog toga imaju psihičkih ili nekih drugih problema, žao mi je.
Osobno, ne bih ni odgovarao na takav komentar, ali bih upozorio čovjeka da razmišlja na vrlo jednodimenzionalan i ideološki način i da ako je u stanju pokuša racionalizirati stanje svoje svijesti.Živimo u 21. stoljeću, a činjenica je da je SFRJ povijesni fakat do kojeg je u povijesnim okolnostima moralo doći. Da je Republika Hrvatska bila samostalna država odmah nakon drugog Svjetskog rata i naša današnjica bi bila puno bolja, ali to više ne možemo promijeniti. Također spominjati Nezavisnu Državu Hrvatsku u kojoj su vladali rasni zakoni i koja je u samoj svojoj biti bila fašistička i kvislinška tvorevina je i zakonom zabranjeno, a time se samo pomaže srpskoj propagandi koja je kroz doba SFRJ i svojim većinskim dijelom u svim državnim tijelima i diplomaciji i knjigama svojih povjesničara proturala tezu o Hrvatima kao genocidnom i fašističkom narodu. Sve ima svoj kontekst, a ovaj komentar i nije upućen osobno, nego ljudima koji razmišljaju slično kao i naš mali Jovica u 21. stoljeću.
o
Sa stavovima i razmišljanjima prof. Raguža trebali bi se složiti i ateisti. Roditelji moraju biti ti koji će odlučivati o svojoj djeci a ne nekakvo ministarstvo
Sjajne i odmjerene misli. Sugovornik je na konkretan i jednostavan način odgovorio na sva postavljena pitanja. Baš me zanima koliko će onih koji se trude i nude dati kompetentne odgovore na tražena pitanja ovo pročitati i u život sprovesti. Bilo bi lijepo kad bi ovaj intervju svi biskupi, ministri, njihovi savjetnici i ostali vjernici i osobe zdravog razuma pročitali, pa se onda upuštali u rasprave/svađe o temama koje ovih dana vode i koje ni čemu ne vode, a uvelike zbunjuju. Hvala vam za osvježenje duha i uma.
Očito Edvard Punda misli da čovjek može živjeti od zraka.Nije mi jasan svjetonazor ljudi koji tako veličaju Ragužove riječi. Svjestan sam da i u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj ima ljudi koji zbilja rade za opće dobro kao što je pater Bernard Cvek.Kao odgovor Flashu Gordonu, mislim da sam bio precizan, također ne bih dozvolio homoseksualne brakove i usvajanje djece u takvom okruženju. I ja smatram da to nije prirodno, ali malo empatije prema ljudima koji su drugačije seksualno orijentirani mora biti.
Mnogo toga ovdje rečenog ima smisla. Zaista, čovjek ima puno dimenzija, a mnoge od njih se danas zaboravljaju. Pa ipak, zasmetao me dio u kojemu se navodi da su mediji ti koji napuhuju stav da crkva ništa nije poduzela po pitanju siromaštva. Iako smatram da su mediji danas katastrofalno loši, činjenica je da to mnogi ljudi misle. Toliko godina pljačke, uništavanja svega živoga i neživoga, a crkva je šutjela. Ne zamjeram crkvi što danas govori o zdravstvenom odgoju, ali joj zamjeram što šuti na sve drugo. Također, smatram i da se u materijalnom smislu mogla malo solidarizirati sa svojim građanima. Ja sam visoko obrazovana, zaposlena na čak dva posla, pa ipak ne vozim auto kao moj župnik.
ČESTITKE IVICI!!!
Svaki komentar je osuđen na fragmentarnost, tako da i ovo što ću ja reći, zapravo je mrvica u odnosu na sve što ovaj intervju pruža srcu i intelektu. Najprije bih rekao, da iako je u ovom intervju-u dotaknuto puno tema, njegova konzistentnost je na najvećoj razini. Zašto? Zato jer je o svemu rečeno sa svom jasnoćom i bez straha, bez relativiziranja, a opet bez moralizma i krutosti. Rekao bih, istina u ljubavi! To je hermeneutika i poruka ovoga intervju-a. Ako bi se tražila ljubav bez istine, bio bi neki sentimentalizam, a na kraju i razvodnjavanje. Ako bi bila istina bez ljubavi, došli bismo do krutosti, moralizma i na kraju – kako kaže sam autor citirajući Pascala – do idolatrije.
Osobno sam oduševljen jednom činjenicom: makar implicitno, Ivica je ukazao na ljepotu Crkve. I još: sve ono što Crkva naučava i živi, jest istina. Istina koja oslobađa.
Da se ne bi pomislilo kako se radi o nekritičkom stavu, Ivica jasno kaže: “Pravilo i zahtjev za reformom Crkve vrijedi uvijek, vrijedio bi onda kad bi u Hrvatskoj bilo 100 % katolika!”
U biti, Ivica polazi najprije od znanja da obraćenje ne polazi od drugoga, nego od mene…
I na kraju, Isus Krist. Danas, kada i mnogi teolozi rijetko znaju izustiti to ime, ime Božjeg Sina i spasitelja svakog čovjeka, Ivica jasno i hrabro kaže:
“Dobiva se dojam, a to je i nažalost duh današnjega vremena, da je glavni problem čovjekov «kruh», posao, gospodarski problemi. Ne želim reći da to nije veliki problem. No, kako veli Isus Krist, ne živi čovjek samo o kruhu, odnosno živi i od duha. Naime, što će čovjeku «kruh», ako je upitan on sam, ako je ugrožen u svojemu čovještvu, ako biva uništena humanost, što upravo propagira navedeni program zdravstvenoga odgoja.”
Jasno i hrabro!!!
ČESTITKE!!!
Svaka čast profesoru na tako jasnim i preciznim izričajima! Pojedinim ministrima bi bilo dobro da pročitaju ovaj tekst kako bi uopće vidjeli značenje osnovnih pojmova: Crkva, čovjek, vjernik, vjera, kršćanin, istina, odgoj…
Čestitke i Borisu, izabrao si vrhunskog sugovornika i pravog znanstvenika u punom smislu te riječi!
Zanimljivo je da su i sami prosvjetni radnici progovorili o financijskim teškoćama i lošim uvjetima u školama, što je bitnije pitanje od dva sata seksualnog odgoja godišnje.Zanimljivo je da u ovoj zemlji žive ljudi koji nemaju za kruh i mlijeko, da imamo 400000 nezaposlenih i državu pred bankrotom, a nevjerojatno je da je ovo pitanje zdravstvenog odgoja izgleda krucijalno u ovakvoj gospodarskoj situaciji u kojoj se našla država. Zanimljiv je i osvrt ovog teologa na ljude koji nemaju za osnovne životne potrebe, a znamo da Katolička crkva dobija od države 350 milijuna kuna godišnje, zbog štetnih ugovora potpisanih s Vatikanom. Zanimljiva je i izjava kardinala Bozanića, koji vjeruje da će možda jednog dana završiti na nekom lukrativnom mjestu u Vatikanu, da škole nisu državne. K tome po Ustavu Republike Hrvatske ona je sekularna, dakle svjetovna država. Smatram gospodina Raguža retrogradnom i socijalno neosjetljivom osobom, njegove izjave su blago rečeno licemjerne, a očito da je svećenički posao vrlo unosan. Jasno je da kao u svakoj civiliziranoj i sređenoj europskoj državi zdravstvenog odgoja mora biti, status LGBT zajednice mora biti reguliran zakonom, te im se treba omogućiti istospolna zajednica i pravo nasljeđivanja.
Vladek, nije ovdje toliko sporno zakonsko reguliranje koje bi pripadnicima “LGBT” zajednice omogućavalo sklapanje brakova (treba im omogućiti nekakav zakonski oblik zajednice, pitanje da li baš brak), koliko činjenica da će takvi parovi kasnije zahtjevati i pravo da imaju djecu. Tko će onda zaštiti malene od življenja u (ma šta tko rekao) ali ipak posve neprirodnom okruženju? Slažem se da nipošto ne treba širiti govor mržnje te da se situacija treba pokušati riješiti na način da svima involviranima bude na najmanju štetu. A najmanji moraju biti zaštićeni – najviše.
druže vladek-ica (?) : ****************
Država SR hrvatska treba hrvatskoj katoličkoj crkvi davati nešto više od 3,5 milijardi kuna . kako to ? pa tako ako ćemo pošteno da pričamo jugoslavija ( srboslavija hehe )je oduzela -nacionalizirala 60 % od ukupne imovine Katoličke crkve . u njihove zgrade , samostane , gospodarske zgrade , škole sjemeništa , fakultete “bivša država ” je uselila urede , ministarstva , miliciju , vojsku ( jna ) , državnu administraciju ,republičku i gradsku . ostalo je IZNAJMLJIVALA STRANCIMA , PREDUZEĆIMA , PRIVATNICIMA . DAKLE BIVŠA DRŽAVA JE ZARADILA STRAŠNE NOVCE IZNAJMLJUJUĆI TE ZGRADE -NEKRETNINE DESETLJEĆIMA . I ŠTO SADA ? DOLASKOM NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE NEKE NEKRETNINE SU VRAĆENE ( OKO 10 % ) A ZA OSTALE ZA KOJE DRŽAVA JOŠ KORISTI I IZNAJMLJUJE TREĆIM LICIMA ( I UBIRE NAJAMNINU ) udjeljuje sitniš crkvi i tako ju UCJENJUJE . a to onda preko plaćeničkih hordi novinarskih povlači po medijima kao smrtonosni uteg i blati
Katoličku crkvu u hrvatskoj .BLATE I NAPADAJU orkestrirano i prigodno . kad god se SAVEZU KOMUNISTA I UDBAŠA tresu stolice ! DAKLE , KATOLIČKOJ CRKVI SE ISPLAĆUJE , NA IME NAKNADE ZA NEZAKONITO ODUZETU CRKVENU IMOVINU , 350 MILIJUNA KUNA JER JOJ JE VRAĆENO SAMO 10 % IMOVINE ? ! DAKLE ZA ODUZETU IMOVINU TREBALI BI JOJ PLAĆATI OKO 3,5 MILIJARDI KUNA ILI JOJ VRATITI NEZAKONITO ODUZETU IMOVINU !
to su prave informacije iz prve ruke i to desne .
A možda bi ti jelovino da taj novac daju pupavcu i đžakuli jer su doista ugroženi ! a mome ćaletu i bratu braniteljima hrvatske ianako ne treba ništa više osim jedne šake lijekova …..pri kraju su ionako ….. ili možda da od tih novaca povećaju budžet šerbedžiji i dragačevskoj vojsci ” kulturnjaka ” i gledateljima ŽIKINE DINASTIJE , koji propagiraju bratstvo i jedinstvo svih srba u jednoj državi ?! samo još fali da potpomagnu i savi štrbcu . i mesiću da vrati onom svome prijatelju koji mu je posudio par miliona za stanove ……kakva crkva kakvi bakrači ….NJIMA , KATOLIČKOJ CRKVI , ĆE NAROD IONAKO DATI JER NAROD VOLI I POŠTUJE SVOJU CRKVU I SVOJE SVEŠTENIKE . JOŠ I VIŠE KADA IH SE NAPADA ….
Predloženi zdravstveni odgoj možda i svodi čovjeka na tehniku, ali njegovi su temelji visoko na nebu nedokučivih, diviniziranih apstrakcija. Razliku između roda i spola učenici četvrtoga razreda osnovne škole upijat će, dakle, osmozom, bez ptrave mogućnosti razumijevanja distinkcije s kojom se danas i većina odraslih ljudi neuspješno bori. Zagovornici takvih ideja svoje bi mjesto sigurno pronašli u nekoj suvremenoj verziji Bunuelova “Mliječnoga puta”, zajedno sa svim drugim, živopisnim fanaticima. A Raguž bi, znači, trebao biti solidarniji i trebao bi iskazati malo više razumijevanja prema, metaforički rečeno, svojoj zabludjeloj braći.
Izvrsne i istinite misli Ivice Raguža. Kad bi smo bar više promišljali na taj način.
Zanimljiv tekst. Zaista je teško danas ostati čovjek, jer okružuju nas ljudi okreniti sami sebi, neosjetljivi na tuđe probleme, svuda čitam netolerantne izjave i govor mržnje. Ovo je vrlo komplicirana tema, teško je sve dokučiti, biti otvoren za različitosti, a opet ostati vjeran sebi… U svakom slučaju tužno je da se o seksu pridaje toliko važnosti uz tolike važnije probleme. Seks je ipak usprkos različitim mišljenjima osobna stvar i smatram da tako treba ostati. Predatora, pa tako i seksualnih ima svuda, moramo se boriti da ne postanemo njihov plijen.