Ivica Propadalo: Koncerti više nikada neće biti ono što su bili

Ivica Propadalo: Koncerti više nikada neće biti ono što su bili

»Jako me je emotivno pogodio ovaj potres koji se dogodio Zagrebu. Kako živimo u Medulićevoj ulici, a atelje mi je u Ilici, zgrade su stare i dobro smo se protresli! To jutro kad sam izašao na Ilicu nisam mogao zadržati suze«

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, što ga je u Zagrebu šokiralo i kako mu se u glazbu »slilo« slikarstvo i scenografija ZG-magazinu govori Ivica Propadalo, slikar, dizajner, scenograf i glazbenik – frontmen grupe Teška industrija. Otkriva kako se nekada hofiralo curama, otkud im naziv Teška industrija i što u svemu zaslužuje Zagreb…

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je grad po mojoj mjeri, ni mali, ni veliki,ni strog, ni popustljiv. Moje rodno Livno mi je dalo sve što je bilo potrebno da me Zagreb prihvati, baš kao i ja njega. Naime, Livno iako mali gradić, kulturna je sredina sa značajnom glazbenom, kulturnom i nemalom slikarskom tradicijom.

Kakvim pamtite Zagreb iz mladosti?

Pojavom televizije brzo sam ga upoznao, onako kako je sada moderno reći – online! Pamtim ga i po Zagrebačkom festivalu i tadašnjim velikim zvijezdama: Gabi, Arsenu, Terezi, grupama Delfini, Robotima, Crvenim koraljima… Uz pomoć njih smo pratili i trendove, kako u glazbi tako i modi. Inače iz moje livanjsko – splitske perspektive Zagreb mi je za prvih posjeta izgledao ogroman. Prije svega jako čist, s puno lijepih djevojaka u mini suknjama na ulici.

Što još pamtite?

Pamtim da mi je na jednom plesnjaku na Trgu u tadašnjem Klubu samoupravljača, prišla jedna djevojka i pozvala na ples. Bio sam šokiran, jer me u to vrijeme tek zanimala glazba i bend koji je svirao. U njemu je pjevao Vladimir Kočiš Zec, a bubnjeve je svirao Pišta. Zvali su se Biseri. Inače, u Zagrebu sam služio vojni rok i od 1976.godine u njemu i ostao. Ponudio sam mu sebe sa svim svojim talentima, ali prošlo je puno vremena dok me je prihvatio. Naravno, u Zagrebu sam reći ću tako, dobio i dvoje djece ali i dvoje krasnih unučića.

Kako vam je proteklo školovanje, učenje, izlasci ? Kako se hofiralo curama?

U Livnu sam završio osnovnu školu, a u Splitu srednju elektrotehničku. Tih šezdesetih godina Split je, uz Zagreb, također bio glazbeni centar. Imao sam sreće da su mi roditelji tada bili kupili prvu gitaru i našli učitelja uz čiju sam pomoć brzo savladao njene osnove. Brzo sam s prijateljima u Livnu osnovao i prvi bend koji se zvao Ars Nova. Tako da sam iz Splita svaki petak putovao za Livno gdje smo bili svirali. Prošlu godinu taj je bend proslavio 50 godina od osnutka. Sastali smo se u poznatom livanjskom klubu Tradicija, kod našeg prijatelja Ahmeta Muslija i odsvirali kratki koncert. Bilo je kao da se nikada nismo ni razišli, dirljivo, smiješno i baš simpatično. To više jer osim mene, sve ove godine nitko se nije bavio glazbom.

A hofiranje curama?

Pa što se djevojaka tiče, one su u to vrijeme više voljele glazbenike, a manje nogometaše. Nažalost, više to nije praksa. Naravno, šalim se! Svoju sadašnju suprugu sam ipak upoznao na koncertu Teške industrije u beogradskom Domu omladine. U to vrijeme slušao se rock, pop, ali naravno i vrlo kvalitetna narodna glazba. Iskreno, 60-te i 70-te godine su imale kvalitetniju glazbu nego ono što se danas sluša. Tužno je nekako da su »djedovi« današnje djece odrastali na Pink Floydima i Zeppelinima, a njihovi unuci i unuke obožavaju cajke!

A Rolling Stonesi? Doorsi?

Moj bend svih vremena su bili i ostali Animalsi i Eric Burdon. Imao sam sreće da sam upoznao Burdona, i prije puno godina za njihov koncert na Šalati radio im scenografiju. Pristao je da mu cijela pozadina pozornice bude hrvatska šahovnica. Jako mu se svidjelo.

Otkud vam ljubav prema »notama«?

Moj pokojni otac Marko svirao je u Livanjskoj limenoj glazbi i to onu najveću trubu – bas. Mene su sa sedam godina »dali« da učim harmoniku u nižoj Muzičkoj školi, kod profesora Ive Džaje. Harmoniku nisam baš volio, ali preko nje sam svladao note koje su mi kasnije, ispostavilo se, jako trebale.

Kako se u to »slilo« slikarstvo i scenografija, odnosno vizualne umjetnosti?

Kada kao dijete osjetiš čaroliju pozornice, onda se to jednostavno odrazi i na budući životni put. A kada vam je susjed veliki slikar Gabrijel Jurkić onda i to ostavi duboki trag.

Nema one koja je primarna ili ipak nije tako?

Moj život je obilježila glazba, slikarstvo, kiparstvo, dizajn i scenografija, tako da mi je teško reći što je primarno. Sretan sam da moja supruga ima iste afinitete, i da sve te poslove danas radimo zajedno i jako uživamo u njima.

Otkud je glazbeni dio zaživio kao Teška industrija?

Nakon srednje škole u Sarajevu sam upisao Elektrotehnički fakultet, gdje sam se vrlo brzo uključio u glazbeni život tog čudesnog grada. Sedamdesetih godina Sarajevo je bilo glazbeni centar bivše nam države. Prvi veći bend bila mi je grupa COD, a kao prateći bend smo svirali Zdravku Čoliću, Kemalu Montenu, Jadranki Stojaković i mnogim drugima. Teška industrija sa velikim Seidom Memićem Vajtom je vrhunac moje glazbene karijere.

Iz vremena grupe COD

Zanimljiv i neobičan naziv?

Veliki broj tekstova za Tešku industriju napisao je sarajevski pjesnik Duško Trifunović, a naziv benda dolazi od jedne njegove pjesme: »Moj brat je teška industrija«.

Aktualna je i sada. Gdje se to sve danas utaborila Teška industrija?

Bend živi i djeluje već trinaest godina u Hrvatskoj. Izdali smo pet albuma i održali više od 500 koncerata u regiji i Europi.

Koliko ova karantena zbog korona virusa, utječe na nastupe ali i egzistenciju glazbenika? Sve je modificirano?

Ovo će ostaviti veliki trag ne samo u glazbi, nego i u našim životima. Koncerti više nikada neće biti ono što su bili, mislim na gužve i kontakte. Nama su također otkazani neki koncerti u 4. i 5. mjesecu, ali ćemo ipak nadamo se, održati one ugovorene u srpnju i kolovozu.

Bili ste u Istri ovih dana? Kojim poslom?

Istra je naša oaza i trenutno je korona free. To je Raj na zemlji. Ja tamo imam neko staro seosko imanje i vrlo često ondje boravim sa suprugom. Ponosan sam na taj naš »uradak«, jer je vila prije dvije godine proglašena među dvanaest najljepših u Hrvatskoj. Nalazi se pored Svetvičenta, selu Foli, pa joj otuda simboličan naziv Villa Folirantica. Zaista je dizajnerski jako lijepo uređena uz svo poštovanje tradicije.

Kako se othrvavate svim ovim nevoljama koje su se zaredale?

Ne othrvavam se nego »podajem« svim tim izazovima. Ja sam kao dijete koje se voli igrati različitim igračkama.

Živite u Zagrebu, je li kod vas ne daj Bože štogod stradalo u potresu?

Jako me je emotivno pogodio ovaj potres koji se dogodio Zagrebu. Kako živimo u Medulićevoj ulici, a atelje mi je u Ilici, zgrade su stare i dobro smo se protresli! To jutro kad sam izašao na Ilicu nisam mogao zadržati suze. Nasreću, oba prostora su kvalitetna industrijska gradnja sa kombinacijom čeličnih i drvenih greda pa smo ostali bez ikakvih oštećenja.

Dobro je onda.

Da, ali nažalost mnogi moji poznati prijatelji i znanci nisu imali takvu sreću.

Da, u životu treba i sreće imati. Koliko će se Zagreb promijeniti u vašim slikarskim vizurama?

Potres i korona na žalost ostavit će traga u svemu, pa i slikarstvu. To je neminovno.

Mislite li da će grad više ikada biti isti?

Zagreb je i prije imao potresa i poplava, pa se oporavio. Oporavak mora doći i naš će grad biti još ljepši. Morat ćemo ga doduše čuvati i u njega više ulagati.

Spremate li u tom smislu neko umjetničko uprizorenje?

Napravio sam neke radove vezane za ovogodišnji Uskrs pa sam ih objavio na Facebooku.

Što radite na glazbenom planu?

U ožujku smo objavili spot za pjesmu Novo je jutro, a autor spota je Žare Batinović. On je u spot uvrstio neke kadrove potresa, prije nego se Zagreb zatresao. Ali generalno, pjesma je optimistična i govori o novom, ljepšem vremenu koje nam dolazi.

Kada mislite da će se početi održavati koncerti i kako će izgledati taj vaš rad? Slikovito rečeno: ljudi s maskama na kakvoj poljani, cupkaju i pjevaju?

U svakom slučaju neće biti gužvi, bit će puno ograda, redara i maski. Organizacija koncerata neće biti više tako jednostavna. Ali veseli situacija da su krenuli pozivi za nastupe kako u Hrvatskoj tako i u Regiji.

A koncerti iz dnevne sobe?

Mislim da je to prošlo vrijeme, ne ponovilo se.

Jeste li optimist kada je riječ o ovoj globalnoj epidemiji? Bojite li se ovih doista neuobičajenih i zaredalih nevolja svijetom?

Vječni sam optimist, ali naravno kao i svi bojim se ovih situacija koje je ponajprije pretrpio Zagreb. Korona, potres, hladnoća i snijeg u isto vrijeme.

Jeste li onaj koji hoda sunčanom stranom ulice, ili je ona uglavnom »crno-bijeli« svijet?

Volim sunce i ono je stalno uz mene, a to je moja supruga Dragana, koja je prije četiri godine napustila Beograd i došla zbog mene živjeti ovdje. Naravno, zavoljela je Zagreb. Inače, kad već pitate više su mi draže nijanse sive, nego crno-bijelo.

Što glazbeno spremate?

Trenutno imamo aktualni singl Novo je jutro.

Je li to i poruka Zagrebu?

Poruka Zagrebu je(st): dragi Zagrebe zaslužuješ bolje!

Komentiraj

*