Ivan Đikić: Zbog sustavnog nereda Hrvatska je na dnu ljestvice uspjeha u liječenju tumora

(Foto: tedxzagreb.com)

Statistika pokazuje da je Hrvatska danas na dnu Europske unije po liječenju tumora što je zabrinjavajuće, a ne postoji niti jedan ljudski i tehnološki razlog da bude na tom dnu. U Hrvatskoj postoji samo sustavan nered koji je trenutno dominantan i to je razlog slabijeg liječenja tumora

Razgovarala: Ivana Vranješ

Ugledni hrvatski znanstvenik i direktor Instituta za biokemiju Sveučilišta Goethe u Frankfurtu prof. dr. sc. Ivan Đikić dobitnik je niza prestižnih međunarodnih nagrada za znanost u području istraživanja tumora, a vrlo je aktivan i u javnom životu Hrvatske. Prošli tjedan sudjelovao je na 5. konferenciji Hrvatskog društva za istraživanje raka pod nazivom „Primjena znanosti u medicini: ciljevi i terapije“ te je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održao predavanje na temu Kvalitetno obrazovanje za uspješno društvo. U intervjuu za ZG-magazin znanstvenik svjetskog glasa govorio je o znanstvenim istraživanjima u području tumora, napretku u liječenju tumora, ali i o hrvatskom obrazovnom sustavu.

Koji su današnji izazovi u području istraživanja raka?

Na konferenciji Hrvatskog društva za istraživanje raka od međunarodnih i hrvatskih znanstvenika moglo se čuti da svi imamo zajedničke izazove. Izazovi su da su tumori vrlo varijabilni, da je u jednom tumoru milijun stanica koje su različite jedna od druge, da imaju individualne mutacije i da svaki tumor kroz vrijeme ima svoje karakteristike. Zbog svega toga je jasno da istraživanje, dijagnostika i liječenje ne može biti jednostavno. Liječenje onda mora biti komplicirano, vrlo znanstveno-tehnološki duboko da bismo razumjeli u kojoj fazi je tumor opasan, kad je neopasan i koje markere možemo pronaći da bi pacijent dobio adekvatnu terapiju. Danas se pri tome misli na kombinatornu terapiju. Jedan od današnjih izazova je bolje korištenje imunoterapije jer je u zadnjih par godina dokazano, a za to je dodijeljena i Nobelova nagrada ove godine, da je ona jedna od najefikasnijih, najuspješnijih metoda liječenja. No trebamo je bolje razumjeti i bolje kombinirati s drugim terapijama, odnosno takozvanim pametnim lijekovima, kemoterapijom, zračenjem i kirurgijom.

Kakav je napredak postignut u liječenju raka?

Napredak je ogroman. Jedna od najpozitivnijh stvari je da zadnjih deset godina možemo vidjeti ogroman pomak prema izlječenju pojedinih vrsta tumora. Značajan je produžetak života kod ljudi kod kojih je postavljena dijagnoza, smanjene su takozvane nuspojave koje su prije desetak godina bile agresivne. Današnja terapija ima nuspojave, ali su one blaže i ako koristimo kombinatornu terapiju te nuspojave se bolje toleriraju nego prije. Znači, pomaci su pozitivni. Ono što je zabrinjavajuće je da se zbog tehnologije i različitih vanjskih faktora tumori danas ranije pojavljuju. To se mora razmatrati znanstveno, epidemiološki i razumjeti te razloge, a Društvo mora reagirati i preko prevencije potaknuti liječnike, znanstvenike da budu uspješniji kod liječenja.

Iako u Hrvatskoj postoje vrlo dobri liječnici, znanstvenici, medicinske sestre i mogu dobiti odmah posao u inozemstvu, Hrvatska je nažalost na dnu po uspjehu liječenja tumora. Naime, ne ovisi samo o tome koje tehnike i kolika znanja imate, nego puno ovisi o sustavu. Ako je sustav odgovoran i napravljen tako da imate imate provjere na svakoj razini, da se pravilno dijagnosticira i liječi te da ne postoje drugi interesi, nego samo interes pacijenta, onda je uspjeh liječenja značajno bolji. Statistika pokazuje da je Hrvatska danas na dnu Europske unije po liječenju tumora što je zabrinjavajuće, a ne postoji niti jedan ljudski i tehnološki razlog da bude na tom dnu. U Hrvatskoj postoji samo sustavan nered koji je trenutno dominantan i to je razlog slabijih rezultata u liječenju tumora.

Što je potrebno učiniti da Hrvatska bude uspješnija u liječenju tumora?

Statistika nam kaže gdje smo, moramo uočiti gdje smo radili greške i to promijeniti. Vjerujem da je došlo do sazrijevanja što se tiče kliničke onkološke zajednice. Prošli tjedan sam razgovarao s kolegom Edom Vrdoljakom koji radi ozbiljan plan zdravstvenog sustava u Hrvatskoj posvećen borbi protiv tumora. Plan uključuje maksimalne infrastrukturne promjene, ljude, razmjenu podataka. Danas ne možete misliti da su pacijent u Splitu i onaj u Osijeku dvije različite osobe, oni moraju biti u jednom sustavu. Ako pacijent iz Osijeka treba terapiju kao i onaj iz Splita, ona mu mora biti ponuđena istog trena. Uključenost sveukupnog onkološkog, kliničkog sustava je u Hrvatskoj neophodna i to u Americi svugdje funkcionira te su zbog toga uspješni.

Hrvatska je na dnu u Europske unije i po ulaganjima u znanost. Znate li koliko se u Njemačkoj izdvaja za znanstvena istraživanja?

To je sigurno 2,5 posto BDP-a, a u Hrvatskoj je ispod 1 posto. U Americi se puno ulaže, a zbog trenutačne Vlade veliki novac se troši na istraživanje oružja, što je pogrešno. U Njemačkoj su u zadnjih deset godina došli do zaključka da njihova sveučilišta imaju velike talente, ali da oni nisu bili dovoljno iskorišteni i to je impresivan iskorak. Schröderova vlada koja je prethodila onoj Angele Merkel je to uvidjela i počelo se stvarati tzv. programe izvrsnosti pa u deset godina ulažu 4,3 milijarde eura, dok je hrvatski godišnji budžet za oko 150 milijuna eura…

Kako potaknuti veća ulaganja u hrvatsku znanost?

Kao i kod zdravstvenog sustava, čini mi se da novac nije jedini problem u Hrvatskoj. Puno puta sam u intervjuima govorio da je sustav nestimulativan, ne bira kvalitetu, nepotizam je svugdje prisutan – od dna do vrha. Vi danas kao mladi čovjek ako imate ogroman talent, završili ste fakultet s 5.0 u Hrvatskoj nećete dobiti adekvatnu šansu. Ne svi, ali većina u sustavu ne voli one koji su najuspješniji. Odgovorni bi trebali stvoriti centre izvrsnosti na sveučilištima u Zagrebu, Rijeci, Splitu, da takvi Centri skupe najbolji kadar. Dovoljno je 5 % izvrsnih umova pa da Hrvatska bude uspješna i kvalitetna zemlja. Kad to shvatimo, onda ćemo vidjeti da nije problem u novcu ili u nedostatku talenata jer sve to imamo, samo treba sustavno dati šansu da talenti budu kompetitivni i kvalitetni i oni će napraviti ogromne stvari.

U Hrvatskoj imamo stotine primjera individualnih talenata od sporta, industrije, glazbe znanosti, kulture. Pogledajte fascinanatan omjer individualnog uspjeha u odnosu na broj stanovnika u Hrvatskoj. Nevjerojatan je bazen genetskih talenata u Hrvatskoj i mi se svi moramo pitati zašto nas sustav čini da smo pri dnu u znanosti. Sveučilište u Zagrebu je na razočaravajućim granama i to boli. Dijete sam zagrebačkog sveučilišta i zahvalan sam svim svojim profesorima, Hrvatskoj i Sveučilištu za sve što sam postigao kao znanstvenik. Čovjek ne kritizira neku situaciju jer ne voli nekoga, nego je to poziv da se ljudi probude, jer mladi gube talent, odlaze u inozemstvo. Sveučilište u Zagrebu gubi jednu međunarodnu sliku što će biti teško popraviti, bude li to predugo trajalo.

Kako da Sveučilište postane pokretač promjena i mijenja društvo nabolje?

Prvo treba promijeniti vodstvo Sveučilišta jer je očigledno da vodstvo zadnjih desetak godina ide protiv smjera progresivnih promjena, protiv smjera otvaranja. Pogledajte izbore za rektora, mediji nisu mogli biti prisutni, rektor tuži studente, svađe lijevo i desno. Kako takvo sveučilište može biti primjer bilo kome? Čini mi se da s trenutačnim vodstvom zagrebačko sveučilište nije samo u stagnaciji, već opada dok druga rastu. Ne vidim niti jedan razlog da zagrebačko sveučilište ne bude bolje od beogradskog s obzirom na ekonomsku situaciju, na povijest i kvalitetu ljudi koji su zaposleni na zagrebačkim sveučilištima. Imamo bolje uvjete, a ispadamo lošiji.

Nedavno je Hrvatska ušla u CERN, najveći svjetski laboratorij. Kakve to mogućnosti otvara mladim znanstvenicima?

Ogromne. Svako uključivanje u bilo kakve krugove svjetskog zdravstvenog toka otvara vrata novih „propuha“ u glavama mladih. Kad ne dopustite ljudima da budu iznenađeni nečim što je na vrhu svijeta, to je kao da ih zatvorite u malu kuću u kojoj neće moći pokazati koliko su dobri. Zato za naše fizičare, matematičare CERN, ali ne samo CERN nego i Human Genome Projekt, European Molekular Biology Organization (EMBO) su organizacije koje su pomogle hrvatskim znanstvenicima da dođu na mjesto gdje se radi najeksplozivnija i najinteresantnija velika znanost. Današnja znanost zahtjeva ogromna ulaganja i ne možemo biti van tih tokova. Jako je važno da je Hrvatska ušla u CERN.

Kolika je bitna suradnja hrvatskih znanstvenika i onih u dijaspori u razvoju istraživačke infrastrukture te istraživanja na međunarodnoj razini?

To je važno, ne samo što se tiče hrvatske znanstvene zajednice i dijaspore, nego i hrvatske znanstvene zajednice s drugim međunarodnim znanstvenicima. Mi koji smo u dijaspori imamo dodatan motiv. Dolazim u Hrvatsku često, 15 godina sam radio u Splitu kao profesor. Mi ulažemo svoje slobodno vrijeme i energiju, jer poštujemo ulaganje Hrvatske u nas. Vraćamo Hrvatskoj kroz dodatni angažman, ali on ne smije biti eksploatiran i ne smije biti takav da vas drugi blokiraju kad radite, a samo ona mala grupa ljudi kojima pomažete bude sretna. U dijaspori bismo željeli da hrvatska znanstvena zajednica shvati da nemamo financijski interes, nego interes da unaprijedimo situaciju. Sustav se mora mijenjati, mislim da je trenutno u Hrvatskoj znanstvena zajednica sustav. Čini se da najveći postotak njih ne želi promjene, a oni koji ih žele nisu dovoljno snažni da ih provedu.

Zalažete se za promjene u obrazovanju. Kakve promjene može donijeti eksperimentalni program “Škola za život”?

Ne znam sve detalje što je u tom eksperimentalnom programu. Ono što je meni važno kao znanstveniku i kao intelektualcu kojem je u interesu boljitak Hrvatske, jest da se sve radi na dobrobit djece, jer djeca i njihovi talenti su naša odgovornost. Tkogod radi eksperimentalni program mora biti 100 % siguran da će taj program biti dobar. Stručnjaci ga moraju kontrolirati, a roditelji uključeni u cijeli proces. Reforma nam je potrebna jer je situacija u obrazovanju kritična, ali ne sa žurbom, političkim utjecajem, nego sa stručnjacima, roditeljima i djecom kao vodećim interesom te reforme.

Kako poboljšati hrvatsko obrazovanje da bi društvo bilo bolje?

To je tema na Filozofskom fakultetu. Ono što ću pokušati objasniti je to da su društva koja imaju kvalitetno obrazovanje i društva u kojem je pojedinac obrazovan uspješna. To je dokazano u mnogim zemljama. Tko god je obrazovao svoje građane ima zadovoljnije, uspješnije društvo, snažniju državu i neophodno je da se u obrazovnom sustavu fokus stavi na pojedinca i na učitelje koje moramo dodatno educirati. Knjiga profesorice Edite Slunjski koju predstavljam na Filozofskom fakultetu na stručan način objašnjava da se vođenje uči od dječjeg vrtića, škole, fakulteta. Tek onda imamo ljude koji mogu doći u firmu, Vladu i koji će slušati druge, a ne raditi ono što im neki interes gura. Pojedinci mogu biti danas odgovorni u Hrvatskoj, to je dug put, ali ako se ne probudimo uvijek ćemo biti periferija, a netko će manipulirati. Imat ćemo lidere koji će biti neodgovorni nama, a odgovorni lobističkim grupama i interesima. To je nažalost Hrvatska danas.