Iva Tolić – znanstvenica koja se odlučila vratiti u Hrvatsku
»Kad se netko izbori za svoje mjesto u svjetskoj znanosti, onda može raditi bilo gdje. Jednostavno nastavljam raditi ono što sam radila u Njemačkoj, ovdje u Hrvatskoj«
Razgovarala: Valentina Vukoje
Snimo: Holm Roehner
Hrvatski znanstvenici ponovno nižu uspjehe i na najbolji način promoviraju našu domovinu. Mlada hrvatska znanstvenica Iva Tolić nedavno je dobila dva milijuna i 150 000 eura za svoj znanstveni projekt istraživanja diobe stanica, koje dodjeluje Europsko istraživačko vijeće (ERC). Tolić je pettisućita dobitnica ovih bespovratnih sredstava, jedna od rijetkih hrvatskih znanstvenika koja se na vrhuncu svoje karijere ipak odlučila vratiti u Hrvatsku. Ova mlada znanstvenica je odrasla u zagrebačkom naselju Travno, gdje je pohađala osnovnu školu. Završila je XV. gimnaziju, popularni MIOC, nakon koje upisuje studij biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Nakon toga upisuje doktorat za vrijeme kojeg radi kao znanstvena novakinja u grupi akademika Nenada Trinajstića te odlazi na Harvard gdje radi veliki dio svog istraživanja.
Po povratku završava doktorat, a potom odlazi na poslijedoktorsko usavršavanje na Institut Niels Bohr u Kopenhagen te na Sveučilište u Firenci. Upravo tamo počinje izučavati biofiziku i ubrzo dobiva mjesto voditeljice istraživačke grupe na Institutu Max Planck za molekularnu staničnu biologiju i genetiku u Dresdenu. Dobila je 2014. godine nagradu Red Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge za znanost i njezino promicanje u Republici Hrvatskoj i svijetu. Jedan od najpoznatijih i najprestižnijih znanstvenih časopisa, Cell, uvrstio ju je 2014. godine među 40 najboljih svjetskih znanstvenika mlađih od 40 godina na području biologije. Na Institutu Max Planck, Tolić je provela deset godina, a potom donosi odluku o povratku u Hrvatsku na Institut Ruđer Bošković.
Što je prevagnulo u odluci da se vratite u Hrvatsku? Jeste li imali i drugih ponuda?
Prošle godine kad sam se selila s Instituta Max Planck dobila sam nekoliko ponuda za mjesto profesora na sveučilištu ili slično mjesto na istraživačkim institutima u Francuskoj, Italiji i Engleskoj. To su bile jako lijepe ponude s puno većom plaćom i sredstvima za istraživanja. No, ono što je prevagnulo bila je želja da se vratim u Hrvatsku. Želim sa svojom obitelji živjeti u Zagrebu. Tu nam je jako lijepo. Kad se netko izbori za svoje mjesto u svjetskoj znanosti, onda može raditi bilo gdje. Jednostavno nastavljam raditi ono što sam radila u Njemačkoj, ovdje u Hrvatskoj.
Nadam se da će naš rad u Zagrebu biti na svjetskoj mapi znanosti, posebno stanične biofizike. Vjerujem da će Zagreb biti jedan od čvorova u kojem će se intenzivno izučavati stanična biofizika i da će se tako povezati s Dresdenom, Zurichom, Parizom, Londonom i ostalim gradovima koji su poznati po tome
Puno se u Hrvatskoj govori o odljevu mozgova. Smatrate li vi da je odlazak mladih znanstvenika iz Hrvatske dobra stvar ili loša?
Mogu govoriti iz pozicije znanstvenika. Mislim da je važno za one koji žele raditi u znanosti da odu u neku stranu zemlju. To nije važno samo za Hrvate, nego i za Nijemce i sve druge znanstvenike. Iz svake zemlje je važno da mladi znanstvenici odu u neku drugu državu kako bi se usavršavali na najboljim mjestima. Tako mogu naučiti nove tehnike, nov način rada, a kasnije mogu odlučiti žele li se vratiti u svoju zemlju ili ne.
Kako je raditi na Institutu Ruđer Bošković? Predstavite nam svoj tim istraživača i objasnite čime se bavite u svom projektu.
Ugodno mi je raditi na Ruđeru, atmosfera je jako lijepa. Kada sam došla svi su mi pomogli oko preseljenja i uhodavanja i to mi je puno značilo. Još uvijek uređujemo laboratorij. U grupi nas je desetero. Dobila sam ERC projekt preko kojeg ću zaposliti ukupno šestero ljudi, tri doktoranda, dva poslijedoktoranda i suradnika. Preko projekta Hrvatske zaklade za znanost zaposlit ću jednog poslijedoktorskog istraživača. Imamo i nekoliko dodiplomskih studenata koji sudjeluju u radu laboratorija.
Tema našeg rada je istraživanje diobe stanica. Europsko istraživačko vijeće financira ovaj projekt, a mi ćemo istraživati kako se stanice dijele te koje su mehaničke sile odgovorne za podjelu kromosoma tijekom diobe stanice. Takva bazična istraživanja su važna kasnije za medicinu, liječenje i dijagnozu bolesti. Mi ne radimo na nikakvim lijekovima, no naša će se istraživanja možda moći upotrijebiti u razvoju novih metoda liječenja raka i neplodnosti.
Europsko istraživačko vijeće je zaprimilo čak 2528, a izabralo je 372 projekta među kojima je i vaš projekt. To je veliko priznanje ne samo za vas, već i za Hrvatsku i hrvatske znanstvenike. Može li se stvoriti mreža koja će povezati i ostale hrvatske znanstvenike koji nisu u Hrvatskoj?
Osim toga što je veliko priznanje dobiti ERC projekt, imala sam sreću da sam izabrana kao pettisućiti dobitnik kojem se financira ovakav projekt od strane ERC-a. Na proslavi tog događaja održala sam govor u Europskom parlamentu o važnosti bazične znanosti i o znanosti u Hrvatskoj. Nadam se da će naš rad u Zagrebu biti vidljiv i da će biti na svjetskoj mapi znanosti, posebno stanične biofizike. Vjerujem da će Zagreb biti jedan od čvorova u kojem će se intenzivno izučavati stanična biofizika i da će se tako povezati s Dresdenom, Zurichom, Parizom, Londonom i ostalim gradovima koji su poznati po tome.
Kako izgleda vaš uobičajeni radni dan?
Nisam ranoranilac i dolazim na posao oko 11 sati. Kada dođem u laboratorij prvo razgovaram sa studentima, koji su slobodni i nisu usred nekog eksperimenta. Razgovaramo o tome što su radili jučer, kakvi su im rezultati, planiramo nove eksperimente i pokušavamo naučiti nešto iz tih eksperimenata te pišemo znanstvene radove. Srećom imam suradnicu koja se bavi administrativnim poslovima, tako da većinu svog vremena mogu potrošiti na znanstveni rad.
Imate obitelj i nedavno ste postala majka. Da li je teže ženama u znanosti u odnosu na muške kolege?
Imam sina koji ima nešto više od godinu dana. Moj suprug je pun razumijevanja za moj posao i sve obiteljske poslove radimo zajedno. Pomažu nam bake i djedovi, koji uživaju u čuvanju svog prvog unuka, te jedna divna gospođa koja brine i za kućanske poslove. Uz tu svu pomoć, za koju sam jako zahvalna, nije mi teško kombinirati karijeru i obitelj. Sigurna sam da je teško onim ženama koje nemaju toliko pomoći, posebno samohranim majkama i divim se kako sve stignu.
U znanosti postoji jedan trend da se ženama pomaže kako bi se riješio problem manjka žena koje se povlače nakon doktorata ili jednog usavršavanja jer ne mogu uskladiti obitelj i karijeru. Zato se ženama, a i muškarcima koji uzimaju roditeljski dopust, broj djece uzima u obzir pri evaluaciji životopisa kad se prijavljuju na projekte i radna mjesta. Postoje i dodatne stipendije za pokrivanje troškova čuvanja djece izvan radnog vremena vrtića i sličnih troškova, kako bi se pomoglo ženama majkama da ostanu u znanosti. Mislim da je to put rješenju ovog problema. A posebno je važno da se djevojčicama još u djetinjstvu usadi stav da mogu postati sve ono što žele.
——–
*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.