Istraživanja pokazala: Od računala u nastavi više štete nego koristi

Prof. dr. Goran Šimić: Računalo je samo sredstvo, a čovjek mu treba dati smisao. Nikakva tehnologija za sada ne može u potpunosti dokinuti presudan utjecaj nastavnika niti u potpunosti zamijeniti živog učitelja. Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali upotreba računala u nastavnim programima treba biti svedena na jednu mjeru o kojoj bi pak trebali odlučiti nastavnici

Boris Jagačić

Već petnaestak godina profesori, nastavničko osoblje i pedagozi vode iscrpne rasprave o tome trebaju li učenici i studenti u nastavi računala ili ne. Mnogi se profesori žale da primjena računala u nastavi pridonosi smetenosti učenika i njihovoj neusredotočenosti na predavanje. Suprotno tome, zagovaratelji primjene računala u nastavi drže da su za dosađivanje i pomanjkanje učeničke koncentracije odgovorni predavači i njihova nezanimljiva predavanja.

Činjenica je da još uvijek ne postoje valjani rezultati i pokazatelji kako zapravo računala u nastavi utječu na učenike i njihovo praćenje nastave. Bilo je, doduše, nekih manjih eksperimentalnih istraživanja o kojima je nedavno izvijestio ugledni američki dnevnik Washington Post.

Jedno od takvih istraživanja iz 2003. godine pokazalo je da prijenosna računala na neki način otežavaju učenicima i studentima da zapamte što su upravo čuli i/ili naučili na predavanju. Istraživanje provedeno 2014. otkrilo je da učenici teže mogu razumjeti složene ideje i pojmove dok su usredotočeni na zapisivanje bilješki na računalu. U tom smislu, zapisivanje rukom pokazalo se boljim i učinkovitijim načinom. Međutim, ostalo je nejasno kako prijenosna računala utječu na učenike i studente tijekom školskog odnosno akademskog semestra.

Ta je nejasnoća na neki način razriješena zahvaljujući nedavnom istraživačkom eksperimentu provedenom u SAD-u na poznatoj vojnoj akademiji West Point. Naime, ekonomski stručnjaci s West Pointa su 2015. godine podijelili studente koji pohađaju ekonomske seminare na Akademiji u tri skupine. Prvoj skupini je bilo dopušteno da se na predavanjima služi prijenosnim računalom ili tabletom, druga skupina se služila samo tabletom, a trećoj skupini je bilo zabranjeno korištenje bilo kakvih pomagala ili takozvanih novih tehnologija.

Žrtve novih tehnologija

Vrlo brzo se pokazalo da je čak 80 posto studenta iz prve skupine (dopušteno služenje računalom i tabletom) imalo lošije rezultate na završnom ispitu. Uz to, ono što je zanimljivo, pokazalo se da je korištenje tehnologija najviše naštetilo ponajboljim studentima.

Standardizirane testove znanja znatno su lošije napisali studenti koji su se tijekom semestra na predavanjima mogli služiti računalima i tabletima. Njihove kolege koje su pohađale nastavu na klasičan način, bez uporabe novih tehnologija postigli su osjetno bolje rezultate na testovima. Zanimljivo je također da među onima koji su loše napisali testove nije bilo prevelike razlike, bez obzira jesu li se služili računalom ili nisu. Među najlošijima zapravo nije bilo vidljivih razlika.

Istraživači – Susan Payne Carter, Kyle Greenberg i Michael Walker – su ovaj eksperiment nazvali čudnim zato što su očekivali da će se najbolji studenti na razborit način koristiti računalom ili tabletom, a ne da će postati žrtve tehnologije. Pri analizi dobivenih rezultata, uzeli su u obzir i još neke čimbenike, kao na primjer, oholost ili olako precjenjivanje vlastitih mogućnosti kad je u pitanju obavljanje više zadataka odjednom čemu bude sklon dio najboljih i najsposobnijih studenata na Akademiji.

Nadalje, istraživački tim je zaključio da je ometenost na predavanjima na kojima se koriste računala veća što su predavaonice veće te ako primaju velik broj studenata (stotinu i više). Studija na West Pointu je pokazala da obavljanje više zadataka odjednom (multitasking) ne funkcionira. Istraživači poručuju da treba obratiti pozornost na koji zapisuju bilješke na računalu za vrijeme predavanja (zaključak primjenjiv i na poslovni svijet i poslovne sastanke) jer su najvjerojatnije odsutni i zapravo ne slušaju predavača. Izraženo u postocima, to je otprilike 40 posto izgubljene produktivnosti. Ovako visok postotak zahtijeva pomno promišljanje prilično popularnog obavljanja više zadataka odjednom.

Nismo stvoreni za multitasking

Prema istraživačima koji su radili na ovom eksperimentu, sam naziv multitasking (obavljanje više zadataka odjednom) je pogrešan. Pravilniji naziv bio bi »prebacivanje sa zadatka na zadatak« (switching) jer je riječ o skupu zadataka i prebacivanju koncentracije sa zadatka na zadatak.

Prebacivanje sa zadatka na zadatak uključuje rad više dijelova mozga. Skeniranje mozga tijekom »prebacivanja« pokazuje aktivnost u četiri glavna područja: prefrontalni korteks je uključen u mijenjanju pozornosti na određeni zadatak kao i u odabiru redoslijeda kojim će odraditi zadatke. Stražnji parijetalni režanj se aktivira kod određivanja pravila za svaki pojedinačni zadatak u procesu prebacivanja sa zadatka na zadatak, a prednji cingularni korteks prati i »bilježi« pogreške, dok premotorni korteks priprema izvršitelja zadataka na »skakutanje« sa zadatka na zadatak.

Prebacivanje sa zadatka na zadatak zapravo samo potvrđuje ono što otprije znamo iz psihologije a to je da je čovjek sposoban raditi jednu po jednu stvar. I ne samo raditi nego i razmišljati. Naše kognitivne sposobnosti nam ne dopuštaju da istovremeno možemo razmišljati o više stvari. Mentalna aktivnost podrazumijeva određeni redoslijed, što znači slijed misli.

Ljudi su sposobni prebacivati se u obavljanju zadataka naprijed i natrag, što se pogrešno naziva multitaskingom. Jedina je iznimka što se može izvoditi neki mentalni zadatak istovremeno dok se radi na nekom fizičkom zadatku. Primjerice, ljudi mogu istovremeno hodati i govoriti.

Ono što je bitno kazati za obavljanje više zadataka odjednom je to da su u toj »disciplini« podjednako loši stariji i mlađi ljudi, a što je pokazalo i jedno istraživanje na Sveučilištu Stanford.

Također, u obavljanju više zadataka je neobično bitan osjećaj za vrijeme, dobar tajming. To podrazumijeva jedan vremenski period podijeljen u intervale kako bi se obavljanje zadataka tj. prebacivanje sa zadatka na zadatak obavilo što učinkovitije i brže.

Odmorom do rješenja zadatka

Koliko god da je prefrontalni korteks produktivan kad je u pitanju kreativnost i rješavanje problema, treba imati na umu da mu treba odmor. Forsiranje ne ubrzava proces rješavanja problema, može zvučati paradoksalno, ali tek kad prestanemo razmišljati o problemu (zadatku) povećavamo mogućnost približavanju rješenja. Prefrontalni korteks treba određeno vrijeme za procesuiranje i integriranje informacija.

Opisani pokusi provedeni su sa starijom učeničkom populacijom. Međutim, u nekim zemljama se nameće stav da se računala rabe tijekom nastave već od osnovne škole. Kako je taj stav postao aktualan i kod nas upitali smo hrvatske znanstvenike i nastavnike što o tome misle.

Jedan koji nije želio biti imenovan rekao je da rukovodeće osoblje u Silicijskoj dolini upozorava svoje namještenike da ograniče svojoj djeci dnevnu uporabu računala jer ne djeluje povoljno na razvoj. Na nedavnom talk showu o transhumanizmu u Opatiji čuli su se rezultati psihologijskih istraživanja. Učenici su bili podijeljeni u dvije skupine. Prva je znala da će dio podataka koje pohrane u računalo biti obrisano, druga skupina to nije znala. Oni koji su znali daće podati biti izbrisani zapamtili su podosta toga za razliku od druge skupine koja nije ništa zapamtila od zapisanog u računalo.

Poznato je da se kreativne ideje javljaju osobama koje posjeduju stečeno znanje i u jednom trenutku vide u tim podacima nove zakonitosti ili pojave. Novostvoreno znanje ne postoji u bazama podataka.

Sve to je dovelo do toga da zamolimo hrvatskog neuroznanstvenika za mišljenje oko korištenja računala u nastavi. Prof. dr. Goran Šimić, voditelj Laboratorija za razvojnu neuropatologiju pri Hrvatskom institutu za istraživanje mozga podsjeća kako je američki pisac i novinar Nicholas G. Carr vjerojatno prvi skrenuo veću pozornost javnosti na način kako pretjerana uporaba modernih digitalnih tehnologija i interneta dovodi do promjena u razmišljanju i ponašanju ljudi, a napose do promjena u procesima učenja i pamćenja, kada je svoja razmišljanja 2008. godine objavio u članku Is Google Making us Stupid? (Zaglupljuje li nas Google?) u američkom magazinu The Atlantic.

»Carr je u članku opisao vlastito iskustvo da više ne razmišlja kao prije: nekad mu je bilo lako uroniti u knjigu ili dugi članak, kada bi bez problema pratio nit pripovijedanja i manevre zaključivanja, dok mu sada koncentracija brzo počinje vrludati i već nakon dvije-tri stranice postaje nemiran i gubi nit«, napominje Šimić.

Parafrazirajući Carra, ističe da je veliki udio sadržaja na internetu osmišljen tako da nam odvlači pažnju, npr. na istoj mrežnoj stranici može stajati nekoliko odlomaka teksta, video ili audio zapis, navigacijski elementi, reklame, uz još nekoliko programčića, tzv. widgeta, koji se vrte zasebno. Na ekranu usporedno teku objave na društvenim mrežama, a uključeni su i drugi programi koje imamo na računalu – i oni se natječu za svoj dio naše pozornosti. »Zato nije neobično da se i naš način učenja, razmišljanja i ponašanja mijenja u skladu s navedenim promjenama koje se događaju oko nas. Imajući u vidu golemu plastičnost, napose u mlađih osoba, one specijalizirane mreže našeg mozga pomoću kojih dijelimo pažnju na više zadaća šire se i jačaju, dok one koje inače rabimo za dubinsko čitanje i razmišljanje slabe«, tvrdi Šimić.

Zamka podcrtanog teksta

Ranije spomenuto američko istraživanje iz 2014. otkrilo je da učenici teže razumijevaju složene ideje i pojmove dok su koncentrirani na zapisivanje bilješki na računalu. U tom smislu, zapisivanje rukom pokazalo se daleko boljim i učinkovitijim načinom. No naš sugovornik upozorava da i takav pristup ima nedostataka.

»Neosporna je činjenica da podcrtavanje za vrijeme učenja usmjerava pažnju, a podcrtanim tekstom bolje se ističu glavne misli gradiva. Ipak, nedostaci podcrtavanja veći su od navedenih koristi. Naime, na početku učenja je podcrtavanje (pa i pravljenje bilješki) štetno jer narušava slijed upoznavanja cjeline teksta. Također, budući da postoji nesigurnost u izdvajanju važnog od nevažnog, na početku će se podcrtati jedno kao važno, u drugom navratu drugo, i na kraju, sve će biti podcrtano kao važno«, kaže prof. dr. Šimić i dodaje kako je, s obzirom da navika podcrtavanja može povećati fokusiranost, dobro podcrtati samo ključne riječi, ali nikako cijele rečenice ili odlomke. Još bolje od toga izrada bilješki – izvadaka, ili, još bolje, stukturiranog podsjetnika.

Što se tiče (pretjerane) uporabe računala ukazuje da čak i laici primjećuju kako mlade generacije, dakle ljudi koji ne poznaju život prije računala i interneta, drugačije poimaju svijet i okruženje u kojem žive te drugačije razmišljaju od starijih generacija. Mladi ljudi traže brze i kratke odgovore, teško na dulje vrijeme zadržavaju pozornost, u učenju posežu samo za internetskim tražilicama, s vršnjacima komuniciraju putem digitalnih platformi, iskazuju manje empatije prema drugim ljudima, a nerijetko i agresiju.

»Potencijalna je opasnost činjenica da sve više toga u životu doživljavamo preko bestjelesnih simbola, npr. emotikona, koji trepere na zaslonima naših digitalnih asistenata, jer mi time ipak gubimo dio svoje biološke ljudskosti, ako se mogu tako izraziti. Činjenica je da je čovjeku teško oduprijeti se čarima tehnologije i umjetne inteligencije, koja bi se, usput rečeno, trebala prilagođavati čovjeku, a ne obrnuto«, kaže Šimić koji upozorava na porast vršnjačkog nasilja i zlostavljanja putem društvenih mreža što se također povezuje s utjecajem digitalnih tehnologija na mlade osobe.

Govoreći o upotrebi računala u nastavnim programima na školama i fakultetima mišljenja je da bi ono trebalo biti svedeno na jednu mjeru o kojoj bi pak trebali odlučiti predavači nastavnici koji rade s učenicima i studentima.

Što su pametni telefoni »pametniji«, mi smo sve »gluplji«

»Nastavnike treba podupirati, adekvatno cijeniti (platiti) i ulagati u njihovo usavršavanje. Nikakva tehnologija za sada ne može u potpunosti dokinuti presudan utjecaj nastavnika, jer ni video isječci, online predavanja niti ostali dostupni materijali ne mogu u potpunosti zamijeniti živog učitelja, baš zbog toga jer su nedovoljno životni, pa stoga i nedovoljno emocionalni. Najbolje se sjećamo bajki koje nam je pričala majka ili baka zato jer se sjećamo cijelog konteksta, od boje njihovog glasa i mirisa i okusa njihovih kolača do svih ostalih emocija koje nas povezuju s njima. A činjenice koje su emocionalno jače nabijene bolje se pamte«, dočarava naš sugovornik.

Osim toga, napominje, svako učenje sa sobom povlači i usvajanje vrijednosti, što naravno uključuje i svjetonazorske vrijednosti, a tu niti jedan učitelj, čak i kad bi htio, ne može ostati rezerviran.

Profesora smo zamolili da prokomentira najave koje su prenijeli neki mediji, a prema kojima djeca u finskim školama od ove jeseni više neće učiti pisati pisanim već samo tiskanim slovima, sve zbog posljedice »digitalne revolucije«.

»Škole trebaju pratiti razvoj suvremenih tehnologija, ali se ne smiju zanemarivati ostali izvori znanja i kompetencija. Tako se ne smije zanemariti važnost kretanja, gibanja, druženje sa vršnjacima i igre, što je to sve bitno za normalan razvoj mozga. Važnije od tehnologije (jer što su pametni telefoni ‘pametniji’, mi se sve više oslanjamo na njih i postajemo sve ‘gluplji’) je poticajno okruženje za razvitak sposobnosti izražavanja, komunikacije i kritičkog razmišljanja te iskustveno učenje, npr. kroz praktičan rad rukama. Jedna od takvih najvažnijih grafomotoričkih aktivnosti je pisanje pisanih slova«, odgovara.

Za kraj smo ga pitali što bi trebalo napraviti prije nego što se donese konačna odluka o pojačanom korištenju računala u školama i koga sve treba uključiti u raspravu o obrazovnoj reformi?

»Komunikacija i međusobno dogovaranje svih sudionika ne smije se prekinuti! Pored svih tehnoloških čuda koja nam stoje na raspolaganju za bolju komunikaciju (ili, paradoksalno, baš zato!) danas imamo sve slabiju komunikaciju i sve manje međusobnog razumijevanja, poštovanja i tolerancije. Računalo je samo sredstvo, a čovjek mu treba dati smisao, tako da je to za mene zapravo promašena i jalova tema. Treba ljude pustiti da se dogovaraju, predlažu i mijenjaju stvari (smanjiti administrativne barijere); gdje stoji da svi učitelji, a pogotovo učenici i studenti moraju raditi i misliti isto?«, pita se naš sugovornik.