Istaknute žene u hrvatskoj povijesti – uzor i inspiracija za sva vremena

Istaknute žene u hrvatskoj povijesti – uzor i inspiracija za sva vremena

Jedna je bila kraljica hrvatske priče, nazivaju je hrvatskim Andresonom ili pak Tolkienom, druga je pak kao novinarka radila u izoliranoj sobi samo zato što je bila žena – „muškobanjasta baba“

Koliko dobro poznajemo svjetsku povijest? Situacija je po pitanju poznavanja domaće hrvatske povijesti još i lošija pogotovo ako se usredotočimo na žene u hrvatskoj povijesti i njihova dostignuća. Stoga ćemo ovdje podsjetiti na žene koje su nas svojim radom i djelovanjem zauvijek zadužile te stoga zaslužuju duboko poštovanje. Uz brojne druge to su definitivno: Ivana Brlić-Mažuranić, Marija Jurić Zagorka, Milka Trnina, Slava Raškaj, te Janica Kostelić i Savka Dabčević-Kučar. Premda se o spomenutim ženama vjerojatno najviše zna, mnogo smo toga već i zaboravili, čak i o potonjima. Koliko god čitali i slušali o njima, uvijek se pojavi neki novi podatak koji nismo znali.

Jedna je bila kraljica hrvatske priče, nazivaju je hrvatskim Andresonom ili pak Tolkienom, druga je pak kao novinarka radila u izoliranoj sobi samo zato što je bila žena – „muškobanjasta baba“, po jednoj je navodno nazvana poznata čokolada Milka, četvrta je slikala u prirodi bez obzira na vremenske uvjete stvarajući predivne akvarele, peta „Snježna kraljica“ osvojila nas je pak svojom upornošću, sportskom borbenošću i jednostavnošću, uz nju smo plakali i pjevali, a šesta je bila istaknuta i cijenjena političarka. Kao što je napisala Marija Jurić Zagorka u svojoj knjizi „Gordana – kraljica Hrvata“: Valja cijeniti svaku i najsitniju žrtvu, svaku najmanju pobjedu i u neznatnim stvarima. Mnogo malih, sitnih pobjeda stvara jednu veliku kao što opeka stvara veliku zgradu. Prisjetimo se zato zajedno žrtava i pobjeda kojim su ove žene gradile zgradu jednakih prava za sve.

Ivana Brlić-Mažuranić

Ivana_Brlic_Mazuranic_1912Ivana Brlić-Mažuranić, žena s velikim darom za pisanje poznata i kao „Kraljica hrvatske priče“ priznata je i u Hrvatskoj i u svijetu kao jedna od najznačajnijih spisateljica za djecu. Njezini Malik Tintilinić, Regoč, šegrt Hlapić, ribar Palunko – likovi su koji već mnogim naraštajima čine djetinjstvo maštovitijim i uzbudljivijim učinili su je najprevođenijom hrvatskom dječjom spisateljicom. Ivana Brlić-Mažuranić (rođena 18. travnja 1874. u Ogulinu) potječe iz poznate intelektualne građanske obitelji Mažuranića. Otac Vladimir bio je pisac, odvjetnik i povjesničar. Djed joj je bio slavni političar, hrvatski ban i pjesnik Ivan Mažuranić. Školovala se privatno i stekla izvrsnu naobrazbu, između ostalog i u poznavanju stranih jezika, pa su joj i neki od prvih književnih pokušaja na francuskome.

Kada se 1889. udala za odvjetnika i političara Vatroslava Brlića, Ivana seli u Brod na Savi (danas Slavonski Brod), gdje je živjela većinu života koji je posvetila svojoj obitelji, obrazovanju i književnom radu. Kao majka sedmero djece, imala je priliku upoznati se s dječjom psihom, i tako razumjeti čistoću i naivnost njihova svijeta. Odgojena u narodnome duhu, uz supruga Vatroslava uključuje se u javni život u krugovima prvaka narodnoga pokreta. Biskup Josip Juraj Strossmayer dodijelio joj je zlatnu medalju za protumađaronska nastojanja. Nakon duge borbe s depresijom počinila je samoubojstvo u Zagrebu 21. rujna 1938. godine.

Poeziju, eseje i dnevnike počela je pisati vrlo rano, ali su joj prvi radovi objavljeni tek početkom dvadesetog stoljeća. Pravu pozornost književne publike skreće 1913. romanom za djecu Čudnovate zgode šegrta Hlapića. Njenim krunskim djelom kritičari smatraju zbirku pripovjedaka Priče iz davnine, objavljenu 1916. Knjiga kroz bajku ponovo vraća u život izgubljeni svijet pretkršćanskih vjerovanja Hrvata. Likovi poput Kosjenke i Regoča, Stribora, Jaglenca, Rutvice, Palunka, Vjesta, Potjeha, Malika Tintilinića, Svarožića i Bjesomara utjelovljenja su ljudskih moralnih osobina i osjećaja, kako vjernosti, ljubavi i dobrostivosti, tako i nestalnosti i slabosti.

Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ju je dva puta (1931. i 1938. godine) predlagala za Nobelovu nagradu, primivši je 1937. za svoga (dopisnoga) člana, kao prvu ženu kojoj je dodijeljena takva čast. Školska knjiga, d.d. ustanovila je književnu nagradu Ivana Brlić-Mažuranić 1971. radi promicanja književnoga stvaralaštva za djecu i mladež.

Često nazivana hrvatskim Andersenom (radi njene virtuoznosti kao pripovjedača za djecu) i hrvatskim Tolkienom (radi posezanja u fantastični svijet mitologije), Ivana Brlić-Mažuranić svojom originalnošću i svježinom ravnopravno stoji rame uz rame s velikanima dječje književnosti. Djela su joj prevedena na sve važnije svjetske jezike.

Marija Jurić Zagorka

Marija Jurić Zagorka – prva hrvatska profesionalna novinarka i jedna od najčitanijih hrvatskih književnica. Odigrala je veliku ulogu u feminističkom pokretu naše zemlje; pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, i Hrvaticu. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije te za prava žena. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana.

zagorka

Foto: Boris Jagačić

Uvidom u matične knjige u Hrvatskomu državnom arhivu ustanovljeno je da je rođena 2. ožujka 1873. u selu Negovec kraj Križevaca (danas dio Vrbovca). Pučku je školu polazila u Varaždinu i u Zagrebu. Na inzistiranje majke krajem 1891. godine pristaje na udaju za čovjeka kojega niti ne poznaje – madžarskoga željezničarskog činovnika te odlazi u Mađarsku. Njezin je suprug Andrija Matraja bio zadrti mađarski nacionalist koji je odlučio unovčiti Zagorkin književni talent, pa joj se nude visoka i unosna namještenja odluči li se pisati u mađarskom duhu. Zbog ljubavi prema domovini odbija tu ponudu, što uz već stare konflikte s mužem i svekrvom dovodi do završetka braka nakon samo tri godine. Kasnije se još jednom udala za kolegu – novinara Slavka Vodvařku (čit. Vodvaršku) i taj je brak trajao desetak godina. Pokopana je na Mirogoju u arkadama zaslužnih građana, 4. prosinca 1957. godine.

Prvi Zagorkin članak objavaljen je 1896. u Obzoru. Članak je bio odraz rodoljubnog i društvenog revolta pod nazivom Egy Percz (Jedan časak). Nakon toga članka na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera ulazi u redakciju Obzora kao referent za mađarsko-hrvatsku politiku, daju joj posebnu sobu, da je nitko od posjetitelja ne bi vidio, jer je žena. Mogla je pisati što je htjela, ali anonimno. Zagorku ova diskriminacija ljuti i vrijeđa, ali ju ne iznenađuje. Ravnateljsko vijeće Obzora procijenilo je da će ugled tiskovine pasti ako čitatelji saznaju da »tamo radi neka žena«. Strossmayer se tad pokazao iskrenim kršćaninom i pravim pionirom borbe za ženska prava te je Marija Jurić primljena na njegov nalog kao politička suradnica i referentica mađarsko-hrvatske politike.

Zagorka se cijeloga života borila da dokaže kako ona jest netko. Izvještavala je o političkim zbivanjima, iz Parlamenta, bila dopisnica iz Budimpešte i Beča. Aktivno je sudjelovala u političkim borbama, bila glasna i oštra protivnica mađarizacije i germanizacije. Za vrijeme utamničenja dvojice urednika Obzora 1896. sama je uređivala list pokazavši zadivljujuću energiju i inteligenciju. Unatoč tome stalno je bila izložena podsmijehu i poniženju.

U svom je novinarskom radu pisala polemičke tekstove u kojima se zalagala za ravnopravnost spolova i ženska prava. Tekstove objavljuje pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji joj je pseudonim Zagorka.

Surađivala je i u Vijencu i u sarajevskoj Nadi. Počinje pisati romane koji su predstavljali društveni i nacionalni protest. Pravu čitateljsku afirmaciju stječe ciklusom romana Grička vještica (Male Novine 1912.-1914.). Neuklopljiva u književno-stilističku matricu vremena u kojima su se pojavljivala, Zagorkina djela nisu bila popraćena ozbiljnim književnim kritikama. U isto vrijeme čitatelji su s nestrpljenjem očekivali nove nastavke romana koji su izlazili u Malim Novinama, Jutarnjem listu, Obzoru, Ženskom listu, Hrvatskom dnevniku i Hrvatici.

Kod čitateljstva je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Đalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao »šundliteraturom za kravarice«, a zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu.
Nastavlja se…

(zg-magazin / izvor: wikipedia.org)