Institucije sistema služe sistemu

Kod nas je sistem takav da bogatiji postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. Logika nalaže da i institucije sistema djeluju kako bi omogućavale upravo to. I onda, kada se među bogatijima dogodi da se sukobe interesi, dogodi se da institucije sistema moraju djelovati

dr. sc. Viktor Simončič

“Kada jednom priviknemo svoju savjest da nešto primi kao »nužno zlo«, to uskoro počinje sve više da nam izgleda kao nužno, a sve manje kao zlo”. (Ivan Turgenjev)

Ovaj poučak je inspiriran upravo briljantnom analizom jednog istomišljenika na novi prijedlog Plana gospodarenja otpadom. Savjetovao sam ga da pričeka s javnom objavom. Zašto? Pa eto tako!

Prvi dojam na predloženi Plana je »sve je isto kao lani«. Ipak, kao neku vrstu poticaja na djelovanje i optimizma dobijem elektroničku poruku s Bis idem non est idem. Iako sam učio latinski, ali nisam bio baš nešto u tome, odgonetnuo sam značenje, ali sam i pogledao prijevod: »Dva put isto, nije to isto«. Kao da ni stari Latini nisu uvijek bili u pravu. Suzdržat ću se za sada od komentara. Slao sam male elaboracije i bivšem i sadašnjem ministru. Odgovor je bio kao iz onog vica, kada čoban viče s jednog vrha u planini čobanu na drugi udaljeni vrh: »Ej, jesi li vidio moje ovce?«, a ovaj drugi procijedi za sebe, onako kroz zube: »Jok«.

Moj jedini komentar za sada je da možda ne vidim ono što vidi ministar Dobrović. No kada je već tako uporan, onda valjda zna što radi. Navijam za njega da je u pravu i da možemo izbjeći sankcije, iako je Plam izradio protivno preporuci i zahtjevu EU-a.

Medalje ili kazne?

Ako Plan uspije, ministar Dobrović zaslužit će veliku medalju. Ako nam nanese štetu, koju ja valjda u mom neznanju još uvijek tako jasno vidim, onda mora odgovarati, ali ne samo moralno-politički već i materijalno. Mora štetu otplaćivati od plaće i kasnije od penzije. Na isti način kako se (ne samo ja) javno izjašnjavamo za neke argumente, isto tako bi bilo nužno da se navedu svi oni koji su sudjelovali u izradi Plana. I oni će za uspjeh zaslužiti medalje, malo manje od ministrove, ali ipak medalje. A što se tiče njihovog dijela moguće kazne za nanesenu štetu njima treba zabraniti budući rad u struci i svakako spriječiti da uče đake i studente.

Dok nisam počeo s javnim pisanjem nisam mogao ni slutiti koliko istomišljenika imam među onima koji govore jedan od četiri jezika koji na ovim prostorima ne zahtijevaju prevođenje. Nisu ni oni znali, a ne znaju vjerojatno ni jedni za druge. Možda bi mogao napraviti neku zatvorenu stranicu i početi s povezivanjem grupe istomišljenika, kako bi pojedinci, koji teško podnose ovo što nam se dogodilo i događa nam se ne bi imali osjećaj da samo oni stvari vide drugačije. Kako bi osjetili da nisu sami.

Nemaju svi niti priliku niti mogućnost da se javno oglase. Facebook ne računam u način povezivanja na koji mislim. Tamo kao da ima previše zadiranja u privatnost. Kada sam po ne znam koliki put bio pozvan da se pridružim društvenim mrežama javio mi se stih iz jedne pjesme »što to ima u ljudima čudno da zadiru u tuđe živote…«. To sam čak naučio i pjevati uz gitaru, odustavši od društvenih mreža.

Ovo vezano za mogućnost javnog izjašnjavanja i pisanja prije svega mislim kao moguću tekovinu demokracije. Sloboda da se ukaže na probleme bez bojazni za vlastitu egzistenciju. A nažalost, u društvu sve manjeg broja radnih mjesta u realnom sektoru, nije vrijeme za hrabrost. Vrijeme je poslušnih, prilagodljivih i trpljivih.

Svjedok sam bezbroj primjera svojevrsnih sankcija koje doživljavaju oni koji samo pokušavaju biti malo drugačiji, pa bili i sto puta u pravu. Dobiti otkaz, kako se kaže »na pravdi Boga«, kod nas je svakodnevnica. To vrijedi ako ste se zamjerili i najmanjem šefu, a kamoli malo većoj partiskoj zvijerčici, u nekoj javnoj instituciji ili administraciji. Ako ste se zamjerili kao neki slobodnjak, na način kako to ja činim, onda isto postoje kazne. Ne puste da radite nešto gdje oni plaćaju. Ne možete biti član nikakve komisije, povjerenstva, član neke skupine…

»U Hrvatskoj nećeš dobiti niti jedan posao«

Kada je objavljena knjiga Društvo umanjene vrijednosti jedan dobronamjerni prijatelj me pitao zar se ne bojim da u Hrvatskoj neću dobiti nijedan posao. Rekao sam da se ne bojim. Od mog odlaska iz Ministarstva 1995. godine nisam dobio nijedan posao od njih. Vjerujem da je to zbog moje nekompetencije, a ne zbog nekog drugog razloga. Iako, kada vidim tko i što radi, pomislim kako se u društvu nekompetentnih svaka kompetencija smatra nekompetencijom i logično je da joj nema mjesta među nekompetentnima. Ovo svakako nema veze sa skromnošću. No poodavno sam odlučio da ne želim umrijeti od skromnosti vidjevši u kakvom okruženju živim.

U privatnom sektoru, tamo gdje se živi od tržišta, prije svega onog dijela koji nije pod utjecajem partija, vrijede pravila kvalitete. Tamo oni na vrhu ovise o kvaliteti svakog pojedinca u lancu i prema svojim radnicima i suradnicima imaju dužno dostojanstvo. Pitate se gdje postoje takve tvrtke? Rijetke su ali postoje. Ovo vrijedi i za jako rijetke općine i gradove.

Ako se zbog bilo čega »na pravdi Boga« dobije otkaz ili nešto slično, od prava do pravednosti vodi put preko institucija sistema, na koje se u svakoj imalo škakljivijoj situaciji pozivaju političari i moćnici. A institucije sistema služe sistemu. Kod nas je sistem takav da bogatiji postaju bogatiji, a siromašni siromašniji. Logika nalaže da i institucije sistema djeluju kako bi omogućavale upravo to. I onda, kada se među bogatijima dogodi da se sukobe interesi, jer je netko postao bogatiji na račun nekog bogatoga ili na račun onoga što je do jučer bilo zajedničko, a to je htio i drugi bogati, dogodi se da institucije sistema moraju djelovati. A nije se lako s rogatima bosti. I onda se ili stvari zataškavaju i zadržavaju do neke zastare ili se institucije sistema odluče za odluku i onda presude bogatima uglavnom preko kilograma krumpira koje se mora oguliti za svaki nestašluk. Jedan milijun nepodopština jednak guljenju pet kilograma krumpira.

Kod sirotinje takve presude ne postoje. Sve je po principu psa Mede! Ako su se zamjerili sistemu njima sve po spisku i zakonu, ako su krivi pa čak i kada baš nisu. Ako se sistem zamjerio njima, pa se usude tjerati pravdu, onda se uglavnom trebaju pripremiti da se čekanje presude prenosi i na generacije. Zato ako ste krenuli prema sistemu najbolje je odmah potpisati punomoć na djecu, a nije zgorega niti na unuku ili unuka, pa makar se još nisu ni rodili.

Sveprisutna korupcija

Ne otkrivam ništa nova ako kažem da kod nas korupcija podriva temelje razvoja institucija sistema. Maheri smo u tome. Imao sam priliku prije deset dana držati plenarno predavanje u Sarajevu, a prije par dana u Boru. Ovo da sam držao plenaran predavanja nema veze s tekstom, ali samo pokazuje moj doprinos »skromnosti« i »ja-pa-jakanju«. Ma dobro, nije da baš nema. Vozeći prema Sarajevu slušao sam radio. Priča o korupciji. Korupcija je sveprisutna. Nema društva u kojem je nema. I čujem, pojednostavljeno, kako korupcija proizlazi iz amaterizma institucija sistema. Kod nas je amaterizam (nekompetencija) već na najnižim razinama institucija sistema, pa to pogađa pojedince. U razvijenim demokracijama već i na najnižim razinama vlada određeni profesionalizam pa korupcija ne pogađa malog čovjeka. Tamo je korupcija na višim, od malog čovjeka odmaknutim razinama pa se i presude ne odnose samo na »psa Medu«.

Pod utjecajem Plana gospodarenja otpadom slušam sjednicu Sabora. U meni unatoč polupraznoj sabornici zadovoljstvo glede sastava zastupnika. Unatoč mojim kritikama Mosta, koje su uslijedile nakon plejade tekstova u njihovu korist, ali protiv, nakon njihovog pogodovanja svojima, po principu kako to rade oni protiv kojih su digli glas, velika je sreća da su u Saboru. Da o Živom zidu ni ne govorim. Unatrag godine dana se promijenio način govora i nevjerojatne stvari isplivavaju na površinu. Možda nam se dogodi da se umjesto psu Medi počinje suditi i pravim medvjedima.

Slušam, a ne vjerujem. Ako je vjerovati izrečenom, institucije sistema se jako trude ugađati bankama na štetu svih nas. Imaju li institucije sistema kakve pogodnosti kod tih banaka? Kako izgleda lista povlaštenih kredita političke elite? Hoće li se institucije sistema pozabaviti s bankama i revizorima, koji su omogućili da nekih desetak tvrtki, koje je poimence nabrojao zastupnik Grmoja, a nemaju zaposlenih, dobije, ako se dobro sjećam 6 milijardi kuna kredita »na pravdi Boga«!? U kojem medvjeđem brlogu je to odobreno? Mislim da kod ovakvih slučajeva nema veze ako je kredit odobrila neka strana i/ili privatna banka. One moraju postupati po najvišim pravilima struke. Znam da tamo gdje djeluju institucije sistema država sudi i privatnicima ako su zbog nemara ili namjerno uništili svoje tvrtke.

Vjerujem u Most, kada se radi o ovoj vrsti »otpada«. Kod Plana gospodarenja otpadom, pa ni kod fekalija iz Plitvica ne baš. Vjerujem i u Živi zid. Jako.

U Saboru pratim (i) rasprave s namještenim replikama. Kao da ih nema samo na rasprave Živog zida i zastupnika Pernara. Poslije njega svi šute. Valjda se slažu s onim što govori. Ako je tako, zašto ne djeluju institucije sistema? Zašto ne reagira DORH?