Imamo “repku” za najveće dosege, ali…

(Foto: Domagoj Vida i Ivan Perišić pokušavaju smiriti situaciju / Izvor: HNS)

Vođe nacije znajte, protiv ekstrema se može boriti samo netko tko ima dobar sluh. Ako cijela nacija čuje fašistoidno skandiranje na utakmicama, a vodeća elita to ne čuje, ne želi čuti ili se boji čuti, onda to ne predstavlja ništa drugo do širom otvaranja vrata najgorima. Ne samo među navijačima

dr. sc. Viktor Simončič

Tko se bavi javnim narodnim poslovima, mora imati čist karakter i čiste prste (Frano Supilo)

Muka mi je. Slušao sam kako oni koji su ga izvukli iz čarobnjačkog šešira ruše premijera Oreškovića. Srušili su Vladu da zaštite svog predsjednika, koji je uhvaćen s prstima u pekmezu. U prvom trenutku sam osjetio empatiju, ali kada sam pomislio da je preuzeo vođenje države, a da o tome nije imao pojma, osjetio sam prezir. Nije se potrudio čak niti poboljšati znanje jezika. Da je imao malo odgovornosti prema poziciji koju je preuzeo, onda se napredak u govoru morao osjećati iz nastupa do nastupa.

Uvaženi saborski zastupnik Šuker je kao jedini razlog za smjenu navodio nesposobnost premijera da se zaduži. Premijer je šutnjom pokazao da ne zna puno o djelovanju vlade. Mogao je reći kako mu zaduživanje nije prošlo jer je posao vodio ministar Marić i da mu je žao što je njega slušao. Mogao je pitati kako to da HDZ ima obraza za premijera predlagati nekoga tko nije bio u stanju pripremiti teren za zaduživanje, a njemu to stavljaju kao najveći krimen?

Premijera su zato branili Mostovci. Oni koji su ga podržali na neviđeno, impresionirani mađioničarskim trikom HDZ-a, »izvlačenja premijera iz šešira«. Valjda vole cirkus. Od velikih reformi donijeli su zakon o iseljenju bivšeg Predsjednika, ali ne s potrebnim aktima, tako da je eto ostalo samo na želji. Glasali su za smjenu direktora HTV-a, protiv izvještaja raznih institucija, valjda da na mjesto tih čelnika dođe netko njihov, ali se eto nije stiglo. Dali su svoj obol da se ukine naknada troškova za prijevoz učenika, uspjeli su da studenti još nisu dobili niti jednu stipendiju, da se ukine financiranje malo slobodnijih medija, pomogli su u daljnjoj podijeli u društvu braneći ministra kulture protiv čijeg ekstremizma i nobelovci pišu peticije. Telefonom, kako bi izbjegli sram, dali su pristanak za rasprodaju ostatka nacionalnog blaga, izglasali su zakone kojima se ukida pomoć čak i organizacijama sličnim onima koje pomažu slijepima, aktivno su doprinijeli ograničavanju sloboda i prava žena bacajući nas u najrigidnija društva u svijetu.

Uspjeli su zaustaviti reformu u školstvu, …. Skoro im je uspjelo da nam se uzme još novca za zdravstvo i da nas na hitnoj pomoći pregledava portir, ….

Izbjegavam upotrijebiti izraz kako su »ovi bili do sada najgori« sjetivši se rečenice iz Shakespeareovog Kralja Leara: »Nije najgore ako možeš reći ovo je najgore«. A bojim se da smo daleko od najgoreg.

U skupini najsiromašnijih

No ovo što sada imamo nije dobro, kao ni ono kamo idemo. Propadamo. Dodatno zaostajemo za onima koji su oduvijek bili ispred nas pa ih skoro više ni ne vidimo, a pretječu nas oni koji su nam još prije 20 – 30 godina zavidjeli. Po indikatoru vezanom za potrošnju, iza nas u EU je samo još Bugarska. Spadamo u grupu država s najvećim brojem siromašnih i siromaštvom ugroženih građana u EU. Okrenite se. Pogledajte susjede. Možda je i među njima netko od 1.2 milijuna građana Hrvatske koji se bore s dnevnim preživljavanjem. Njih nema niti u medijima niti imaju naš dio empatije, kao da su oni krivi za svoje siromaštvo, a ne pohlepne političke elite.

Navodno bi se do 2020. godine njihov broj trebao smanjiti za nekih 150 000. Sjećam se jednog sastanka u Budimpešti prije nekih 15 godina. Pričalo se kako se mijenja okolišna politika Svjetske banke i kako se u centar interesa stavlja borba protiv siromaštva. Iznesen je podatak da je prije dolaska zapadne demokracije u Istočnu i Srednju Europu, uključujući i bivši SSSR, na tim prostorima bilo 15 milijuna siromašnih. Nekih 10 godina poslije demokratizacije na istim prostorima je bilo 200 milijuna siromašnih. Mudri su razmišljali koji indikator treba uvesti za ocjenu uspješnosti nove strategije borbe protiv siromaštva. U mojoj vječnoj naivnosti rekao sam da će politika biti uspješna ako broj siromašnih vratimo barem na onih 15 milijuna. Naravno da takav jednostavan indikator predlagači nisu željeli čuti. Takva naivna jednostavnost je iz nekih ranijih vremena.

Sve to mi je prolazilo mislima slušajući sjednicu Povjerenstva za sukob interesa koja se bavila predsjednikom HDZ-a i predvodnikom Domoljubne koalicije. Izneseni su podaci koliko je tko kome plaćao. Milijunski iznosi u kunama. Deseci tisuća u eurima. Uglavnom iz neke javne ili državne tvrtke nekom tko je osnovao neku tek osnovanu konzalting tvrtku. Tvrtku čak i bez fikusa. Samo ime i žiro račun. Živo me zanima kako izgledaju mišljenja, studije i ekspertize koje vrijede silne kune i eure. Imam dojam kako bi se iz toga moglo vidjeti koliko vrijedi prodavanje države. Rezultat sjednice, da je šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio u sukobu interesa, iznenadila je cijeli HDZ. Kako je moguća takva presuda, a do sada se moglo upravo tako?

Na raspravi o raspadu Vlade jedan zastupnik pojašnjava način nacionalne hrvatske domoljubne trgovine. Tamo negdje 2000. godine, neka Splitska banka, prodana je za nekih 40 milijuna eura. U prvoj godini je banka imala skoro toliku dobit. Par godina kasnije banka je prodana za nekih 130 milijuna eura, a opet par godina kasnije preprodana je za milijardu eura…. Tko li je obavljao konzultantske usluge?

Zlata vrijedne kozultantke usluge

Ako ništa nije vrijedilo, unatoč svim štetama koje su nastale nesposobnošću, bilo je vrijedno da su Mostovci bili u Vladi. Bez toga na vidjelo još dugo ne bi izašle usluge »konzultacija«. U analizi njemačkih medija povodom pada hrvatske vlade piše: »Karamarko je svojim primjerom demonstrirao ono što prosječni hrvatski birač zamjera čitavoj njegovoj stranci: da su nacionalne poze tek kamuflaža za pohlepu«.

Kod Predsjednice su sve stranke, osim HDZ-a izjavile da su samo izbori rješenje. No predsjednik HDZ-a ne misli tako. On bi još osam dana trgovao i eto privolio valjda »ponudama koje se ne mogu odbiti« one koji su potpisali da im je svega dosta da pređu na domoljubnu stranu. Mora da HDZ ima uslugu dobre konzalting tvrtke. Predsjedniku Sabora, akademiku Željku Reineru, činjenica da je 91 zastupnik za samoraspuštanje Sabora nije dovoljna. Uživajući u svojoj ulozi, umjesto da odmah raspusti Sabor, nekim dvojnim izjavama otvara mogućnost daljnjeg trgovačkog djelovanja HDZ-a. Asistira mu i novi tajnik, Domagoj Ivan Milošević, koji je još jučer lagao naciju kako imaju 76 zastupnika za nastavak agonije.

I poslije takvih izjava, po kojima ispada da je cijela nacija lobotomizirana, a ne samo njen vjerujem sve manji dio, gledam utakmicu protiv Čeha. Srce kao kuća do pred kraj utakmice. Imamo »repku« za najveće dosege, ali nažalost i hordu »navijača« – huligana i po svemu sudeći nesposobnog trenera. Izazvali su nered, a igrači malo u strahu, uz za veliku scenu neiskusnog trenera, na kraju skoro da nisu izgubili.

Poslije Milana, pa Malte i Budimpešte, pa bruke na utakmici s Izraelom, pa još puno toga, evo opet isto. S kim god razgovaram, razočaran je huliganstvom. Između izjava osude i ona od Predsjednice i vrha nogometnog saveza. Čude se zašto revolti. Predsjednica bi dio odgovora mogla pronaći kod onih koje je pozvala na inauguraciju ili kod onih kojima odlazi na proslave. Jer koliko god veliko i nerazumljivo divljaštvo huligana, problem je puno dublji od klasičnog divljanja. Znano je da kod nas u nogometu, osim igrača ništa nije u redu. Uvijek se u reprezentaciju ubaci netko tko je za prodaju. Nacionalni nogometni centar se gradi kraj Maksimirskog stadiona, a ne negdje na moru gdje ne pada snijeg. Za fašistoidni pozdrav kažnjeni Šimunić dobiva priliku da trenersku karijeru počne kao pomoćni trener reprezentacije, baš za inat onima koji nas kažnjavaju za nedolična ponašanja. Puno bi toga trebalo promijeniti, ali kako kada čak i neki akademici misle glavom svojih vođa.

Vođe nacije znajte, protiv ekstrema se može boriti samo netko tko ima dobar sluh. Ako cijela nacija čuje fašistoidno skandiranje na utakmicama, a vodeća elita to ne čuje, ne želi čuti ili se boji čuti, onda to ne predstavlja ništa drugo do širom otvaranja vrata najgorima. Ne samo među navijačima.

Kada se otvori Pandorina kutija, posljedice su jasne. Iako je oduvijek bila malo otvorena, zadnjih godinu dana, a posebno ovih par mjeseci neuspješne Vlade, širom smo je otvorili, dajući joj čak i dozu legitimnosti. Hvala Bogu da nismo otok i da smo dio koliko-toliko otvorenog i demokratskog svijeta pa neke stvari ne možemo »ne čuti«. Čuju oni drugi, kako bi spriječili otvaranje njihove Pandorine kutije. Pa kad ne ide milom, ide silom. I stižu kazne.

Odgovorni, razmislite, možda čak i ono neuspjelo zaduživanje, ima veze i s nedopustivim pozdravima članovima izraelske nogometne ekipe u Osijeku i s pokušajima revizije povijesti. Kažu da u financijskim institucijama sjede i oni koji pamte štetu koju su im nanijeli režimi u kojima se pozdravljalo fašističkim pozdravom.

Radeći na problemima lokalnog razvoja u Ugljeviku, gradu s značajnim zagađenjem zraka, jedan učenik je predložio slogan za lokalni razvoj: »Zrak se mora štitit prije nego se vidi«. A urušavanje društva treba zaustaviti već nakon pokušaja sklapanja prvog »konzultantskog ugovora«.

Raspad Vlade nije dobar. Gubimo vrijeme. No barem što se tiče okoliša, ako vrijede najave iz novog Plana gospodarenja s otpadom, po kojem ćemo opet sve napraviti ovaj puta preko »Dobrovićeve noći« i prema kome ćemo valjda postati San Francisco, dobro je da se Vlada raspala prije mogućnosti donošenja takvog plana. Iako nije isključeno da će se naći neki razlog za donošenje, kako je to jednom uradila i prošla Vlada. Ministar je najavio javnu raspravu. Trajat će 5 (slovima: pet) radnih dana od 23. do 30. lipnja. Volio bi da je Plan stvarno vrhunski i da se u slijedećem poučku ispričam ministru Dobroviću iznoseći hvalospjeve. Jedva čekam 23. lipnja da u 00:00 sati Plan skinem s web stranice.