Imamo li časti?

(Foto: Goran Horvat / Pixabay)

Budimo časni i obzirni. Ponajviše u trenucima teških gubitaka nečijih voljenih

Prije gotovo punih 12 godina u prometnoj nesreći stradao je moj najstariji bratić s tada nepune 22 godine. U utorak, 6. lipnja do njega je pokopan moj drugi bratić, njegov brat, s navršenih 32 godine života. Moja teta, njihova majka, dva puta je osjetila kako joj mač probada srce.

Vijest je ubrzo osvanula u mnogim medijima i proširila se portalima i mrežama, a na nju su se nadovezali razni komentari. Nažalost, i dosta onih negativnih. A ti su me ponukali da napišem ovaj osvrt. Da, on je subjektivne naravi, jer moj je bratić bio osoba – subjekt svojoj majci, svojoj ženi i djeci, svome bratu, svima ostalima u obitelji i mnogobrojnim prijateljima te poznanicima. Nije bio samo jedinstveni matični broj, OIB, niti pak nikad pamtljiv broj osigurane osobe. Bio je sin, suprug, otac, brat, unuk, nećak, bratić, kum, prijatelj, kolega.

Poginuo je u nesreći motociklom pri slijetanju s kolnika. Prema dostupnim informacijama, nije bilo drugih sudionika nesreće. Stoga nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću reći što je točno uzrokovalo gubitak kontrole nad vozilom, ali ostaje činjenica da je on upravljao motorom i odredio si brzinu kretanja. Da li mu je motor kliznuo s asfalta zbog prevelike brzine i možda šljunka na cesti, ili je nešto preletjelo pred njim, omelo ga, možda ga zaboljelo, pozlilo mu… ne znamo.

Bešćutni komentari na portalima

Unatoč tome što je vrlo vjerojatno puno toga u tim posljednjim trenucima života bilo do njega i njegova odabira, smatram da komentari poput: „izgleda da se ovaj niti nakon bratove smrti nije naučio … nova budala došla na red … dobro kog boli ku*** vise za ove debile da se vozio normalno nebi poginuo … 200 metara po livadi pa iščupao stup..na ovakvoj cesti? Bravo! čestitam ! … znači nedjelja popodne umjesto s ženom i djecom on otišao na sastanak s vragom“ (objavljeni na portalima index.hr, 24 sata, Večernjem listu) su plitki, neprimjereni i bezosjećajni.

Hvala onima koji su pisali i drugačija gledišta te bili racionalniji u prosudbi, a oni koji tako olako (pot)pišu nečiju tragediju trebali bi na tren zastati i promisliti o sljedećem:

– Da, nije ga ubio Bog osobno ni neka zla kob, niti je kriva nedokučiva sudbina. Sam je odlučio voziti motocikl i odredio si kojom će ga brzinom voziti. Nitko ga ne oslobađa odgovornosti.

– U tome je bio sam i nije nikoga ugrozio niti je koga „povukao za sobom“.

– To što je stradao na takav način, a možda ga je mogao izbjeći da se ponio drugačije, nikako ne umanjuje tragičnost i bol gubitka tako mlade osobe koja nije proživjela mnoge godine života do prirodne smrti.

– Autori spomenutih komentara morali bi uvidjeti kako takve njihove izjave utječu na one koji su ostali zatečeni, u nevjerici, izgubljenosti, tuzi i boli, a to su: njegova majka koja je ostala bez još jednog sina i ponovo sahranjuje svoje dijete; njegova supruga koja je ostala bez oslonca i smisla u vidu izgradnje zajedničkog života i podizanja njihovo troje djece; njegova tek nekoliko godina stara djeca koja ni ne znaju što se zapravo dogodilo, a morat će odrastati bez očinske figure i zaštite te su izgubili djetinjstvo sa svojim tatom; njegov brat koji je opet izgubio stariji dio sebe u koji se mogao pouzdati; i mnogi drugi koji su na obiteljski, ljudski, poseban, nezaboravan način bili povezani s njim. Imaju li tu komentatori uopće zazor prema smrti i suosjećanja prema živima?

– Također, dotični potpisnici komentara trebali bi ne tako ishitreno iskazivati i optuživati ga kako je sam kriv, nego bi trebali biti svjesni da se i svima njima, svima nama, može dogoditi slična ili bilo kakva druga nesreća povezana s našim vlastitim slabostima, nesavršenstvom i trenutnom nepromišljenošću na način i u vrijeme kada joj se uopće ne nadamo. Vjerujem kako moj bratić nije imao nakanu pri povratku s druženja tako okončati svoj život, tim više što se netom prije javio supruzi da se uskoro vraća doma.

– Isti bi morali porazmisliti o tome da kad bi se njima dogodila nesreća (doduše ona u kojoj bi preživjeli) da li bi tako lako krivili sebe za nju, ili bi nalazili izgovore u tko zna kome i kakvim okolnostima, odnosno kako bi se oni nosili s komentarima, prozivanima, pametovanjima i osudama poput njihovih.

– U obzir bi trebali uzeti i činjenicu da je naša mala zemlja s velikim demografskim padom i problemima ovime ostala zakinuta za još jednog oca, čuvara i hranitelja obitelji, onoga koji radi i privređuje te stvara.

Je li to dovoljno za razmišljanje i preispitivanje ili barem za zauzdavanje jezika?

Budimo časni i obzirni

Smrt se prečesto pokazuje kao jedina konstanta, naša je obitelj svjesna toga, stoga imajmo obzira i poštovanja prema spomenu i miru preminulih. Budimo časni i obzirni. Ponajviše u trenucima teških gubitaka nečijih voljenih. Mudre riječi prokušane kroz dva milenija stare Knjige nad knjigama sve nas upućuju:

– „Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš!„ – Evanđelje po Mateju 7:3

– Pozvani i upozoreni smo: „Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš! … Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! … jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.“ – Evanđelje po Luki 6:36-38

– Radije si osvijestimo riječi molitve Gospodnje: „I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.“ – Evanđelje po Mateju 6:12

– Znajmo: „Svaki je, naime, čovjek kao trava, sva njegova slava kao cvijet od trave: trava se osuši i cvijet joj otpadne“ – 1. Petrova poslanica 1:24

– „Prema tome, pomno pazite kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri; iskorišćujte vrijeme, jer su ovi dani zli! Zato ne budite bezumni, nego uočavajte što je volja Gospodnja!“ – Poslanica Efežanima 5:15-17

Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.