“Imamo kvalitetu i za osvajanje svjetskog zlata”

Na Europskom prvenstvu nema dobrih i loših reprezentacija. Sve su dobre, i svaka vas može iznenaditi. Da, put je bio težak, a ako moram izdvojiti jednu reprezentaciju to bi bila Mađarska / Karate je dobar jer uvijek želite nešto novo naučiti, bolje izvesti, brže udariti ili na kraju krajeva samo se želite bolje i zdravije osjećati

Svijetom još uvijek svijetom vladaju stereotipi. Nadam se da će se ljudi osvijestiti. Svaki sport, bio to karate ili balet, je za mušku i žensku populaciju. Samo što je negdje popularniji u muškom, a negdje u ženskom svijetu. Svaka čast sekama Zaninović, neka tako nastave i dalje…

Razgovarao: Boris Jagačić

Biti uzornom studenticom već samo po sebi nije lako, a kako je tek onda to ako si istovremeno i vrhunska sportašica? Teško, ali nije i nemoguće. Dokazuje to 22-godišnja Ana Lenard, članica Karate kluba Samobor koju je nedavno župan Zagrebačke županije Stjepan Kožić nagradio za osvajanje zlatne medalje u ekipnoj konkurenciji na Europskom prvenstvu, koje je u svibnju održano u Budimpešti. Inače, Ana je proglašena najuspješnijom sportašicom Zagrebačke županije za 2012. godinu, a godinu ranije bila je i najbolja studentica generacije na Kineziološkom fakultetu.  Treba li tražiti još povoda za razgovor s ovom uspješnom sportašicom?

Zašto si se odlučila baviti upravo karateom? Kakvu su ulogu u tom izboru imali tvoji roditelji?

Majka Jadranka je najzaslužnija što se bavim baš karateom. Sve je počelo prije petnaest godina. Imala sam tada sedam godina. Majka, moja sestra blizanka Maja, koja je također vrsna karatistica, i ja otišle smo pogledati bratov trening. Brat Marko je trenirao karate već dvije godine kada smo prvi put ugledale pokrete koji su obilježili naš život. Na nagovor majke upisale smo se u klub i bila je to ljubav na prvi pogled. Ostale smo u ovom prekrasnom sportu do danas. Otac Marijan nije ništa manje zaslužan, poticao nas je, hrabrio i bio velika podrška cijelo ovo vrijeme.

Sportaši se najviše plaše sportskih ozljeda. Kako ti balansiraš između maksimuma koji daješ u natjecanjima i treninzima i ovoga straha?

Hvala dragom Bogu, još nikada nisam zadobila neku težu povredu, osim masnica koje su gotovo svakodnevne i poneke kontuzije zgloba. To je rizik s kojim živite i morate biti spremni na sve. Ako želite stajati na najvišem postolju morate ići i preko vlastitih granica. Strah? Prije borbe uvijek, ali kada stanete na tatami strah se pretvori u želju i tada dajete sve od sebe. Strah vas jedino može zakinuti i zato ga svaki sportaš mora naučiti prevladati.

Kako se nosiš s bolnim udarcima i modricama?

To je moj život, usudila bih se reći i navika. Naučite živjeti s time. Čudno zvuči, ali i zahvalna sam na tome, ojačalo me kroz život.

Može li se onda karate nekome preporučiti kao dobar rekreativni sport?

Naravno! Uz zanimljiv program možete naučiti razne tehnike, taktike, udarce rukama, nogama, bacanja, kate, borbe.. Što god poželite! Poznajem razne rekreativce koji su zadovoljni, i više od toga. Ponekad imam osjećaj da se trude više od nas natjecatelja. Karate je dobar jer uvijek želite nešto novo naučiti, bolje izvesti, brže udariti ili na kraju krajeva samo se želite bolje i zdravije osjećati.

Koliko često treniraš?

Treniram dva puta dnevno pet dana u tjednu. Vikendom su natjecanja.

Na fakultetu si bila 2011. proglašena najuspjelijom studenticom generacije. Na kojoj si sad godini? Kako uspijevaš biti u samom vrhu karatea i još k tome biti uzorna studentica?

Trenutno sam na 4. godini Kineziološkog fakulteta. Sve je stvar organizacije. Kada se nalazim u natjecateljskoj sezoni posvetim više vremena treniranju, a kada sam izvan sezone učim, pa nažalost gotovo uvijek moram žrtvovati ljeto i praznike. Svatko ima svoje prioritete, a moji su sport i obrazovanje. Nije uvijek lako, ali kada pogledam što time dobivam i kakva je nagrada, nikada ne požalim.

Nađe li se vremena za opuštanje i zabavu?

A nego…Ha, ha…. Za sve se uvijek nađe vremena! Jako volim otići u kino i pogledati dobar film. Izlazak s prijateljicama također nikada ne zanemarujem, jer ako nemate vremena za svoje prijatelje, znate da nešto ne štima. Oni su jedna vrlo važna karika u mom životu i trudim se biti uz njih koliko god je to moguće.

U šali si rekla da ”tučeš samo zločeste”. Reci mi jesi li ikad bila u situaciji da se izvan borilišta moraš poslužiti svojim karate vještinama?

Srećom nisam, i nadam se da će ostati tako. Da, rekla sam to u šali, ali to je uistinu samo šala. Sve se da riješiti razgovorom. Zato sam osoba koja smiruje situaciju. Udarce odobravam samo ako su u ljubavne svrhe… He, he. (Šala!)

Unatoč vašem sjajnom nastupu u Budimpešti te uspjehu tekvondašica sestri Zaninović mnogi još uvijek smatraju da borilački sportovi baš i nisu za žene, kao i da su to sportovi uglavnom za ljude agresivne naravi… Kako gledaš na to?

Da se slažem s time, danas ne bih bila ovdje. To je apsurdno. No očito još uvijek svijetom vladaju stereotipi. Nadam se da će se ljudi osvijestiti. Svaki sport, bio to karate ili balet, je za mušku i žensku populaciju. Samo što je negdje popularniji u muškom, a negdje u ženskom svijetu. Svaka čast sekama Zaninović, neka tako nastave i dalje…

U Budimpešti Francuskinjama ste vratile ”milo za drago” za poraz u finalu pariškog Svjetskog prvenstva. Kakav je to bio osjećaj?

Nažalost nisam bila u Parizu i ovo mi je prvi nastup za Hrvatsku karate ekipnu reprezentaciju. Upoznata sam s borbama u Parizu i znam da curama nije bilo lako. Francuskinje su odlične, među najboljima na svijetu. Finale je bilo neizvjesno do samoga kraja, minute su se pretvorile u sate. No, na kraju smo pokazale kvalitetu i mentalnu snagu. Cure su se borile kao lavice. Pobijedile smo najbolje. Osjećaj je neopisiv!

Koliko ste se dugo pripremale za EP?

Teško je točno odrediti datum. Pripreme za tako jako natjecanje počinju već sa ljetnim pripremama koje se intenzivno povećavaju nakon Nove godine. Tada treniramo jače, odlazimo češće na natjecanja i pripreme, te tempiramo sportsku formu da budemo najspremnije na dan natjecanja. Izbornik Dragutin Galina, sa svim našim trenerima, napravio je izvanredan posao.

Put do finala je bio težak. S kojom ste reprezentacijom imale najviše problema?

Na Europskom prvenstvu nema dobrih i loših reprezentacija. Sve su dobre, i svaka vas može iznenaditi. Da, put je bio težak, a ako moram izdvojiti jednu reprezentaciju to bi bila Mađarska. One su na svom terenu i tada nije nimalo lako. Ana-Marija Čelan, Azra Saleš, Ivona Tubić i ja odradile smo mečeve karijere. Sve je to dovelo do povijesnog rezultata.

S obzirom da karate nije olimpijski sport preostaje vam osvojiti još svjetsko zlato. Možemo li to očekivati od vas?

Neće biti lako, ali dat ćemo sve od sebe. Sigurna sam da posjedujemo kvalitetu da osvojimo i ovu titulu. Nažalost, ponekad ni to nije dovoljno jer su uključeni različiti faktori na koje ne možemo utjecati. No, najjače smo kada je najteže tako da možemo iznenaditi.

U popriličnoj konkurenciji sportaša proglašena si najboljom sportašicom Zagrebačke županije za 2012. godinu, a ipak čvrsto stojiš na zemlji. Čestitamo ti na tome. A kakav je osjećaj biti najboljom sportašicom i ekipnom europskom prvakinjom?

Sretna sam, presretna. Riječi su suvišne. To je pokazatelj kako se moj trud i žrtva isplati. Daje mi snagu kada je teško da ne pokleknem i nastavim dalje.