Ima li “zeleni plan” Europske unije smisla?

Ima li “zeleni plan” Europske unije smisla?

(Švedska klimatska aktivistica Greta Thunberg)

Licemjerno si umirujemo savjest i zbog nekih „judinih škuda“, iza pomno sakrivenog profita najbogatijih, raubamo Zemlju kao nijedna generacija prije nas. Emisije na svjetskoj razini rastu i kada Europa postane klimatski neutralna, one će biti veće nego što su danas, ne poduzmu li se drugačije mjere od onih iz “zelenog plana”

dr. sc. Viktor Simončič

Ono što je ispravno nije uvijek popularno, i ono što je popularno nije uvijek ispravno. (Albert Einstein)

Viktor Simončič

Svako malo održava se poneka konferencija o potrebi zaustavljanja klimatskih promjena. Eto i u Davosu se ćaskalo o tome. Do pojave američkog predsjednika Trumpa svi su bili jedinstveni,kako se mora nešto učiniti, kako će nešto učiniti i kako će eto upravo nakon ovoga sastanka već sutra nešto učiniti. Sada je slika malo drugačija, jer se pojavio predsjednik Trump, koji se ne skriva iza lijepih riječi i otvoreno kaže kako ne zarezuje problem klimatskih promjena niti pod razno. Što se tiče Zemlje, ona kao da ne vidi razliku između onih koje deklarativno brinu posljedice klimatskih promjena i onoga kojeg to ne zarezuje. I jedni i on kao drugi, kao jedinu nit vodilju imaju profit, a profit je jači od svakoga morala, pa problem klimatskih promjena uz ovakvu paradigmu razvoja postaje nerješiva jednadžba.

Od sveg izrečenog u Davosu vrijedi samo dijagnoza Grete Thunberg: “….. Iz perspektive održivosti desnica, ljevica i centar su pali. Nijedna politička ideologija ili ekonomska struktura nije se uspjela suočiti sa klimatskim i ekološkim izvanrednim situacijama i stvoriti kohezivan i održiv svijet, jer je taj svijet, u slučaju da niste primijetili, trenutno gori. “

Bogati troše na račun drugih

Mi koji pamtimo razna obećanja blistava, sjećamo s kakvim entuzijazmom samo dočekali Prvu konferenciju UN-a posvećenu okolišu održane 1972. godine u Stockholmu. Tada je bilo vremena. Trošili smo manje obnovljivih resursa od onoga što nam je bilo na raspolaganju. Preko Ria (1992.), Johanesburga (2012.), Kyota (1997.), Pariza (2015.) …. licemjerno si umirujemo savjest i zbog nekih „judinih škuda“, iza pomno sakrivenog profita najbogatijih, raubamo Zemlju kao nijedna generacija prije nas. Ako tako nastavimo, negdje 2070. godine sve raspoloživo za tu godinu potrošit ćemo već na prvi dan te godine. Sada Europljani potrošimo raspoloživi obnovljivi dio resursa već do svibnja, a na razini svijeta negdje do početka kolovoza. Ostatak godine bogati troše od siromašnih i na račun naše i njihova djece i unuka. https://zg-magazin.com.hr/kapitalizam-ne-moze-sprijeciti-klimatski-aparthejd/

(Ove slike kao upozorenja nikada dovoljno)

Ima pravo Greta, Zemlja gori, a mi drogirani ispraznim deklaracijama, koje nam serviraju oni kojima nikada dosta profita, pristajemo gasiti požar s praznim pričama.

Europska komisija je predstavila “zeleni plan”. Odmah da se izjasnim, ja sam za. Jedini problem je, da mi iskustvo šutjeti ne da, pa realizaciju dovodim malo u pitanje. Je li moguće ostvariti cilj da Europa 2050. godine postane prvi klimatski neutralan kontinent? Ima li to smisla? Naravno da je moguće, no pravo je pitanje je li to i realno u postojećim političkim i ekonomskim odnosima. Hoće li privreda EU članica moći izdržati konkurenciju prelaskom na za sada još uvijek skuplje obnovljive izvore energije? Koliko god u Europi prestali koristiti ugljen i naftu, pa još ako se odlučimo da se odreknemo i nuklearne energije kao Njemačka, što će biti ako se drugi toga ne odreknu? A mnogi to baš ne namjeravaju. Velika prašina se ovih dana digla oko projekta novog velikog ugljenokopa u Australiji. Da nije bilo požara namjera otvaranja novog, navodno najvećeg ugljenokopa do sada, prošla bi neopaženo.

Misli li se kod hvalevrijedne ideje o klimatski neutralnoj Europi na sve ili samo na 27 EU članica kada se govorio o postizanju održivosti EU gospodarstva pretvaranjem klimatskih i ekoloških izazova u prilike u svim područjima politike i osiguravanje pravedne i uključive tranzicije”. Govorilo se i o poticanju gospodarstva, poboljšanju zdravlja i kvalitete života, zaštititi prirode, a da se pritom „nikoga ne zapostaviti”?

Iskreno se bojim pritisaka bogatih na siromašne. Do sada kod niti jedne nametnute obaveze nisu pomogli onako kako treba. Dapače, „uvaljuju“ im sve i sva. Na ovim područjima njihov kapital potiče izgradnju malih hidroelektrana, posebno štetnih onih cijevnih, kada stotine metara pa i kilometre potoka i rječica ostavljaju bez vode one koji žive uz i u vodi. Da ovdje završavaju stari, prastari automobili nije novost. Bojim se kako će dio Regije (Bosna i Hercegovina, Makedonija i Srbija), mašući “zelenim planom”, natjerati da se odreknu jedinog ozbiljnog energenta koji je na raspolaganju – ugljena. Jer kada može bogata Njemačka milijardskim subvencijama početi zatvarati termoelektrana na ugljen, zašto to ne bi mogli i oni prazne kase?

Ja sam da sve bude lijepo i čisto. Ja sam za Hollywood

Pritisci u tom smislu nisu od jučer. Problem je da se na te pritiske pozitivno oglašava politika, dio akademske zajednice, uz frenetično aplaudiranje nevladinog sektora. Nisam niti ja pobornik ugljena. Ja sam da sve bude lijepo i čisto. Ja sam za Hollywood. No inženjerska logika me tjera da kada prestanem sanjariti zaboravim na Hollywood i da se pitam na čemu će se razvijati lokalne privrede? Bog te pita! Kamo će radnici koji ostanu bez posla? Bog se ne pita! Zna se, put bogatih. Njima nikada dovoljno svježe radne snage.

Ima li “zeleni plan” smisla? Kakav učinka će imati na klimatske promjene? Slabašan. Emisije plinova EU – 28 koji izazivaju klimaste promjene čine samo 9,8 % svjetskih emisija. Cijela Europa, zajedno s Rusijom, na koju EU naravno ne računa, manje od 15 %. Kako emisije na svjetskoj razini rastu, kada Europa postane klimatski neutralna, ukupne emisije će biti veće nego što su danas, ne poduzmu li se drugačije mjere od onih iz Zelenog plana. Kada bi se planirani bilijun eura, umjesto u smanjenje emisija u kilogramima unutra EU, uložile u smanjenje emisija tamo gdje se radi o tisućama tona, efekt bi stvarno mogao biti pravi. Na taj način bi siromašni mogli postati manje siromašni, što društvo, kojem je jedina svetinja stalni rast profita na žalost neće dozvoliti. Ili …?


“Zeleni plan” miriše mi na nastavak licemjerja okolišnih EU politika. Evo malog priloga na tu temu. Europsku industriju plastike čini oko 60.000 tvrtki, s 1,5 milijuna zaposlenih i prometom od blizu 355 milijardi eura (2017.). U 2017. godini, u EU-28, Norveškoj i Švicarskoj, ukupna potražnja za plastikom iznosila je oko 51 milijun tona, od čega za sektor ambalaže (39,7 %), građevinski sektor (19,8 %), automobilski sektor (10,1 %), električni i elektronički sektor (6,2 %), kućanstva, sektor zabave i sporta (4,1 %), poljoprivredni sektor (3,4 %) i ostali sektori (16,7 %).

Dio tog materijala postaje otpad. Trebalo bi ga reciklirati. 2015. i 2016. godini dobar dio „recikliranja“ se svodilo na mjesečni izvoz 300.000 tona plastičnog otpada u azijske države. Nakon zabrane uvoza u Kinu, 2017. godine izvoz je pao za polovicu i iznosio je nekih 150.000 tona mjesečno. Zar se preko noći u EU-u našlo drugo rješenja za 150.000 tona plastičnog otpada mjesečno? Kada ne ide više tamo daleko, mora da dio otpada onda odlazi i negdje bliže. Koliko toga dolazi u Regiju? Koliko nekim drugim siromašnima?

Komentiraj

*