Ibrica Jusić: U ovih 55 godina djelovanja nikad nisam otkazao koncert

Ibrica Jusić: U ovih 55 godina djelovanja nikad nisam otkazao koncert

»Kada smo u Jazavcu novinari Vojo Šiljak, Zvonko Zmazek i ja 1967. čekali Novu godinu, sjećam se da je Zagreb tada bio magičan. Možete zamisliti da smo se doma vraćali po snijegu, Ilicom i da u njemu nije bilo traga nijednoj stopi. U četiri ujutro mi hodamo tom ulicom i nigdje nikoga, ni prometa, ni ljudi…«

Razgovarala: Snježana Kratz

Zašto je za njega Zagreb lijep i bolan, što je u njemu tražio i kako je izgledala Nova godina 1967., ZG-magazinu priča kantautor i šansonjer Ibrica Jusić. Otkriva tko su bile Barbara i Erika, što je to Dubina soba i što se dogodi kada vam dođe »stari mačak«…

Zašto volite Zagreb?

Zašto? Pa Zagreb je za mene i lijep i bolan. Dva me razdoblja vezuju za Zagreb. Prvo, od 1963. godine, kada sam u njega došao kao tapetar, a bilo je to vrijeme preživljavanja i spavanja po kolodvorima, sve dok nisam našao posao.

Gdje?

U tadašnjem »Marku Šavriću«. Te sam godine pošao i u vojsku u Kraljevo i Užičku Požegu. Bilo je to vrijeme kada ga se spomenem – vrijeme sjećanja – jer bio sam zaljubljen u Njemicu Barbaru. Skoro sam za njom otišao u Njemačku. Moj prijatelj – skladatelj, dirigent i glazbeni producent Pero Gotovac, ali i umjetnica Jagoda Bulić, no ponajprije Pero je tada rekao: »Ibrice, bolje ti je u Zagrebu nego u Njemačkoj…«

Znači, dva su zagrebačka razdoblja iza vas?

Da, drugo je od 1965. godine kada sam svirao gitaru, ali i bubnjeve…

Željeli ste se glazbeno ostvariti?

U tom su me životnom razdoblju glumice Božidarka Frajt i Inge Apellt, odnosno redateljica Ivica Boban odvele u tadašnji kabare »Jazavac«, koji je bio na uglu Medulićeve ulice i Ilice, a umjetnički mu je direktor bio glasoviti komediograf, redatelj i pisac Fadil Hadžić. Tamo sam dobio angažman, a Fadil me kasnije iz Jazavca nije dao čak tri godine.

Slijedio je glazbeni život, nastupi, Chansonfest?

Nemalo njih, uključujući i Celuloidnog pajaca, koji je nastao na glazbu Pere Gotovca, pjesnika Zvonimira Goloba, odnosno prepjeva slovenskog pjesnika Janeza Menarta. Dobio je on i prvu nagradu publike. Slijedio je potom 1968. godine Stari Pjer Đorđa Novkovića, pa Još uvijek ne znam neke važne stvari

A 1970-te?

A 70-te se iznjedrila i monstruozna Mačka. Bilo je to vrijeme kada sam bio više gladan nego sit. Bili su tada dosta aktualni oni grlatiji kako ih zovem, »pjevači-napadači«. Kako sam u to doba žeđao za nastupima jednom me prigodom Pero Gotovac, koji mi je u životu dosta pomogao, zvao na sindikalnu zabavu. Uz nju se, kada se prisjetim vezuje i jedna važna Perina rečenica, odnosno rekao mi je: » Ibrice, ne moraš biti previše glasan da bi te se čulo, a tebe će se čuti i slušati«.

Pa tako i jest. A Zagreb?

Zagreb mi je od 1965. do danas radno mjesto.

Kakav je grad tada bio?

Imao sam u to doba i lijepe i gorke trenutke. Kada smo u Jazavcu novinari Vojo Šiljak, Zvonko Zmazek i ja 1967. čekali Novu godinu, sjećam se da je Zagreb tada bio magičan. Možete zamisliti da smo se doma vraćali po snijegu, Ilicom i da u njemu nije bilo traga nijednoj stopi. U četiri ujutro mi hodamo Ilicom i nigdje nikoga, ni prometa, ni ljudi… Drago mi je da sam Zagreb proživljavao i na takav način, od danas nemalo sivog grada, pa sve do bajkovitih mu vizura. Kada se osvrnem na današnji Zagreb, žao mi je da su nestale knjižare. Pa od Trga bana Jelačića do Frankopanske ulice nemate nijednu, a nekad ih je bilo šest, sedam. Gradu su puno uzeli i »štekati«.

Štekati, što je to?

Vanjske terase s kojima je gotovo ista situacija kao i u Dubrovniku. U Starom gradu imate čak 4000 sjedećih mjesta! To su rekao bi narod, »došli divlji da potjeraju pitome«.

U Dubrovniku imate svoje skaline, a u Zagrebu?

Mislio sam i u Zagrebu pronaći neke svoje skaline, ali nešto je u meni reklo »to tebi ne treba«. Nisam našao zagrebačke. Maštao sam, lijepo bi bilo načinit kakav koncert na njima, ali za sve vrste ljubavi treba dvoje.

Ali u Dubrovniku ih imate?

Da, moja su prva ljubav skaline i to one dominikanskog samostana. Tamo sam počeo, tamo ću i završiti. Puno lijepih uspomena one sa sobom nose. Bile su dakako nekada manje, ali stvarale su poseban ugođaj za publiku i koncerte koje sam na njima imao. Ljudi bi prolazili, zastali, slušali… Bilo je divno i kada bi se glazbenici pridružili. Jednom je glasoviti violinist George Shearing sa svojom violinom stao uz mene i počeo me pratiti. Nezaboravne su to scene.

Gdje živite u Zagrebu, u kojem kvartu?

Znate, prije desetak godina imao sam jednu lijepu pjesmu za pjevati.

Da?

Da. Danas mi je sretan dan, sretan dan nisam više podstanar, nit sam pio nit pušio, al sam mali stančić kupio, jer sam vrijedan bio. Da, osam i pol godina sam bio podstanar na Trnovčici, u koju sam se zaljubio. Bio sam kod krasnih ljudi tamo, a danas živim u Studentskom gradu.

Kupili ste stan bez kredita?

Bez švicaraca, kredita… Nisam se dao navući na to. Naime, negdašnja gradonačelnica Dubrovnika, Dubravka Šuica kadgod bi se vraćala s puta ili odnekud išla doma, mahnuli bismo si, ali bi išli tada i stihovi …kad bi vi znali moja gospođa… Jednom prilikom me upitala imam li status umjetnika te me uputila me da ga tražim od Grada. »Zašto ne predaš zahtjev, pa i tebi će ga vjerujem dati«, rekla mi je. Skupljao sam ja tako papire, predao ih komisiji, i dobio stanovita sredstva za 55 godina umjetničkog rada. Zamislite koliko sam u tom razdoblju samo gradonačelnika promijenio. Kakogod, od dobivanja statusa umjetnika, u mom se stančiću jedna soba zove »Dubina soba«.

Maštovito. Strastven ste čovjek?

Strijelac sam u horoskopu, volim pjevati, stvarati. Kad nađem kakve stihove i kada ih prihvatim, postanu dio mojega stava, »sebe«, onda je to – to. U njima se tada ogledaju sve muke koje sam proživio, boli, strasti, sreću… Jednom prilikom pisac Mak Dizdar mi je za jednog susreta rekao: »Ibrahime moj, jer pravo mi je ime Ibrahim, uspjet ćeš ti samo ako put shvatiš kao rijeku koja teče, ali mani se virova«. Ovi virovi zapravo su »hit« pjevači. Sjetio sam ga se za jednog pariškog kišnog dana, jer kiša je lila kao iz kabla, ja na Elizejskim poljanama, bez novca i prisjetim se tada Maka, »Ibrice, teci«. Eto to vam je život.

Život je i jedna od najljepših ljubavnih pjesama koju sam poslušala u vašoj izvedbi »O da li ćemo moći«. Je li uistinu ljubavna?

Sigurno nije protestna. Ljubavna je, naravno! Kada se ona izvodi uvijek se sjetiš ljubavi. No nastala je iz muke i sa sobom nosi ljubavnu vizuru. Stihove je napisao maestralni Luko Paljetak, na albumu je Nostromo. Znate, imao sam uvijek dobru ekipu prijatelja istodobno i pjesnika kojima bih ispričao sve, odnosno kada sam imao kakvu muku. Oni bi onda kako koji, napisali stihove na to mi proživljeno. Nastale su tako mnoge pjesme od Ljubi san ljubi, vašu kćer, O da li ćemo moći, Trubač sa Seine, U svakom slučaju te volim i dr.

Gdje ste danas vi i šansona?

Jedno bez drugog ne može, ali kada je o tome riječ ne volim granice i ograničenja, »jedan pravac« jer dobar stih i glazba to ne poznaju kao ni trendove, pomodarstvo. Vrijeme je najbolji sudac,ono zna što je dobro, a što ne. Klasične su šansone Kuća pored mora, Runjićev Galeb

Što kažete na današnju kvalitetu pjevača i glazbenika? Važnija je…

…ambalaža od sadržaja. Kada skinete ambalažu, od sadržaja nema ništa. Pa što im je glavni motiv? Hoće li se obogatiti preko noći? Ja sam svoju glazbu prihvatio kao božju zadaću i stavio sam se(be) na skaline. Materijalno sam stavio kao posljedicu duhovnog. Ima kod nas glazbenih talenata, ali valja ih znati prepoznati. Ja sam od onih generacija koje su živjele za glazbu, a ne od nje. Danas bi svi suprotno. Pa počekajte malo, prvo u životu moraš prohodati, pa ići u vrtić, školu, fakultet… Znate, da biste nešto otpjevali kako treba, morate za to biti i zreli. A to dolazi s vremenom, a na njega zaboravljamo. Kada s 25 godina pjevate neke životne stvari, nije isto kao kada vam dođe stari mačak ko ja, sa 75. To onda ima težinu.

Što nam onda danas nedostaje?

Emocije! Gdje su im? Danas mladi puste glas, čak i dobar glas, ali gdje su im emocije? Ja sam se družio s pametnim ljudima, akademicima, umjetnicima, svjetskim zvijezdama pa mi je u tom smislu uključujući i emocije, životna škola zapravo fakultet.

Koga danas volite?

Volim sebe, život, svoga psa, mačku s kojom uživam. Kad smo se dogovarali za ovaj razgovor baš mi je grijala leđa. Slušamo mi i glazbu… Pa ja sam odrastao i na sevdahu, a otac inače odličan harmonikaš, mi je usadio ljubav prema glazbi. Majka je lijepo pjevala, a u to je vrijeme – kada se bilo i gladno i žedno – glazba i pjesma nadomještala neimaštinu. Ali sve je to život.

Poznati ste ljubitelj životinja…

O, da! Imam svog mačka Kikija starog 8,5 godina kojeg sam našao na snijegu jedne zime. Sivo bijel, htio sam ga udomiti, ali kada sam vidio da on i moj pas »idu zajedno«, rekao sam si – sve su to božji darovi.

Kada će koncertni nastupi?

Sada sam u stanju nirvane. Iza Nove godine počinjem iz početka jer sebi sam i menadžer i producent, sve. Na sreću ne ovisim o nikome, samo o sebi pa mi u tom smislu nema nedoumica. Neće me ovaj Zagreb, hoće vas Sarajevo, Pariz… U ovih 55 godina umjetničkog rada nikad nisam otkazao koncert. Imam planova i ideja, na sreću i duh mi ne miruje.

Komentiraj

*