I igračke ubijaju, zar ne?

U Ilici, nedaleko križanja s Gundulićevom nekad je postojao mali dućan Jugoplastike u kojem su se prodavali bajkoviti plastično-gumeni junaci koje je proizvodila tvornica igračaka “Biserka” iz Zagreba

Tekst: Silvija Šesto

Foto: Boris Jagačić

U Ilici, nedaleko križanja s Gundulićevom nekad je postojao mali dućan Jugoplastike u kojem su se prodavali bajkoviti plastično-gumeni junaci koje je proizvodila tvornica igračaka “Biserka” iz Zagreba. Obožavala sam kad bi me mama vodila tamo. Miris gume i plastike činio me sretnom. Mama bi mi kupila uvijek nešto, jer je bilo povoljno iako se u našoj obitelji nikad nije razbacivao novac na igračke.

Na neki sam način i sama bila kriva, jer sam uvijek nešto izmišljala po kući, pa je valjda svima bilo jasno da nisam baš neka zainteresirana strana za bebe i te stvari. No, ovo sam voljela. Imala sam gumenu Snjeguljicu. Ustvari, prvo sam dobila Snjeguljicu, pa onda redom patuljke. Prvi je bio Pospanko, pa Učo, zatim Stidljivko. Onda sam bila nešto bolesna i potrajalo je dok nisam dobila Srećka. Ubrzo smo išli po Kihavka, a tjedan dana poslije imala sam i Glupka. Za potpunu kolekciju nedostajao je Ljutko. No, kad smo stigli po njega prodavačica je rekla: “Nemamo!” – kao da mi je zabila nož u leđa. “Možemo li rezervirati jednog kad stigne?” – upitala je mama. “Ne običavamo, ali dobro. Za malu? Jel’, za tebe dušo?” – mrzila sam kad bi me netko oslovio s dušo. Ne znam zašto, no nisam se nimalo ugodno osjećala.

Svaki smo tjedan svraćali, a Ljutko nije stigao. Nisam to prihvaćala i svaki put bih spustila nos do poda. Kao da je mama bila kriva. A nije.

Ljutko nikad nije stigao. Jugoplastika se zatvorila, “Biserke” također nema. Svašta je nastanjivalo taj prostor ovih pustih godina, a mislim da je sad tamo neka parfumerija. Jučer sam se bojala ući. Zbog mirisa valjda… (radiogornjigrad.org / crckarije.com)