I Amerikanci su glasali “protiv”

Koje su to interesne grupe birale Trumpa i čime su se rukovodili birači u SAD-u? Jesu li one možda prepoznale sve ono što su prethodne garniture Bushevih i Clintonovih ostvarile u SAD-u i svijetu? Može li se to nazivati uspjehom ili je posrijedi negativnost velikih razmjera, unatoč medijima plaćenima da uljepšavaju grozote učinjene pod egidom demokracije i slobode?

Branko Holzer
branko.holzer2@gmail.com

Europljani više, a istočnoeuropski narodi pa i Balkanci manje ili vrlo malo znaju kako se u SAD-u živi i radi, što im čini svakodnevni život i kako razmišljaju prije i za vrijeme izbora. U kontekstu bezbrojnih napisa o američkim predsjedničkim izborima i kandidatima postoji vrlo očita karakteristika koju je naročito sada, nakon »bitke« vrlo lako vidjeti. Na jednoj strani su »do boli« artikulirani i prepoznatljivi protivnici Trumpa, a u toj lepezi se može govoriti o mnogima pa i mrziteljima.

Na drugoj strani koja opisuje Trumpov dobitak su razni pa i čudni i nedovoljno artikulirani sadržaji u kojima se predviđa kakav će on predsjednik biti. U njima se objašnjava što se zbivalo i zbiva s kandidatima i izborima, navode se prognoze i slične neobaveznosti kojima se popunjavaju medisjki prostori, a autoru nije poznat niti jedan bitno drukčiji napis, izuzmemo li one koje je u listopadu 2016. objavio LMD.

Izbori u SAD-u za američki kongres i posebno za predsjednika imaju već desetljećima značaj i utjecaj na politiku država cijele planete. To je nesporno, iako je činjenica da ima naroda koji o tome možda ništa ne znaju. Zašto je tome tako? Odgovor nije jednostavan, ali ima sasvim vidljive i jednoznačne okvire. SAD jesu najsnažnija ekonomsko-gospodarska sila, u fokusu cijelog svijeta. Onih na burzama, onih koji ratuju bilo gdje, a nisu o tome izvijestili SAD, onih koji ratuju, a nisu o tome izvijestili Rusiju. To je važno i za sve druge koji nešto pokušavaju preko svojih državnih granica ili granica svojih mogućnosti ili nemogućnosti, a moguće i ne znaju što im iz svega toga može naići.

Na isti nesporan i presudan način ti izbori imaju utjecaj na medije u svijetu u svakoj pojedinoj državi posebno, ali i na skupine medija. A što su to mediji? Ne, to nisu sredstva izvještavanja građana svijeta o ljudima, događajima ili kretanjima država ili društava na kugli zemaljskoj, sa nastojanjima objektivnog i tzv. nezavisnog informiranja, nego su to već neko vrijeme i u velikoj većini mediji za nekoga, ali sasvim određenog i ciljanog čitatelja, slušatelja i gledatelja. To su sredstava usmjerenog i interesnog marketinga u nečijoj službi sa određenom svrhom i za nečiju korist.

Ako uzmemo u obzir informacije i saznanja iz pisanja g. Noama Chomskog u mnogim njegovim knjigama, Thoma Hartmanna u knjizi Posljednji žar pradavnog sunca, William Endgahla u knjizi Stoljeće rata i druge. Pa zatim g. Eduarda Čalića i Slavka Kulića u knjizi Dijalog o nacizmu i globalizaciji… Nakon čitanja knjige Neoliberalizam kao socijaldarvinizam g. S.Kulića, i još mnogih drugih autora, situacije koje smo vidjeli zadnjih godina i posebno zadnjih mjeseci 2016. g. postaju jasnije. Dobiva se poriv za citiranje ili barem korištenje sadržaje koji opisuju zbivanja 20. i početka 21. stoljeća, a naročito ono što vrijedi za ljude, pojedince, za građane svijeta.

Osrednjost kao vrlina

 Ukažimo na citat g. S.Kulića iz intervuja za ljubljansko Delo naslova Lažna zora globalizacije iz 1998. g.:

»Mediokritetstvo zadobiva prostor važećeg, poželjnog (srednja pamet koja je određena fiziologijom) u zadovoljavanju potreba. Ono je nekada bilo predmet prezira, a danas svijet i društvo pretvara u kolektivnog idiota. Danas nam Dostojevski nije potreban da o tome piše. Mediokritetstvo – podložnost sili i nasilju postaje vrlina, a osrednjost kroz toleranciju nasilja, poželjna kao stanje ljudske svijesti. Osrednjost postaje kriterij ponašanja većine jer osigurava političku stabilnost režima suvremenih oblika civilizacije (društva i država, paktova itd.). Mediokritetstvo i osrednjost osigurava egzistenciju iako na sve nižoj razini postojanja u tihom propadanju, u besmislu života u kojem je svatko svakom raspoloživ zbog neke korisnosti do konačne potrošenosti (kapital-odnos)«.

Ima li sve rečeno veze s izborima koji su za SAD definitivno završili 20. prosinca 2016.g., kada je i povjernestvo Kongresa Sjedinjenih Država prihvatilo rezultate izbora i pobjedu Trumpa (ali, kako se čini, za neke u SAD-u i svijetu još nisu)? Donald Trump je novi predsjednik SAD-a, no i dalje se dio medija u svijetu obrušava na njega. Na Trumpovo ime i na njega osobno nabacuje se »drvlje i kamenje«, ali i neke »nemirisne« stvari! Vrlo je neizvjesno znati sve o čemu se tu radi ili može raditi, kome se je Trump zamjerio ili nije tijekom stvaranja svojeg osobnog i poslovnog statusa i bogatstva. Ipak, sve je očitije tko to i zašto radi. To u pravilu nisu tzv. slobodni i nezavisni mediji, nego su to ovisni i nesamostalni mediji pod patronatom znanih i neznanih gubitnika, ali zapravo svih onih koji njih kontroliraju.

(Ogromna) ulaganja u kandidate treba »naplatiti«

Hillary Clinton je ispala velika gubitnica, što joj je jako teško prihvatiti, a čuje se da je već i knjigu o svojoj pobjedi napisala!

Neprihvaćanje realnosti još je teže njezinim podupiračima svih boja i interesa, jer su u kampanju uložili mnogo, pa i milijarde novaca, a bili su uvjereni u njezinu (čitaj svoju) pobjedu i nastavak ostvarivanja njihovih ciljeva, i interesa svim sredstvima, kao i do sada, već oko 30 godina. Naravno, najvažnije je očekivanje povrata uloženih novaca s interesima zarada. Prema tome moguće je znati zašto je tome tako i o čemu se tu radi, ali sada već sasvim vidljive posljedice i stajališta takvima još nisu razumljive jedino njima. Ali je sasvim očito sada i to, da gubitak Cintonice na izborima takve košta najviše, a to ih i boli najviše.

Treba otvoriti još neka pitanja. Koje su to interesne grupe birale Trumpa i čime su se rukovodili birači u SAD-u? Jesu li one možda prepoznale sve ono što je prethodna garnitura Bushevih i Clintonovih ostvarila u SAD-u i svijetu? Što je ostalo nakon njihovih vladavina u 30-ak godina i može li se to više nazivati nečijim uspjesima, ili se to više ne može skrivati kao negativnost velikih razmjera, pa čak i unatoč tzv. medijima i novinarima plaćenima da šire laži ili uljepšavaju neistine i grozote učinjene pod egidom demokracije i slobode, ili borbe za slobodu i demokraciju?

Ako želimo povući paralelu s nekim drugim izborima u Europi, ili s hrvatskim izborima naročito, iako je to naoko nestvarna mogućnost, može se kazati da hrvatski glasači već u više izbornih krugova nisu imali mogućnost glasovati za nekoga, nego su glasovali »protiv« nekoga ili nečega. Je li se to dogodilo i u SAD-u? Naravno, možemo se zapitati, što misle Amerikanci o ratovima u svijetu. Što su američki predsjednici i Amerikanci doživjeli i ostvarili ratovima i nakon ratova u svijetu, jer je takva aktivnost SAD-a zadnjih 30-ak godina bila najizrazitija?

Naravno, valjda ima Amerikanaca koji se pitaju što su oni sami doživjeli zadnjih desetljeća od iste ekipe na vlasti u SAD-u – Clintonovih i Bushevih. Takva razmišljanja za Amerikance znače podsjećanje na nezamislive stvari, za njihove pojmove i gore od ratova. Dogodili su se bankroti. Valja uočiti da su bankroti dječja igra za one koji žive na područjima obuhvaćenima ratova koje su SAD inicirale ili »samo« vodile, a to njihova stajališta stavlja na sasvim suprotne strane. Do kada, jer se čini da se rađa i događa i drugačije stajalište Amerikanaca?

Zar Amerikanci ne bi mogli imati neku empatiju za ljude koji su doživjeli na primjer, uništenje nekoliko država na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i drugdje? Zar to ne mogu Amerikanci razumjeti, naročito oni nakon njihovih katastrofalnih osobnih i gospodarskih bankrota? Nakon bankrota su ostale »osobne« ruševine milijuna Amerikanaca i stotine ili tisuće poduzeća itd., iako bez oružja i ratova. Na koncu, zar i Amerikanci ne čitaju knjige, pa i ovdje imenovanih autora i ovdje apostrofiranih sadržaja, osim sadržaja svojih tzv. slobodnih javnih medija?

»Opasni« Trump

Za ratove nitko ne može optuživati Trumpa. On niti ne može biti optužen za njih. Trump niti njegova politika u tome nisu sudjelovali, do sada. Ali bi građani mogli barem osjećati i nazrijevati tko je za to odgovoran. Idući tim putem može se nagađati o utjecajima poraza na želje H. Clinton, koja je hodala američkim i svjetskim pozornicama u maniri jedne kraljice. Trumpa se napada i osuđuje kao da je on zbog svoje pobjede krivac za negativnosti u svijetu i negativnosti u Americi, ali i već sada za buduće negativnosti. To se može progurati kroz tzv. slobodne i nezavisne medije i trubiti na sav glas, ali tko to više može i hoće vjerovati. Razni prosvjedi i pokreti, kao Occupy i drugi, koji su već niz godina upozoravali što to radi Amerika u svojoj zemlji i u svijetu, nisu bili dočekani dobro kod mnogih. Sada im se svima to osvećuje i vraća, kako kažu u bijesu i sa sprdnjom, sa Trumpom.

A gubitnički tabor ponavlja da je baš on opasniji od bilo koga do sada. Da, točno je to da je Trump najopasniji u dosadašnjih 30-ak godina, ali za prošlu vladajuću ekipu Bushevih i Clintonovih. Pa isti takvi navješćuju ogorčeno kakav može biti predsjednik, pa makar on bio uspješan predsjednik i stvoritelj jedne svjetski goleme korporacije Trumpovih.

Podsjetimo se, kako je osrednji glumac Reagan bio jedan od uspješnijih bivših predsjednika SAD-a, čak bolji od polovice kako kažu neki američki analitičari. Može li se to uopće uspoređivati? Amerikanci su birali jednog od onih kandidata koji su im ponuđeni, a drugog izbora misu imali. Tako se događa u svijetu sve više i pretežito u današnjoj demokraciji, koja to više i nije odnosno, koja se okreće sama prema sebi.

I još valja istaknuti pitanje, tko je H. Clinton, tko su Bushevi? Trump je svojim radom sposobnostima i srcem, ali svojim novcem svojim poslovnim potezima stvorio milijarde vrijedne poslove i imovinu. Rastao i padao i tako sam došao do ostvarenja američkog sna, pa makar i svojeg sna, kojeg mu sada s ljubomorom osporavaju i zamjeraju današnji gubitnici američkih izbora. Uspjeh se još uvijek ne prašta. Da, ali kod koga? Je li tako i kod onog dijela Amerikanaca koji su glasali Trumpa jer i oni žele ostvariti svoje snove? A te snove su im srušili oni sada bivši. Oni koji ogorčeno nabacuju na Trumpa drvlje u kamenje. Pa šta ako je on pomalo i bizaran? On je i seksist i napasnik, on je i bezobrazan i ženomrzac, ipak je on pobijedio u otvorenoj igri baš one koji su srušili mnogim Amerikancima njihove domove, imanja i snove. A što su im sada obećavali? Isto što i prije, samo maglu i neizvjesnost kao i dosada u zadnjih oko 30 godina. Svi valjda već vide da se ništa bolje ne događa!

Prema svemu sudeći, može se sa dovoljno sigurnosti tvrditi da je američki glasač i čovjek i građanin, sa svojim željama i snovima, ali i sa svojom empatijom za svoje susjede i za druge ljude i građane svijeta.