Hrvatski princip: Drži vodu dok (majstori) ne odu – u Bruxelles
»Nema brige za EU sankcije jer one dolaze sporo, tek za 10 godina« – glasila je prošlotjedna replika (izrečena na stručnom skupu) na jedno u nizu mojih upozorenja kako nam ne ginu sankcije ako ne napravimo drastične promjene u pristupu gospodarenja otpadom
dr. sc. Viktor Simončič
Tko prizna neznanje, pokaže ga jednom. Tko ga skriva, pokaže ga više puta. (Japanska poslovica)
Napokon sam razumio zašto vrh politike ne reagira na brojna upozorenja krivih politika zbog kojih nam ne ginu EU sankcije. Oni sve rade po principu »drži vodu dok (majstori) ne odu« – u Bruxelles. Shvatio sam zašto njih ne brinu sankcije koje gotovo da više ne možemo izbjeći zbog neispunjavanja obaveza koje smo u nevjerojatnom neznanju prihvatili u pristupnim pregovorima i nastavili ih dalje »podebljavati«. »Nema brige za EU sankcije jer dolaze sporo«. To je bila replika na moje, jedno od niza upozorenja, kako nam sankcije ne ginu ako se ne trgnemo, na prošlotjednom savjetovanju o problemima voda i otpada u slivu Save, u organizaciji udruge SLAP.
Pojašnjeno je kako je do sankcija Grčkoj i Italiji, od upozorenja do poziva na kasu trebalo 10 godina. I čemu da se sadašnji brinu za ono sutra!? Nama je tek stiglo prvo upozorenje. Sankcije dolaze tek za 10 godina! Za tih 10 godina će netko drugi biti na mjestu ministra i premijera. Oni i njihovi najbliži će za 10 godina biti negdje tamo daleko po »bruxellesima« za mjesečne plaće veće od trogodišnje zarade prosječno plaćenog trudbenika u domaji.
Umjesto da smo se zapitali zašto ne ispunjavamo obaveze, da smo poslušali malo »dobre seljačke pameti« kako su obećanja neprovediva, svi ministri od ulaska u Europsku uniju (slovima: svi od prve ministrice do današnjega ministra) su još neprovedivija (slovima: štetnija i stručno gluplja – isprika, ne pada mi bolji izraz za ovo što rade) obećanja upisivali u strateške dokumente. Ne pomažu nikakva upozorenja. Struke više nema. Isto kao i sve što je vrijedilo u onom sistemu odbacili smo i znanja koja smo imali. Od nekada, možda vodeće države na području okoliša u svjetskim razmjerima (posebno mora), unutar UNEP-a naši stručnjaci su vodili ključnu riječ, dozvolili smo da nam svatko tko se pozove na EU, pa čak i s najupitnijom diplomom, nameće upitna rješenja.
Kad je 2+2 = 5
Kao i svega drugoga iz prošlog sistema, odbacili smo i stručna znanja. Mene su početkom države u najstručnijim poslovima, kod očitih kako je 2 + 2 = 4 s lakoćom ispravljali na 2 + 2 = 3 ili 5 samo pozivom na domoljublje. Danas se za najjednostavnije stvari poziva na EU i na JASPERS (Joint Assistance in Supporting Projects in European Regions). Pojednostavljeno JASPERS je agencija koja odobrava EU projekte. Predstavnici JASPERS-a u Zagrebu su izabrani na natječaju, gdje se traži minimalna kvalifikacija i očekivana dnevna primanja – »fee«. Minimalne kvalifikacije nakon uvođenja »Bolonjskog procesa« studiranja »na naš način«, svakom selu fakultet, a malo većem i sveučilište, danas imaju gotovo svi. A što se tiče naknade, normalno je da se uzimaju oni koji za svoj posao traže najmanje eura. Poznavanje jezika traži se na razini Shakespearea, a struke? Ma tko te pita ili da te Bog sačuva.
Kako kod nas kao partneri takvim stranim stručnjacima sjede Uglavnom partijsko-rodijačko odabrani kadrovi (čast izuzecima), normalno je da su fascinirani jasperovcima i da nemaju petlje ni znanja da se bilo čemu suprotstave, kolikogod to bilo na našu štetu. I takvi dođu i dijele nam lekcije i odobravaju projekte. Takvi su nam odobrili i odobravanje postupanje s otpadom, od Marišćine i Kaštjuna, sada do Biljana Donjih, Lečevice i Piškornice, pa sve do uređaja za pročišćavanje diljem Lijepe Naše kod kojih nigdje nije riješen problem postupanja s otpadnim muljem, a cijene vode će otići do neba, kao u Sisku gdje će voda kad-tad poskupjeti za u studiji navedenih 28 kuna/m3.
Slušajući prije par dana koji nam sve projekti dolaze, ponovno pozivam kako JASPERS mora kući. Dapače, ponavljam i prijedlog kako se njih i odgovorne u EU-u treba tužiti za učinjene promašaje. Budući da ćemo za 10 godina dnevno plaćati desetke tisuća eura kazni, a za neke ćemo projekte zbog promašaja uz to morati vratiti i dobiveni novac, ponavljam prijedlog: podignimo tužbu i unaprijed pokrenimo postupak protiv odgovornih za nadoknadu nastalih šteta. Za pokretanje postupka prema domaće-stranom udruženom eko štetnom poduhvatu imam niz dokaza, pa i službenih upozorenja upućenih DORH-u i predsjednika EU-a gospodinu Jean-Claude Junckeru.
Učiti na primjeru Krškog
Imam i njihove odgovore kako je sve perfektno i pod kontrolom Europske unije. I bilo je tada kada su obećavali. Današnja zbilja izgleda potpuno drugačije. Tko želi pomoći da današnja neodgovornost ne prođe bez kazne za one koji su i koji bi morali znati i ne dođe na naplatu našoj djeci i unucima? Tko može pomoći u pokretanju postupka za štete koje će tek nastati? A što se mene tiče, spreman sam kunama i eurima nadoknaditi nekome nanesenu duševnu bol, nesanicu i stid, ako nisam u pravu. Što se tiče doprinosa JASPERS-a njegovim promašenim projektima, predlažem da se njegov naziv ubuduće piše malim slovima – »jaspers« ili možda čak i sitnijim fontom.
Čemu toliko žuči? Pa zato jer niti znamo, niti želimo nešto naučiti. Na spomenutom savjetovanju je praksu komunalca Kostak iz Krškog prezentirao Jože Leskovar. Čest je gost kod nas. Prije par mjeseci je na pitanje vidi li kod nas napredak u postupanju s otpadom rekao da ga unatrag par godina, nažalost ne vidi. On je koncem prošle godine bio jedan od domaćina na studijskom putovanju djelatnika iz Ministarstva, Fonda, inspekcije … u Sloveniji. Pokazao im je kako to rade 40 kilometara od Zagreba. Kako se rade mala čuda. Prošle godine su po stanovniku u Krškom odložili samo 6 (slovima: šest) kilograma otpada po stanovniku. Je li netko od putnika iz autobusa razumio što je vidio, kada smo i dalje na putu Biljana Donjih? Je li netko prepoznao prednosti njihovog MBO sustava (MBO – mehaničko-biološkla obrada otpada)? Je li se netko od putnika malo trgnuo i predložio, kada već mi u Hrvatskoj imamo proizvođača trenutno najprimjerenije MBO-T tehnologije, da pogledaju kako ona funkcionira u praksi? Možda konačno shvatimo da ni mi, kao ni u Krškom ne trebamo uz planirane centre velika odlagališta, jer znanjem u postupanju od otpada na koncu ne ostaje ništa, možda tek onih par kilograma otpada po stanovniku godišnje?
Nažalost, mislim da (ne)odgovorni ili ne razumiju ili ne smiju i ne žele vidjeti što se događa na 40-ak kilometara od Zgareba, jer inače ni pod razno ne bi mogao biti odobren projekt županijskog Centra za gospodarenje otpadom Biljane Donje. Oni se drže Orwelovog – »ono što vidite, to se ne događa« ili u prijevodu iako su u Krškom vidjeli kako nešto je, ipak vjeruju „jaspersu“, pa poslije Marišćine i Kaštjuna nepokolebljivo i dalje ostaju na jaspersovom putu.
O Kostaku ću drugom prilikom više. Moram pojasniti putnicima iz autobusa što su to tamo vidjeli. Uz otpad me posebno fascinirao njihov decentralizirani pristup pročišćavanju otpadnih voda. Predlažem da se svi iz Hrvatskih voda odmah upute u Krško, ali uz prevodioca i tumača, kako ne bi ispalo da ni oni, kao i delegacija »otpadaša« ne bi pomislili da se »ono što vide, ne događa«. Još nisam na čisto jedino treba li povesti i »jasperovce«. Da im ne izazove stručni šok? Usput, u Krškom su sve odradili bez »jasperovaca« i EU pomoći. Da nije upravo zbog toga ispalo tako dobro?