Hrvatski iseljenički duhopis i Europski grad kulture

(Foto: Tuga Tarle / Izvor: www.napredak.at)

Kako ulazimo u završnicu novih izbora, potrebno je ukazati na neke dijelove knjige autorice T. Tarle koji su danas  više nego aktualni. Tko se prisjeća prvog razdoblja ove države, sjeća se obećanja kako će se mnogi iseljenici vratiti s hrpama novaca. Neki su se i vratili, postigli različite rezultate ali iseljena Hrvatska baš i nije u sadašnjim planovima potencijalno vladajućih elita

Igor Čatić

Na Zemlji ima više knjiga nego stanovnika. Koliko od toga otpada na nove naslove? Danas svi pišu i govore. Nažalost, osobito nove generacije, ne čitaju i ne čuju sugovornike jer bulje u mobitele. I zato je čudo da mi se našla na noćnom ormariću jedna divna knjiga. O kojoj se relativno malo zna. Trenutno vrlo aktualna. Hrvatski iseljenički duhopis hrvatske diplomatkinje i agilne aktivistkinje Tuge Tarle. Radi se o zbirci eseja, kritika, pisama i prijedloga (vlastita naklada, Zagreb, 2013.).

Što potiče jednog tehničara, ali i radoznalca, da čita knjigu o hrvatskom iseljeništvu? Tim više, što sam nije htio prihvatio postati iseljenikom. Odgovor je jednostavan. Što se od vremena do vremena bavi tzv. štagljerizmom. To je pojava da oni koji su ovdje naučili dovoljno da krenu u svijet i potraže sreću i zadovoljstvo, ipak to nisu. Oni su postigli zaista mnogo u tom novom mjestu života. Međutim tamo su u najboljem slučaju ipak samo u zlatnom kavezu. Nedostaje im priznanje sredine u kojoj djeluju. I to kompenziraju stalnim propovijedima nama, koji smo ostali, pa nas smatraju da smo idioti. Da ovdje ništa ne vrijedi, da se njihova dostignuća ne vrednuju dovoljno, pa nisu članovi HAZU, itd. Pita ih se žele li doći kući i ovdje pokazati što znaju i mogu, nema odgovora ili još nije nastalo vrijeme itd.

Jedna se iseljenica poslije određenog vremena u svijetu odlučila vratiti u Hrvatsku. Vrlo je uspješno pokrenula je niz akcija i u jednom trenutku je postala diplomatkinja. Međutim nadam se da će doživjeti ostvarenje svog najvećeg sna, izgradnju Muzeja iseljeništva i Centra izučavanja svjetskih migracija u Rijeci.

Tko je Tuga Tarle? Sažeto, profesorica filozofije i komparativne književnosti, diplomatska savjetnica i baletna pedagoginja, ali i društveno angažirana publicistkinja i književnica. Provela je nekoliko godina kao iseljenica u Australiji. Kada se vratila u Hrvatsku početkom devedesetih godina osnovala je Zakladu za skrb o djeci žrtvama rata DORA (voditeljica, 1991.-1996.). Od 1997. djelovala je kao profesionalna diplomatkinja i promotorica hrvatske kulture u svijetu (Čile, Španjolska, Australija, Slovačka). Pokretač je i prva predsjednica Hrvatske humanitarne mreže te povjerenica podružnice SDLSN-a pri MVEP-u (2008. – 2012.). Sredinom 90-ih bila je članica uredništva časopisa Matica Hrvatske matice iseljenika i suradnica više izdanja Hrvatskoga iseljeničkog zbornika te brojnih drugih dnevnih novina i časopisa, TV i radio programa. Osnovala Hrvatsko-španjolsko društvo prijateljstva u Madridu (2001.) te Diplomatski klub zamjenika veleposlanika u Bratislavi (2011.). Političku tribinu KIC-a Kuda ideš, Hrvatska, vodila je od 1992. do 1995. i odnedavna je ponovno vodi. U studenome 2013. pokrenula novu udrugu za promidžbu hrvatske kulture i identiteta pod nazivom Udruga OS. Majka je četvoro djece i baka šestoro unučadi.

Hrvatska (ponovno) zahvaćena valom odlazaka u svijet

Prilikom predstavljanja knjige u Beču, s autoricom je razgovarala dr. sc. Zdenka Weber, kulturna savjetnica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske. Dr. Weber je knjigu Hrvatski iseljenički duhopis opisala »kao recentnu literaturu o hrvatskom iseljeništvu, koja je usto jako emotivna i čita se u jednom dahu. Duhopis prati sudbine hrvatskih iseljenika, ali ponajprije se bavi onim što hrvatski iseljenik nosi u svom hrvatskom srcu. Iako su hrvatski iseljenici odani građani svojim novim domovinama, u kojima su također ostavili trag, nostalgija je njihov stalni pratilac ili kako je to gospođa Tarle opisala „nema sretnog iseljenika“«.

Zašto na ovom portalu prikaz knjige izdane još 2013. godine? Kako ulazimo u završnicu novih izbora, potrebno je ukazati na neke dijelove te knjige koji su više nego aktualni. Tko se prisjeća prvog razdoblja ove države, sjeća se obećanja kako će se mnogi iseljenici vratiti s hrpama novaca. Neki su se i vratili, postigli različite rezultate ali iseljena Hrvatska baš i nije u sadašnjim planovima potencijalno vladajućih elita.

Hrvatska je i to ne po prvi puta, zahvaćena valom odlaska u svijet. Ovaj puta odlaze mnogi visokoobrazovani. Od liječnika na dalje, u najboljim godinama. Stoga je tekst Intelektualni egzodus objavljen u Danasu 17. srpnja 1990. jednako tako aktualan kao i u trenutku objave. Malo toga bi trebalo izostaviti, ali bi se moglo puno toga dodati.

Oni koji odlaze, trebali bi pročitati opširni dio knjige koji govori o nostalgiji, prvenstveno prve iseljeničke generacije.

Konačno najvažniji razlog zašto je napisao ovaj tekst je iskrena nada da će Rijeka, europski grad kulture do 2020. ostvariti izvrsno razrađenu ideju o osnivanju Muzeja iseljeništva i Centra izučavanja svjetskih migracija u Rijeci. Bilo bi to svjetsko dostignuće, a Rijeka je jedini kandidat za taj Muzej. Osim izabrane vlasti, snažnu podršku tom projektu trebalo bi dati i sve dinamičnije i uspješnije Sveučilište u Rijeci.