Hrvatski inovacijski sustav – jučer, danas, sutra

Trenutnu situaciju Hrvatske u smislu razvoja nacionalnog inovacijskog sustava karakterizira niz nepovoljnih pokazatelja – trajno niska razina ulaganja u istraživanje i razvoj, potpuno neobaziranje političara na preporuke unutar EU-a, visoka razina nepovezanosti svih komponenata inovacijskog sustava i nepostojanje želje da se trenutna situacija promijeni

dr. sc. Hrvoje Zorc

(Institut Ruđer Bošković, Zagreb)

Zadnje desetljeće prošlog stoljeća bilo je u razvijenijim zemljama obilježeno početkom stvaranja nacionalnih inovacijskih sustava. To su složeni sustavi koji se mogu definirati na razne načine, a meni osobno najdraža je definicija da su to „mreže institucija i organizacija privatnog i javnog sektora koje međusobnom interakcijom iniciraju, uvode, modificiraju i rasprostiru inovacije“ (Freeman, Lundvall). Nažalost, Hrvatska je u to doba bila opterećena mnogim drugim problemima pa nije bilo moguće sustavno uključivanje nacionalnih eksperata u razvoj i izgradnju takvog sustava na nacionalnoj razini. Iako je već u to doba postojalo niz komponenata takvog sustava, a u međuvremenu one su poprimile i oblike razvijenijih organizacija, osnovni problem koji bilježimo i danas karakterizira visoka razina nepovezanosti te kronični nedostatak kontinuirane javne potpore.

Stvaranje jedne suvislo povezane mreže institucija i organizacija ostalo je samo na pokušajima pa je cijeli hrvatski nacionalni sustav danas prepušten danas vještini snalaženja pojedinih organizacija u danim okolnostima. Da vidimo koje su to organizacije o kojima je riječ! To su prije svega sveučilišta i znanstvene ustanove, tehnologijski i razvojno-istraživački centri, Hrvatska zaklada za znanost, Hrvatska akreditacijska agencija, Državni zavod za mjeriteljstvo, Hrvatski zavod za norme, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, CARNET, SRCE, Državni hidrometeorološki zavod, Agencija HAMAG-BICRO, Agencija za znanost i visoko obrazovanje, Državni zavod za statistiku te niz korisnika iz privatnog sektora koji rade na završnoj fazi inovacijskog procesa – razvoju proizvoda i njihovom stavljanju na tržište.

Nažalost, trenutnu situaciju Hrvatske u smislu razvoja nacionalnog inovacijskog sustava karakterizira niz nepovoljnih pokazatelja:

• Trajno niska razina ulaganja u istraživanje i razvoj iz bruto domaćeg proizvoda (ispod 1 % od 2005. godine do danas) – GERD (Slika 1)
• Jedna smo od zaista rijetkih zemalja u svijetu koja ima negativan predznak rasta takvih ulaganja (Slika 2)
• Potpuno neobaziranje političara na preporuke unutar EU u smislu inovacija pri čemu je važan jedino princip „ako meni krepa krava, važno je da susjedu krepaju dvije“
• Na europskom smo začelju u pripremljenosti za dolazeću Četvrtu industrijsku revoluciju
• Visoka razina nepovezanosti svih komponenata inovacijskog sustava
• Nepostojanje želje da se trenutna situacija promijeni

Ipak, valja reći da su postojali pokušaji povezivanja sustava i prepoznavanja budućeg smjera njegovog razvoja. Tako je u periodu 2004.-2005. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta pokušalo s povezivanjem tako da je osnovano Vijeće nacionalnog inovacijskog sustava, koje je održalo nekoliko sjednica. Idući pokušaj zabilježen je nešto kasnije u smislu stvaranja Strategijskog vijeća za znanost i tehnologiju (SVEZNATE) te Vijeća za nacionalni inovacijski sustav (VNIS), no to je završilo totalnim debaklom i raspuštanjem Nacionalnog tehnologijskog vijeća. Konačno, za potrebe izrade Nacionalne inovacijske strategije angažirani su eksperti OECD-a, no rezultati njihovog angažmana ostali su javnosti potpuno nepoznati, a mogu se naslutiti iz nacrta Inovacijske strategije.

Puno prostora za poboljšanja

Imajući u vidu sve navedeno, nije lako zaključiti da Hrvatska ima zaista puno prostora za poboljšanja, a što je pristojan opis naše sadašnje situacije u svijetu inovacija. Nije teško načiniti popis mjera koje bi dovele do uspješnijeg razvoja i izgradnje nacionalnog inovacijskog sustava. Štoviše, u njemu postoji vrlo solidno razvijen znanstveno-obrazovni sustav te sustav zaštite intelektualnog vlasništva, a bilježi se i jačanje ulaganja u istraživanje i razvoj iz poslovnog sektora (GERD).

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije, prihvaćena u Hrvatskom saboru kaže: „Istraživanje i inovacije postavit će se u središte nacionalne strategije razvoja i tako pridonijeti razumijevanju i općem prihvaćanju njihove društvene i gospodarske uloge i zadaća, a uspješnost hrvatske znanosti mjerit će se ne samo doprinosom globalnom fondu znanja, nego i društvenom i gospodarskom razvoju Hrvatske.“

Naš je osnovni problem da ne provodimo ono što smo dogovorili te najčešće niz dogovorenih mjera ostaje mrtvo slovo na papiru, a prioriteti se mijenjaju munjevito na kratkim relacijama unutar Zagreba, prilagođavajući se potrebama dnevne politike.

Obilježavajući svoju 25. godišnjicu rada Hrvatsko društvo za sustave, koje okuplja multidisciplinarnu ekipu stručnjaka, želi ukazati na sadašnje loše stanje u hrvatskim inovacijama, ali ujedno i predložiti mjere za izlaz iz takvog stanja. Valja reći da je dobar broj tih mjera već bio prihvaćen kroz navedenu Strategiju, ali one još nisu zaživjele, već su ih progutala „važnija“ politička zbivanja poput parlamentarnih izbora, koalicijskih natezanja i druga. Kao rezultat takvih (ne)aktivnosti bilježimo da još uvijek nemamo Strategiju pametne specijalizacije, bez koje ne možemo započeti s korištenjem europskih strukturnih fondova, a koja je trebala biti formirana i usvojena prije gotovo dvije godine.

Hrvatska nije u Europi i svijetu izolirana, već je punopravna članica Europske unije pa bi bilo korisno vidjeti što se tamo zbiva i kakve se buduće aktivnosti i mjere predviđaju. Imao sam sreću i mogućnost da kao visoki predstavnik Hrvatske u EUREKI, uz potporu Agencije HAMAG-BICRO, sudjelujem na 7. Europskom inovacijskom summitu u Bruxellesu i na sastancima radne grupe EUREKE koja predlaže mjere za snažnije uključivanje EUREKE u europski inovacijski sustav. Valja reći da je na prvom skupu bilo oko 1.500 sudionika te da se u EU Parlamentu intenzivno radi na donošenju tzv. „Pakta o inovacijama“, političkom manifestu koji bi u Europi trebao čvršće povezati i usmjeriti nositelje državne politike, znanstvenike, privredu i građane zbog efikasnijih inovacijskih aktivnosti.

Hrvatska pred izazovima

Rad u radnoj grupi EUREKE omogućio mi je da doznam da Europska komisija priprema stvaranje Europskog vijeća za inovacije u okviru nove Uprave za otvorene inovacije. Obzor 2020 nije jedini mogući izvor sredstava za poticanje inovacija, već je u lipnju 2015. osnovan Europski fond za strateška ulaganja, koji raspolaže s približno 4 puta više sredstava od Obzora 2020 (315 M€). Dakle, može se zaključiti da je zbog globalnog zaostajanja u prijenosu znanja u inovacije za ostalim razvijenim svijetom u Europi upaljena crvena lampica te da će idućih godina biti pokrenuti značajni napori za poboljšanjem trenutnog stanja!

Premda je manje-više jasno kuda treba krenuti, čini se da mnogima u Hrvatskoj nije jasno ili im je nebitno da li će se i kako to ostvariti! To je prije svega pitanje strateške odluke i stvaranja nacionalnog konsenzusa o važnosti inovacija. Takvih primjera ima više, a lijepi primjer je Finska, koja je od gospodarski problematične zemlje početkom 90-tih godina postala danas jedna od vodećih zemalja na ljestvici konkurentnosti, upravo konzistentnom realizacijom nacionalne inovacijske strategije. Pri tome se strategija nije prilagođavala političkim promjenama, već upravo obrnuto!

Na kraju pitamo se kako dalje! Prije svega valja reći da inovacijska politika obuhvaća tehnološku politiku, a ona opet znanstvenu politiku. Dakle, u tom kontekstu valja graditi znanstvenu, tehnološku i inovacijsku politiku. Drugo, danas u svijetu postoje dva moguća modela:

1. Bez intervencija države, pri čemu je težište na stvaranju okvirnih uvjeta za razvoj inovacija i naglasku na temeljnim istraživanjima i općem obrazovanju, uz eventualno poticanje poduzetništva i popularizaciji znanosti i tehnologije.

2. Sustavski pristup koji trajno razmatra i mjeri efekte politike na inovacije te kritički prati i po potrebi modificira veze između pojedinih dijelova sustava. Naravno, zalažem se za ovaj drugi model, no taj je složeniji i traži trajnu brigu o nacionalnom inovacijskom sustavu.

Bilo kako bilo, nalazimo se pred velikim izazovima jer danas su inovacije pitanje opstanka i primarni način osvajanja tržišta, a u tome se moramo uzdati u vlastite snage, kako bismo budućim naraštajima ostavili ljepšu, bogatiju i sretniju Hrvatsku!

* Tekst je objavljen u povodu 25 godina djelovanja Hrvatskog društva za sustave (CROSS – Croatian Systems Society) i održavanja konferencije “Sustavsko promišljanje održive budućnosti”.