Hrvatska znanstvenica istraživala novootkirvenu vrstu ljudi Homo naledi

Vidljivo je da je ta populacija bila dosta homogena. Svih 15 jedinki pokazuje istu morfologiju. Imamo lubanju koja je vrlo mala, a mozak je malog volumena. Kosti šake pokazuju morfologiju sličnu modernom čovjeku, ali isto tako pokazuju i neke primitivnije odlike kao zakrivljene kosti prstiju što ukazuje na spretnost u povremenom penjanju po drveću. Bili su dvonožni to nije upitno

Razgovarala: Valentina Vukoje

Dr. Davorka Radovčić je mlada hrvatska znanstvenica, koja je završila arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a nakon studija je otišla na poslijediplomski studij na Sveučilištu Michigan gdje je i doktorirala. Danas radi u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju kao kustosica i zadužena je za tri zbirke. Zbirka krapinskih neandertalaca, Antropološka zbirka i Zbirka odljevaka fosilnih i recentnih pongida i hominida pod vodstvom su mlade kustosice. Veliko priznanje za nju, ali i za Hrvatski prirodoslovni muzej stiglo je nakon raspisivanja natječaja, a nakon toga poziva paleoantropologa dr. Leeja Burgera da bude dio tima od 30 mladih znanstvenika koji su se bavili prepoznavanjem, deskripcijom, metrijskim i nemetrijskim analizama sačuvanih fragmenata lubanje Homo naledi-ja.

“Hrvatska ima jako puno potencijala, jer kod nas – možemo reći – da gdje god se zakopa pronalazi se arheološki i antropološki materijal”

Kakva su vaša iskustva tijekom rada na istraživanju Homo naledi-ja u Južnoafričkoj Republici?

Homo naledi je pronađen u špilji Rising Star u jesen 2013. godine. Tamo je pronađeno preko 1500 različitih fragmenata kostiju. Paleoantropolog dr. Lee Burger, koji je predvodio istraživanje odlučio je okupiti ekipu znanstvenika, koji su obrađivali pronađeni materijal. Tako sam i ja boravila tamo oko mjesec dana. Bila sam u timu koji se bavio morfologijom lubanje. U cijeloj ovoj priči ima jako puno zanimljivosti. Pronaći fosilne ostatke čovjeka vrlo je rijetko, a prava iznimka je pronaći toliku količinu fosilnih ostataka homina na jednom mjestu. U većini slučajeva pronalaze se samo ulomci pojedinih elemenata kostura, a rijetko je da se pronađu gotovo sve kosti i to ne samo jedne individue, nego elementi najmanje 15 jedinki.

Kakvi su bili Homo naledi?

Vidljivo je da je ta populacija bila dosta homogena. Svih 15 jedinki pokazuje istu morfologiju. Imamo lubanju koja je vrlo mala, a mozak je malog volumena. Kosti šake pokazuju morfologiju sličnu modernom čovjeku, ali isto tako pokazuju i neke primitivnije odlike kao zakrivljene kosti prstiju što ukazuje na spretnost u povremenom penjanju po drveću. Bili su dvonožni to nije upitno. Homo naledi je pronađen u Južnoafričkoj Republici, na području koje se smatra „kolijevkom čovječanstva“. Još se ne može točno reći kada je živio Homo naledi, no okvirno ga možemo smjestiti na početak razvoja roda Homo.

Koliko ozbiljno možemo shvaćati dosadašnje spoznaje o evoluciji čovjeka? Donose li ovakva otkrića promjene u postojeće spoznaje i saznanja o evoluciji čovjeka?

Mi do sada imamo mozaičnu sliku, a ovakva ju otkrića upotpunjuju. Nevjerojatno je da imamo fosilne ostatke od početka čovječanstva do danas. Razvili smo metodologiju, a možemo testirati i različite hipoteze. Nalaz Homo naledi-ja upotpunjuje sliku. Ono što je bitno u evoluciji čovjeka je varijacija i sposobnost adaptacije.

Što trenutačno istražujete?

Radim na jednom projektu koji uključuje istraživanje pretpovijesnog lokaliteta na otoku Korčuli. Dio sam tima, a moje je zaduženje ljudski osteološki materijal. Riječ je o Veloj spili, koja ima kontinuitet kulturnih slojeva. Lokalitet se nalazi kod Vele Luke, a u trećem mjesecu će biti otvorena izložba pronađenih predmeta s toga lokaliteta i drugih pretpovijesnih lokaliteta otoka Korčule. Špilja se sustavno istražuje više desetaka godina. Rezultati pokazuju kako se radi o jednom od najbogatijih i najznačajnijih istočnosredozemnih špiljskih arheoloških lokaliteta, nastanjenom od kraja paleolitika do sredine brončanog doba.

Koliko su u Hrvatskoj arheološka i antropološka istraživanja ovisna o državnim financijama? Ima li Hrvatska potencijal u pogledu razvoja takvih lokaliteta?

Mogu reći na primjeru lokaliteta Vele Spile. Istraživanja se tamo provode zahvaljujući energiji dr. Dinka Radića, potpori Dubrovačko-neretvanske županije i suradnji jednog od istraživača s prof. Prestonom Miracleom sa Sveučilišta Cambridge. Hrvatska ima jako puno potencijala, jer kod nas – možemo reći – da gdje god se zakopa pronalazi se arheološki i antropološki materijal. Što se tiče znanosti u globalnim kretanjima, naše struke nisu financijski isplative kao što su to biomedicinska istraživanja koja su u interesu farmaceutskih kompanija. Međutim, antropologija i arheologija su fundamentalne znanosti, koje daju odgovore na vječna pitanja ljudske znatiželje – kako smo postali ono što smo danas.

Koliko je vaše sudjelovanje u istraživačkom timu dr. Leeja Burgera važno i za Hrvatski prirodoslovni muzej? Kakav je imidž Muzeja u svijetu?

Hrvatski prirodoslovni muzej je u svijetu poznat po proučavanju evolucije čovjeka, upravo zbog zbirke krapinskog pleistocena. Riječ je o zbirci staroj 116 godina, a za nju znaju brojni svjetski istraživači. Hrvatska i Prirodoslovni muzej su prepoznati u svijetu zbog te zbirke, ali i zbog rada na toj zbirci generacija paleoantropologa, počevši od Dragutina Gorjanovića-Krambergera.

Kako vi doživljavate otkriće Dragutina Gorjanovića-Krambergera?

On je bio genijalac. Školovao se u najboljim institucijama onoga doba. Radio je na fosilnim ribama, fosilnim gmazovima, bio je fantastični terenac. Sve što je objavio prije 100 ili više godina je i danas aktualno. Njegove se teze ne trebaju ispravljati. Fascinanatan je njegov rad u istraživanju krapinskog pračovjeka. Uveo je progresivne metode u iskopavanju paleolitičkog lokaliteta. Zahvaljujući njemu imamo opširnu dokumentaciju. Podjelio je stratigrafiju u devet slojeva. Na kosti koje bi iskopavao iz određenih slojeva bi pisao provenijenciju. Sačuvao je sve kosti, ostatke faune, ali i alatke krapinskog pračovjeka. Prvi je koristio rengenske zrake kako bi vidio unutrašnju morfologiju čeljusti krapisnkog pračovjeka. On je prvi primjenio relativnu dataciju lokaliteta uz pomoć analize sadržaja flora.

Možemo li očekivati da će netko i nas istraživati u budućnosti ili možemo reći da je zaustavljena evolucija čovjeka?

Nadam se da će i nas netko ipak proučavati. Mi ne možemo znati što će se dogoditi na globalnoj razini, možda neka velika klimatska promjena. Teško je reći kako će prirodna selekcija djelovati na nas s obzirom na neke promjene u okolini. Optimistična sam, budući da smo upravo zbog kulture i sapientnosti bili toliko uspješni u prilagodbi različitim uvjetima, a nadam se da ćemo tako i nastaviti.

——

*Objava intervjua je sufinacirana sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija