Hrvatska skolastika

Godinu dana je utrošeno da bi cvijet hrvatske inteligencije (profesori, akademici i sl.), svaki iz perpektive svoje struke napisali pozamašnu studiju u kojoj se razmatra simbolično značenje crvene zvijezde i pozdrava „za dom spremni“. Njihovi su zaključci bili udarna tema na Dnevniku, a potom i u emisiji “Otvoreno”. I što su zaključili?

dr. sc. Nenad Raos

Je li površina mjesto? Je li mjesto nepokretno? Je li površina Mjeseca prirodno mjesto vatre? Je li moguće postojanje praznog prostora (vakuuma)? Je li prirodno mjesto zemlje voda ili površina vode?

Upravo sam naveo pet pitanja o kojima se naveliko i naširoko raspravljalo na srednjovjekovnim sveučilištima. I dok su se oko ovih pitanja lomila koplja i debele knjige pisale, nitko nije znao napraviti dobro staklo, jer nikome nije palo na pamet da istražuje od kakvog se „praha“ ono pravi. Nije im bila jasna razlika između sode (natrijeva karbonata) i potaše (kalijeva karbonata), a postojanje trećeg sastojka stakla – koji mu daje čvrstoću – kalcija (tj. vapna ili vapnenca) bilo im je posve nepoznato. O razlici između životinjskog i ljudskog kostura nisu imali pojma – što se vidi i na freski mrtvačkog plesa u Beramu. Mislili su da krv u žilama pulsira, a da plućnom venom u srce dolazi nekakav „dah života“. U to ih nije mogao razuvjeriti ni Harvey koji je otkrio optok krvi.

Nisu to bili glupi ljudi, o ne! Nitko ne može poreći učenost i pronicljivost Aureliju Augustinu, Tomi Akvinskom, Albertusu Magnusu, Nikoli Kuzanskom – no ti su se učenjaci bavili krivim problemima, krivim pitanjima, barem iz naše perspektive. No koja je naša perspektiva?

Crvena zvijezda i »za dom spremni«

Godinu dana je utrošeno da bi cvijet hrvatske inteligencije (profesori, akademici i sl.), svaki iz perpektive svoje struke (jer je riječ o kompleksnom problemu koji zahtijeva multidisciplinarni pristup) napisali pozamašnu studiju u kojoj se razmatra simbolično značenje crvene zvijezde i pozdrava „za dom spremni“. Ne samo to. Njihovi su zaključci bili udarna tema na Dnevniku u sedam, a potom i u emisiji Otvoreno u deset sati. I što su zaključili?

Zaključili su ono što je meni bilo otprve jasno, a vjerujem i svakom čovjeku koji ima tri čiste u glavi: crvena zvijezda je simbol radničkog pokreta i antifašizma, a „za dom spremni“ ustaški pozdrav (autor mu je Ante Pavelić). Budući da je jedna skupina hrvatskih branitelja registrirala svoj grb s tim pozdravom, on je samim tim činom dekriminaliziran – barem dok se nalazi na grbu. Može li ga se u javnosti koristiti? Ovisi o prilici, kao što uostalom sve ovisi o prilici.

Zločestom ćemo djetetu reći „boga ti tvoga“, ali to nećemo reći svećeniku na ispovijedi. Vikat ćemo u šumi, ali ne i na ulici. Pjevat ćemo na svadbi, ali ne i na sprovodu. S ravnateljicom instituta u kojem sam radio bio sam na ti, no to me nije sprječavalo da svaki služeni dopis započenem frazom „Poštovana gospođo ravnateljice, molim Vas…“ Kad govorim o svojim kolegama uvijek govorim o doktoru, profesoru ili akademiku tom i tom, premda se međusobno oslovljavamo imenom. Govor i ponašanje treba prilagoditi prilici. To svaki iole civiliziran čovjek zna. Pa zašto je onda za crvenu zvijezdu trebalo potrošiti toliko i vremena i truda?

Povijest ljudske gluposti

Mi smo, čini se, pravi majstori u bavljenju perifernim pitanjima. Školstvo ne valja, zdravstvo ne valja. Ne valja ni sudstvo. Sporovi traju desetljećima. (Primjer iz moje najbliže okoline: nakon 25 godina parničenja sud predlaže strankama mirenje, da bi mjesec dana nakon toga donio presudu u kojoj piše kako je oporuka pravovaljana.) Trideset i pet godina živim u stanu za kojeg ne mogu dobiti vlasnički list (sudski je postupak pokrenut prije osam godina, prije četiri godine je bilo prvo i posljednje ročište – a od presude još ništa). Od osnutka Republike Hrvatske ne znamo što ćemo s nacionaliziranom imovinom. Dvadeset godina ne znamo trebamo li ili ne trebamo graditi terminal za LNG. Prošle je godine umrlo 17 tisuća ljudi više nego što se rodilo, a tko zna koliko se mladih iselilo iz Hrvatske. No to nas ne zanima. Bitno je odrediti tko je bio dobitnik, a tko gubitnik u Drugome svjetskom ratu, je li NDH bila država, jesu li komunisti bili antifašisti, je li Josip Broz Tito bio heroj ili ratni zločinac: „Druže Tito, ljubičice plava, ti se boriš za narodna prava (ode tebi s ramena glava)“. (Ovo drugo bolje se rimuje.)

Eto, takvim se problemima mi bavimo. Za to se troši državni novac i intelektualni kapaciteti naših ponajboljih znanstvenika i inih stručnjaka. Pročitao samo kako je tamo negdje u 18. stoljeću neki pravnik napisao pozamašnu studiju o tome treba li trudnica, nakon što je rodila na putu, platiti dodatnu kartu za novorođeno dijete. Dijete je putovalo s majkom (u njezinom trbuhu), pa je ona za njega već platila kartu. No opet je beba novi putnik. I što sad? Na kraju evo salamunskog rješenja (nakon tristote stranice): majka ne treba platiti kartu ako košaru s bebom drži u krilu, no treba je platiti ako košaru drži pokraj sebe.

Znate li gdje sam to pročitao? U Taborijevoj Povijesti ljuske gluposti. Preporučujem čitanje. Posebice političarima.