Hoće li Jamnicu zvati “Jamnuška” ili “Đemnika”?

(Naslovna fotografija: www.jamnica.hr)

Današnja razvojna paradigma je da je sve na prodaju. U sadašnjem obliku kapitalizma nema nacija i nacionalnog interesa. Vlasništva prelaze iz ruke u ruku. Zbog toga (iako uzalud) upozoravam kako treba zaštiti pravo dostupnosti pitke vode

dr. sc. Viktor Simončič

Narod koji izabere korumpirane, prevarante, lopove i izdajnike nije žrtva, već suučesnik. (George Orwell)

Vlada uči. Nakon presude za INA-u su, kao najveći diletanti, požurili najaviti kako će pošto-poto država kupiti INA-u. U slučaju Agrokora postupaju daleko mudrije. Umiruju javnost i vjerujem – u tišini traže izlaz. Imam osjećaj da Vladi i odgovara ovakvo stanje. Opet si daju značaj velikog spasioca. Bojim se da je to samo na 5 minuta do neke nove afere. Što god su zatalasali ostalo je na valovima koji prelaze u valiće i polako se izgubi, a nad problemom »bonaca« i silenzio stampa.

Sjeća li se itko (najnovijih) »HEP za INA-u«, Crosca, cijena plina i struje, kurikularne reforme, putnih naloga, reforma uprave, plina za rafineriju u Bosanskom Brodu, propadanja (ne samo) Sisačke rafinerije… A tek Imunološkog zavoda? Za njih, radnike Sisačke rafinerije i još poneke kao da vrijedi ona narodna čekaj magare da trava naraste.

Mediji kao mediji. I kod njih je već nekoliko dana glavna tema Agrokor. U emisije zovu makro-mikro-i sve ekonomske analitičare. Iste one koje zovu od kada je države. Nijeme svjedoke ekonomskog propadanja. To je ona grupa stručnjaka i akademske zajednice koji ujutro znaju ono što im se još noćas nije ni sanjalo. Ne kaže narod da je jutro pametnije od noći, ali zašto je kod nas pametno samo jedno zadnje jutro. Da ne dolazi neko jutro »poslije duge i mračne noći«? Prvo sam napisao kako će to jutro biti kasno za sve, a onda sam shvatio da nam takvo jutro, u kojem ćemo shvatiti da nam je polako »dogorjelo« i da moramo promijeniti odnos do stvari, kako ne bi sve izgorjelo, svakako treba. Je li to ovo jutro poslije Agrokora ili čekamo još nešto gore?

Sistemska rješenja u stilu rode i vrapca

Jutros ili možda u neko jutro pred dan-dva, o problemima Agrokora saznao je i ministar financija Zdravko Marić. On je od 2011. – 2016. u Agrokoru obavljao funkciju izvršnog direktora za strategiju i tržište kapitala. On je (su)kreator strateškog razvoja čijim rezultatima svjedočimo. Njegove današnje izjave tradicionalno djeluju kao najbolje sredstvo za umirenje. Siguran sam da je 5 godina davao takve izjave i gazdi koncerna. Baš me zanima što je to krenulo loše i da strategija sadašnjeg ministra financija prijeti katastrofalnim završetkom? Da savjeti nisu bili samo sistemski? Sistemskih rješenja u stilu onog kultnog vica kada rodu ne puste preko granice jer nema putovnicu. Vrabac joj savjetuje da se pretvori u njega, jer njege ne traže putovnicu. Roda ga pita kako da se pretvori u njega, a on joj osorno odgovara: »Moja rodo, ja ti dajem sistemska rješenja, a ti me mučiš s tehničkim sitnicama!«

Vidim da se ministar usput bavio i fakultetom. Evo dobre prilike za izradu post-doktorata. Tema ima na izbor: »Kakva je razlika između ovce na papiru i ovce na Pagu«, »Zašto ovca na papiru ne jede, a ona na Pagu ne može bez smilja i bosilja«, »Kako je propao koncern čim sam otišao« ili… Nakon Agrokorovog iskustva s njim, bojim sa da bi i nakon financijskih uspjeha i manevara, koje tako superiorno provodi, moglo doći neko tumorno jutro i na razini Hrvatske. Jutro prema kojem bi Agrokorovo djelovalo kao kamilica.

Mislim da se ipak nije radilo o naivnom savjetovanju. Uz sav cinizam, strateško savjetovanje ministra financija u Agrokoru smatram vrhunskim. Sjećam se neke zaboravljene rasprave zašto Agrokor mora kupiti Mercator. Čulo se upozorenje, da će kupnjom Mercatora Agrokor postati tako velik da će o njemu brigu voditi država, odnosno čak i države. Računalo se i sa Slovenijom. Svjedoci smo kako država evo preuzima brigu. Samo da se ipak nije malo preračunalo?

Ne želim se iživljavati na račun problema koji ima gazda Agrokora. Vjerujem da on iz svog dvorca, svog otoka ili iz neke svoje vile sam to dovoljno teško proživljava. Iako će mu ostati višestruko više nego velikoj većini, možda i većini hrvatske populacije zajedno, dovoljno mu je ako ga pogodi ona Židovska kletva: Dabog dao imao pa ne imao. Ne toliko zbog njega, već zbog nas, to mu ne želim niti u snu.

Agrokor za otvaranje očiju

Ali Agrokor nam može i koristiti. Kada nam nisu uspjele ni Pliva ni INA, možda nam se konačno otvore oči. Vrijedi pravilo beskonačne pohlepe. Kao da za velike »gazde« ne vrijedi ona da ne mogu pojesti više od jedne šnicle za ručak. Dapače, jer vjerojatno od stresa imaju silne tegobe, vjerujem da im je i šnicla često zabranjena.

Današnja razvojna paradigma je da je sve na prodaju. U sadašnjem obliku kapitalizma nema nacija i nacionalnog interesa. Vlasništva prelaze iz ruke u ruku. Zbog toga (uzalud) upozoravam kako treba zaštiti pravo dostupnosti pitke vode. Molio sam Predsjednicu da reagira. Trenutno je zauzeta baletom, ali mogla bi poslije toga poduzeti potrebne korake.

Hoće li moguće posljedice prelaska vodnih resursa i zemljišta iz ruku hrvatskog gazde u ruke nekog bjelosvjetskog gazde imati neke posljedice za nas? Još prije no što se saznalo za velike probleme Agrokora nagađalo se da je Jamnica na prodaju. Ona naša zajednička, uručena Agrokoru na prodaju nekome od nekuda. Prodajom bi Jamnica, veliki zaštitni znak nacije mogla postati Đemnika (tako nekako mislim da bi to mogli izgovarati neki zapadnjaci ako oni dobiju prednost kupnje) ili Jamnuška (ako prođu Rusi). Kako će se zvati prođe li kineska, japanska ili arapska moneta …… Čija će postati i kako bi se mogla zvati plodna polja Slavonije i Baranje? Čiji će biti maslinici i vinogradi Poreštine?

Polako shvaćam kako sve postaje pomalo svejedno. Upozorenja ne pomažu i sve jače mi odzvanja poruka velikog Andrića, rekavši »sve je jedno, sve je svejedno«. Možda meni i može biti svejedno, iako se teško mirim s činjenicom da polako nestaje sve nacionalno, sve ono što su gradile prethodni naraštaji, ali partnerima Agrokora sigurno nije i neće biti svejedno. Ne vjerujem u crni scenarij za dobavljače. Njima bi moglo postati i bolje, ako je vjerovati informacijama kako su na naplatu svojih roba i usluga čekali po stotine dana. Država će prema strancima, ako nisu baš preveliki i iz neke nama jako prijateljske države, lakše provesti hrvatske zakone o naplati, koje ne provodi prema hrvatskim (povlaštenim) pojedincima.

Strance bi lakše moglo zadesiti ono što se događa s penzionerima kada ne plate neku ratu nečega. Ne platiš tri dana i slijedi ovrha na stan, bicikl i romobil. Možda bi se država odlučila da u slučaju neplaćanja stranaca, zatraži pomoć od profesionalnih istjerivača dugova, kako kod nas država dozvoljava da se radi prema malima, iz stada »stoke sitnog zuba«. Njih se naziva, vrijeđa, prijeti im se, uništava im se život kako bi se naplatio neki dug, koji je nastao bogzna kako.

Blagajnice na kasama također ne trebaju brinuti. One će i dalje sjediti gdje su i do sada sjedile »i svetkom i petkom«. Kažu da stranci znaju plaćati bolje, a i strogo se drže radnog vremena. Možda bi bolje postalo i medijima, koji ne bi ovisili o (samo)volji najvećeg (jedinog) oglašivača. Možda bi i nama postalo bolje kada bi nam kao informacije prodavali »čisto vino«, a ne zamućene bevande. Manje bi nasjedali na prazna obećanja, a možda bi ranije prepoznali i neku »kvaku 22« u strateškim odlukama naše elite i ako baš ne bi mogli izbjeći brodolom, barem bi ga lakše podnijeli.