Guranje tramvaja
(Foto: Elizabeta Kobeščak/Zakaj volim Zagreb/Facebook)
Vozač ne zna što će, pa iziđe iz svoje kabine te se obrati putnicima: „Stali smo jer smo izgubili kontakt. Molio bih vas da iziđete i malo pogurate tramvaj.“
dr. sc. Nenad Raos
Tramvajski putnik uvijek gleda u visini očiju. Jer sve što ga zanima je gdje su vrata od tramvaja, dolazi li i koji mu je broj. Čak i kad uđe u tramvaj pogled mu ostaje na toj visini jer što ima gledati gore, u strop, ili dolje, u pod. To da treba pokatkad pogledati i iznad tramvaja ne pada mu na pamet. Zna da tramvaj pokreće struja, da ima nekakvu trolu i da ta trola klizi po nekakvoj žici. Više od toga ga ne zanima. Time je iscrpio svoje tehničko znanje i, dakako, tehnički interes.
No da pogleda malo bolje ono što se nalazi iznad tramvaja, točnije iznad tramvajske pruge, vidio bi da to nije samo žica nego da su tu i tamo dvije žice povezane spojnicom. Ta je spojnica duga dvadesetak centimetara i kroz nju – što je bitno za našu priču – ne teče struja.
Tramvaj očito dok prolazi ispod spojnice ne prima struju, no lako je prijeđe po inerciji. No slučilo se jednom, baš kad je tramvaj prilazio stanici na izlazu iz Tratinske u Savsku ulicu da je vozač pred njom zakočio. No u krivi čas: kad je htio ponovno pokrenuti kola vidio je da mu motor nikako ne dolazi do struje. Čitatelj se već dosjetio: prikočio je, stao je, baš ispod te spojnice. I što sad?
Ni makac!
Da je stao samo deset centimetara bliže ili dalje od stanice sve bi bilo u redu. No ovako… Vozač ne zna što će, pa iziđe iz svoje kabine te se obrati putnicima: „Stali smo jer smo izgubili kontakt. Molio bih vas da iziđete i malo pogurate tramvaj.“ Kako sam i ja bio među putnicima, iziđoh napolje i stanem s drugima gurati tramvaj, oba kola. Ni makac. Ne ide to tako, sjetih se poslije, jer treba gurati na „ho-ruk“. Znate li za burlake na Volgi koji su vukli brodove? „Oooo – uh – njem.“ Tako se vuče (ili gura).
Kada smo vidjeli da nikako nećemo svladati tih nesretnih deset centimetara koji nas dijele od izvora istosmjerne struje stadosmo se razilaziti. Više nitko od putnika nije ostao, ni da u tramvaju sjedi niti da tramvaj gura. I baš tada naiđe neka moja znanica, kolegica kemičarka. „Biste li malo pogurali tramvaj?“, pitam ja nju kao da pitam najobičniju stvar na svijetu. Ni pet ni šest, priđe ona sprijeda tramvaju, prisloni jednu ruku i stane upirati. „Uh, uh, ne ide“, reče nakon trećeg pokušaja. „Ne ide.“
Prošlo je od toga mnogo godina. I gle, na istom mjestu priđe mi neka gospođa. „Oprostite, ne znam da li se poznajemo… „ „Ja sam ona koja je gurala tramvaj“, ona će meni. O, da!