Gubitak proporcionalnosti

Gubitak proporcionalnosti

S okretanjem Zapadu prihvatili smo i tamošnje običaje, a jedan od tih je da se u svemu pretjeruje. Drugi je razlog senzacionalizam medija. Svemu se daje veća važnost nego što zaslužuje pa tako ispada da su npr. važnije dječje svađe od vanjske, unutrašnje i ekonomske politike…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

„E baš si nas usrećio“, reče mi susjeda nakon što je poslušala moj savjet. A savjet je bio jednostavan: zašto da troši novac na skupe tablete magnezija kad magnezij, u obliku magnezijeva klorida, može kupiti u svakoj trgovini zdrave hrane. I to za sitan novac. Treba ga samo otopiti u vodi i razrijeđenog popiti. Treba, dakle, napraviti litru otopine magnezijeva klorida zadane koncentracije, a onda uzeti pola decilitra te otopine, pa je razrijediti s nekoliko decilitra vode. Ta bi doza trebala zadovoljiti dnevne potrebe za magnezijem.

U prvi čas sam pomislio da joj se nije svidio metalno-gorkast okus te soli, magnezijeva klorida. Ali ne. Riječ je o tome da je popila ne pola decilitra, nego – valjda – pola litre osnovne otopine. S predvidljivim posljedicama. Kažem „predvidljivim“ jer magnezijev klorid ima isto djelovanje kao i magnezijev sulfat, poznatiji pod imenom „gorka sol“. Ukratko, ona i njezin suprug proveli su cijelo jutro utrkujući se tko će prije stići do zahoda.

Nađoh se u čudu. Teško da joj nisam rekao ništa o dozi, a da sam to i propustio učiniti (u što sumnjam) opet je mogla pitati. Gdje je tu pamet? Ako te boli glava, popit ćeš jednu tabletu, a ne sve što nađeš u kutiji. Prvo što ćeš učiniti kad kupuješ lijek, je da pitaš ljekarnika koliko se i kada treba uzimati, ako ti već on i bez pitanja to ne kaže.

Količina i vrsta radioaktivnosti

No ono što sam doživio s mojom susjedom samo je blaži slučaj onoga što vidimo svaki dan, svugdje i u svemu: gubitak proporcionalnosti, ili – bolje rečeno – gubitak osjećaja za proporcionalnost, za mjeru.

Hoće se kod nas, recimo, graditi odlagalište za radioaktivni otpad. Ljudi čuju da je otpad (naravno) radioaktivan, ali im nitko ne kaže koliko je radioaktivan. Onda dođe neki stručnjak pa na televiziji govori kako je otpad zaštićen u betonom zalivenim čeličnim bačvama koje mogu izdržati pad s nekoliko metara visine. I misli da je rekao sve što treba. A nije. Bilo bi mnogo bolje da je rekao kako radioaktivnost iz odlagališta ne bi mogla dospjeti u zemlju osim ako odlagalište pogodi bomba koja bi sve one bačve i beton u njima pretvorila u prah. No da se i to dogodi, da odlagalište izravano pogodi avionska bomba od nekoliko stotina kilograma, teško da bi se baš sve bačve razbile, a i ono što bi se raspršilo, raspršilo bi se u krugu od nekoliko stotina metara. Koliko bi od toga tlo bilo radioaktivno? Sigurno ne kao u Černobilu, jer riječ je o sasvim drugoj količini i vrsti radioaktivnosti.

Odlagalište radioaktivnog otpada

Još se više vidi gubitak osjećaja za mjeru u međuljudskim odnosima. Umjesto da se poslužimo obiljem pridjeva za neprimjereno ponašanje (neuljudno, neprilično, nepristojno, kriminalno, zločinačko, neljudsko, zvjersko), sve svodimo na jednu jedinu riječ, na riječ koja nam je došla iz diplomatskog jezika – „neprihvatljivo“.

„Neprihvatljivo“ je kada se muž ljuti na ženu, pa joj kaže što ne bi trebao, kao što je „neprihvatljivo“ kada je pretuče tako jako da završi u bolnicu sa po život opasnim ozljedama. „Neprihvaljivo“ je grupno silovanje s premlaćivanjem žrtve, kao što je neprihvaljiv „spolni odnos bez pristanka“ do kojeg je došlo jer se društvo ponapopilo pa nitko nije znao što radi (a poslije žali zbog onoga što se dogodilo).

Slažem se, sve je to neprihvatljivo, no nije jednako neprihvatljivo ovo ili ono, kao što nije isto – da se vratimo priči s početka članka – hoćeš li popiti 20 miligrama ili 20 grama magnezijeva klorida.

Lekcija koju nisu naučili mediji ni udruge

Zašto se to događa? Zašto smo izgubili svaki osjećaj za mjeru? Razlog tome je sigurno pomodnost, jer smo s okretanjem Zapadu prihvatili i tamošnje običaje, a jedan od običaja je da se u svemu pretjeruje. Drugi su razlog senzacionalističke vijesti kojima nas obasiplju mediji. Sve se napuhuje i prenapuhuje, svemu se daje veća važnost nego što zaslužuje. Tako se prodaju novine. Od svega se pravi senzacija.

Na kraju ispada da su važnije dječje svađe u školi (zašto ne i u vrtiću?) od vanjske, unutrašnje i ekonomske politike. Jer je „neprihvatljivo“ da učitelj potegne učenika za uho ili kosu, kao što je „neprihvatljivo“ da se dijete utopi pri prevrtanju čamca u pokušaju da s roditeljima pobjegne od ratnoga užasa – a taj užas, jasno je, posljedica je loše vođene unutrašnje ili vanjske politike (koja našeg građana ne zanima). Možda i nije jednako važno. O „zlostavljaju učenika“ će se u javnosti i medijima više čuti.

Što da na kraju o svemu kažem? U kemiji se analitika dijeli na kvalitativnu i kvantitativnu analizu. Na fakultetu se te dvije vrste analize posebno uče, a što je još važnije, za kemičara analiza nije gotova ako uz odgovor na pitanje „što?“ ne nađe odgovor i na pitanje „koliko?“ Takav je način razmišljanja kemičaru prirodan. Nažalost, tu lekciju iz kemije nisu naučili ni mediji ni građanske udruge.

Komentiraj

*