Gromače – suludo graditeljstvo

Gromače – suludo graditeljstvo

Stari ljudi nekada, svoju zemlju na kojoj su imali pašnjake, vrtove ili maslinike, nisu mogli lako ograditi. Nemoguće je bilo otići u najbližu željezaru, kupiti tisuću metara žice i thats it! Ono u čemu su se dobro snašli, bilo je slaganje kamena na kamen kojeg su imali u izobilju

Marko Sladić

Znate li što su to gromače ili suhozidi? To su pregradni kameni zidovi dobiveni majstorskim slaganjem kamena na kamen koji dijele pašnjake od pašnjaka, vrtove od vrtova… Može ih se naći u Primorju, Dalmaciji i Istri, a naročito na otocima gdje još od pamtivijeka vladaju boduli, škrbni ljudi ovisni o zemlji i moru. Oni su ih gradili stoljećima i to vlastitim rukama, bez ikakvih pomagala, alata i veziva. Suluda gradnja znala je trajati godinama, a nerijetko nikada nije ni završena. Danas, nakon nekoliko stoljeća, skupile su se pametne glave koje su započele obnavljati gromače te organizirati male škole i radionice s ciljem podučavanja o nekadašnjoj arhitekturi i životu općenito. Može se reći kako im to vrlo dobro ide jer ima dosta interesa. Iako sam čuo kako su odlična, nisam bio ni na jednom takvom predavanju, no zato sam preskočio stotinu gromača, fotografirao ih te pročitao poneko štivo o njima, taman kako bih vam i ja mogao vrlo dobro prepričati kako se nekada stvarao red u kaosu.

Stari ljudi nekada, svoju zemlju na kojoj su imali pašnjake, vrtove ili maslinike, nisu mogli lako ograditi. Nemoguće je bilo otići u najbližu željezaru, kupiti tisuću metara žice i thats it! Ono u čemu su se dobro snašli, bilo je slaganje kamena na kamen kojeg su imali u izobilju. Potrpali bi ga u kariolu, neki bi ga nosili u košarama na svojim leđima ili pak bi to činili magarci i gradnja je mogla početi. Visina gromača, uglavnom je bila visine čovjeka, a gradnja se razlikovala od otoka do otoka jer kamen nije svugdje isti. Unjule, kako ih se zove po starinsku, bile su građene u jednom nizu dok su se duple gradile u dva niza, veće se kamenje slagalo na dno, a manje iznad. Kako položiti kamen, u koso, okomito ili pak na neki treći način, bilo je pravo umijeće, stoga su i sami graditelji bili pravi pravcati umjetnici. Jedna od najvećih majstorija, bila je učvrstiti kamen između dva susjedna kamena kako se ne bi mogli jednostavno izvaditi. Uz ljude, koji ih danas uništavaju jer nemaju pametnijeg posla, najveći neprijatelji starim gromačama, još su bura i divlje svinje koje i tako ruše sve pred sobom, no njima oprostiti možemo.

Kako bi se prelazilo iz vrta u vrt, bez preskakanja i penjanja po gromačama, radili su se otvori, tj. skaline – kamene stepenice ili pak jednostavnije drvene stepenice, skale ili ljestve koje bi se, po potrebi, prislonile na zid. One baš i nisu bile popularne jer ne bi bile dugog vijeka, kiša bi ih natopila i uništila pa su često morali izrađivati nove. Kako stoka, najčešće su to i tada bile ovce, ne bi prelazila iz pašnjaka u pašnjak, na otvore su stavljali drvena vrata iliti portun, lesu ili kapiju (vrlo interesantan motiv za fotografiju). Na temu portuna dodajem i još jedno upozorenje, a to je znak koji ćete, vrlo vjerojatno, naići ukoliko se upustite u šetnju kamenjarom. Na njemu će pisati “zatvaraj portun”, a vi svakako poštujte to pravilo jer bi, u suprotnom, moglo bi biti svega. Ovce bi se razbiježale na sve strane, a kada bi vas još i vlasnik vidio, jao vama! No, nakon trčanja po šumi, ako mu uspijete pobjeći, slobodno se razvalite na jednu od kamenih ploča… to su pocivalići – mjesta za odmor na kojima su se i težaci odmarali nakon silnog rada.

(crckarije.com)