Gradska kultura u službi politike
Samostalna umjetnica Vitomira Lončar tvrdi da su centri za kulturu ključna mjesta „za pranje novca Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport te zapošljavanje gradskih pulena i poslušnika.“ Kao jednu od nelogičnosti navela je i podatak da Centar za kulturu i film August Cesarec svoj prostor iznajmljuje Teatru Exit za svega jednu kunu
U Gradskoj skupštini danas je održana tribina pod nazivom „Centri za kulturu i Narodna sveučilišta – mjesta društvene kohezije ili periferije političke moći?“, na kojoj su okupljeni kulturnjaci raspravljali o mjestu i značaju 13 zagrebačkih centara i mogućnostima njihove reforme. Tribinu je organizirao Savjet za kulturu predsjednika Gradske skupštine, a njezin predsjednik Darinko Kosor je ujedno bio i moderator skupa.
„Tako se samo za kazalište Dubrava (misleći valjda na Dječje kazalište Dubrava op. a.), izdvaja otprilike jednako kao i za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, dobivaju samo 3000 kuna manje od Lisinskog“, navodi Banović
Uvod u raspravu bilo je izlaganje koje je pripremila članica Savjeta Snježana Banović u kojem je ona ukazala na probleme koji postoje u radu zagrebačkih centara za kulturu, kao i o njihovom financiranju, oko čega se podiglo podosta bure. Grad Zagreb najviše sufinancira kazalište i ples, a Banović je istaknula kako u prikupljenim podacima strši činjenica da je za plaće i hladan pogon ukupno 13 centara za kulturu izdvojeno više od 30 milijuna kuna, dok je istodobno za njihov (uglavnom „neprepoznatljiv“) program odobreno manje od tri milijuna kuna. Zaključila je da je Gradu Zagrebu očito glavni kulturni prioritet Narodno sveučilište Dubrava za čiji je rad izdvojen najveći dio (26 %) od tog iznosa. „Tako se samo za kazalište Dubrava (misleći valjda na Dječje kazalište Dubrava op. a.), izdvaja otprilike jednako kao i za Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, dobivaju samo 3000 kuna manje od Lisinskog“, navodi Banović, zaključivši da ispada kako je NS Dubrava jedna od najfinanciranijih kulturnih ustanova u Zagrebu.
Ona je ustvrdila kako se u Hrvatskoj, nažalost, nije uspio izgraditi niti jedan reprezentativni kulturni centar međunarodnog značenja, pri čemu je kao primjer navela i John F. Kennedy Center for the Performing Arts smješten u Washingtonu. „Omladinski kulturni centar je trebao biti reprezentativan centar, ali se nažalost pretvorio u ZKM i Radio 101 te niz kafića i nešto galerijskog prostora“, kaže Banović i dodaje kako je i Studenstki centar „na umoru“.
Paolu Sfeciju iz Hrvatske glazbene unije prezentacija Sanje Banović je izgledala „depresivno“, a on u 13 centara vidi prostore u kojima bi se mogle raditi kulturne turneje po gradu Zagrebu. „Ovo je daleko premalo novaca za kvalitetan program. Uz manje intervencije, bez da se otpuštaju tisuće ljudi, mogli bi se iskoristiti ti prostori i hladan pogon“, ocijenio je, dodajući da bi se dijela viške zaposlenih ipak trebalo – „riješiti“.
Tihomir Milovac, član Savjeta za kulturu i kustos u Muzeju suvremene umjetnosti objasnio je da centri za kulturu, oformljeni u socijalizmu, više ne odgovaraju potrebama publike, koja danas nema fokus izoštren samo na jednu aktivnost, već traži multifunkcionalnu programsku aktivnost. Katarina Pejović smatra kako bi ti kulturni centri trebali stvarati društvenu koheziju, što u Hrvatskoj jedino radi Crkva. „Ipak smo mi sekularna država“, napominje Pejović.
Spas (ni)je u „holdingiziranju“ centara za kulturu
Sfeci pak kaže kako je iluzorno očekivati da će kulturni centri postati masovnija večernja okupljališta građana. „Oni to nisu uspjeli ni na samom početku. Odrastao sam u Trnskom i u tamošnjem sam kulturnom centru bio svega jedanput, kad se prikazivao film Help! od Beatlesa“, navodi Sfeci. Na komentar da nova administrativna centralizacija, odnosno kako je rečeno „holdingiziranje“, svih kulturnih centara neće dati rezultata, Sfeci je pojasnio kako nije toliko mislio na upravljačku već programsku centralizaciju, jer ovako svaki centar „vesla po svom“, a po njemu bi trebao više programske koordinacije kako bi se odredilo što će tko raditi.
Samostalna umjetnica Vitomira Lončar tvrdi da su centri za kulturu ključna mjesta „za pranje novca Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport i zapošljavanje gradskih pulena i poslušnika.“ Kao jednu od nelogičnosti navela je i podatak da Centar za kulturu i film August Cesarec svoj prostor iznajmljuje Teatru Exit za svega jednu kunu. Zaključila je kako svim centrima za kulturu „treba proći jedna velika metla i nakon toga sve postaviti ispočetka“. „Treba izvidjeti tko je sve zaposlen, što radi, što je s prostorima i financiranjem. Sve treba preispitati i nakon toga javno objaviti sve te podatke kako bi se raščistila ta kulturna močvara i žabokrečina Grada Zagreba!“, odlučna je Lončar.
Leo Katunarić iz Centra za kulturu i informacije Maksimir zapitao se zašto Grad Zagreb nije uspostavio centralno upravljanje centrima za kulturu kao što je to učinio s Knjižnicama grada Zagreba, s obzirom da je to bilo najavljeno još 2006. godine.
S obzirom da je Katunarić bio jedini predstavnik iz nekog od centara za kulturu, predsjednik Darinko Kosor ustvrdio je kako je očito da se ljudi boje progovoriti o stanju u svojim centrima, ali da će se s ovakvim tribinama nastaviti. Predložio je da Savjet donese svoje zaključke koje će zatim dostaviti kao prijedloge Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport.
Gušenje omladine i besmislene usporedbe
Emina Višnić, ravnateljica Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade Pogon rekla je da se 1990.-ih godina počelo „rasprčkavati“ sve što je imalo veze s omladinskim djelovanjem kako bi se ubio politički potencijal takvih okupljanja. Iz tog je razloga, dodala je, maknut i Omladinski kulturni centar, i to s političke, kulturne i društvene scene. Višnić kaže kako je besmisleno da se neki od domaćih centara za kulturu uopće uspoređuju s Kennedyjevim centrom, koji sam ima godišnji budžet od 200 milijuna dolara. Štoviše, ona u lošem stanju u zagrebačkoj kulturi vidi odgovornost i Gradske skupštine koja je izglasala smanjenje (za pola) budžeta za kulturu. „Kako onda možemo očekivati kulturni boom?“, upitala je.
Kosor je na to odvratio da Skupštinu čini 51 gradski zastupnik od kojih su 49 volonteri. „Formalno prijedloge Skupštini daje gradonačelnik, koji ustvari predlaže ono što mu pripreme resorni gradski uredi, o čemu onda odlučuju gradski zastupnici“, pojasnio je Kosor uz napomenu da oni imaju svoja zaposlenja i ne stignu pročitati sve materijale za sjednicu koji znaju biti visoki i pola metra.
„Ako gradski zastupnici nisu sposobni obavljati svoj posao, onda ne moraju biti gradski zastupnici. Dobijete proračun, to valjda čitate“, odgovorila je na to Višnić.
Boris Jagačić