Gradonačelnikova nova tehnologija za novo stoljeće

Gradonačelnikova nova tehnologija za novo stoljeće

Lukšiju bi, kaže gradonačelnik Bandić, trebalo uvesti u naše škole. No ne daje nam naputak kako to učiniti. Siguran sam da bi naš gradonačelnik s radošću iskušao još jedan blagotvoran učinak toliko mu dragog luga iliti pepela. Iz toga bi moglo proizaći zanimljivo medicinsko istraživanje, možda ga objavimo i u »Lancetu«…

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Trebaju li nam elektronička računala, stolna i prijenosna, laptopi i tableti u školama? Očito trebaju, kad se naše ministarstvo potrudilo da ih nabavi. Već dugo djeluju razne dopisne e-škole. Upoznat sam s radom jedne takve škole, e-školom kemije. Zahvaljujući internetskim vezama svaki učenik može jednostavno, elektroničkom poštom zapitati stručnjaka što ga u kemiji zanima ili ga zamoliti da mu objasni ono što ne razumije.

Prije mnogo godina, kada je e-škola kemije tek bila osnovana, bilo je dosta problema, jer škole nisu imale ni stolna računala a ni dobar pristup mreži, a usto se u zbornici nisu mogli dogovoriti tko bi bio zadužen za rukovanje PC-jem. No vremenom su stvari došle na svoje, pa je sada elektronička komunikacija u školi i izvan nje postala dijelom naše svakodnevnice. Ukratko: treba prihvaćati novine, a kako se novine – općenito govoreći – teško i sporo prihvaćaju treba biti uporan. Jer upornost vodi uspjehu.

Što je to lukšija?

Ta vrlina, upornost, krasi i našeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. No krasi ga i orginalnost, što je također faktor uspjeha. Zašto to govorim? Govorim zato što sam ga nedavno na televiziji imao prilike čuti kako bi učenici umjesto sapunom trebati prati ruke lukšijom ili lugom, jer to on, Bandić, još od djetinjstva čini. No, što je lukšija?               

Najjednostavnije rečeno, lukšija je vodena otopina soli iz pepela, jasno onih soli koje su topljive u vodi. Dobiva se tako da se pepeo razmuti u vodi, a zatim se od nje odvoji sve netopljivo, bilo taloženjem (dekantiranjem) bilo filitriranjem, recimo kroz lanenu krpu. U kemijskom smislu riječ je o otopini kalijeva karbonata (potaše), jer te soli ima u pepelu najviše, a osim toga upravo ona djeluje zbog hidrolize lužnato. (Slično djelovanje ima i soda, natrijev karbonat.) Lukšija je služila za pranje tijela i rublja, no ne samo za pranje. Njome se i štavila koža, ako se to već nije činilo ustajalom mokraćom. U mokraći se, naime, kada duže stoji na zraku stvara lužnati karbonat no ne kalijev, nego amonijev.

Pranje lukšijom ili potašom bilo je poznato od pamtivijeka. No s vremenom su ljudi vidjeli da se potaša može „ojačati“ gašenim vapnom, jer tom reakcijom – danas znamo – nastaje kalijeva lužina, kalijev hidroksid. Nakon toga se razvila tehnologija proizvodnje sapuna. Lužina, kalijeva ili natrijeva, kuhala bi se s lojem, mašću ili uljem. Tako bi se dobivao meki kalijev ili tvrdi natrijev sapun. Kada se to dogodilo? Ne zna se točno kada je izumljen sapun, ali možemo sa sigurnošću reći da se to dogodilo prije 8. stoljeća jer tada je na glas došao tvrdi sapun iz Damaska. Poslije toga su se u proizvodnji sapuna istaknuli obrtnici iz Kastilje, Marseillesa, a na kraju iz Venecije.

Najmanje 1300 godina postoji sredstvo bolje od lukšije – sapun

Sve u svemu, već najmanje 1300 godina ljudi znaju održavati čistoću boljim sredstvom od lukšije. To se sredstvo zove sapun. No lukšiju bi ipak, kaže gradonačelnik Bandić, trebalo uvesti u naše škole. No, ne daje nam naputak kako bi to učinio. Moglo bi se od učenika tražiti da svako jutro nose pepeo u školu, no danas malo tko loži, a ponajmanje na drva. Možda bi najjednostavnije bilo da škola kupi nekoliko kilograma kalijeva karbonata, djelatne tvari iz lukšije, pa neka se njime učenici peru. No, nadopunio bih gradonačelnika Bandića. Kada je predložio upotrebu lukšije kao preventive, zaboravio je na njezino djelovanje kao kurative. O tome nalazimo spomena u biblijskoj priči (knjizi) o Jobu.

Joba je, znamo, napala guba, pa je zbog nje povazdan sjedio u pepelu. Guba je u to vrijeme, treba znati, značila bilo koju kožnu bolest. Sjedenje u pepelu, nije se teško domisliti, suši i zalužuje kožu. Kako ni jedno ni drugo, ni suhoća ni lužnatost, ne pogoduje rastu gljivica (koje izazivaju najtvrdokorije kožne infekcije) jasno je da pepeo, lug, može biti vrlo efikasno sredstvo za liječenje kožnih bolesti, posebice gljivičnih.

Ta me misao stalno kopka: djeluje li takva, Jobova terapija ili ne? Na sebi je nisam isprobao, no siguran sam da bi naš gradonačelnik s radošću prihvatio da iskuša još jedan blagotvoran učinak toli mu dragog luga iliti pepela. Iz toga bi moglo proizaći zanimljivo medicinsko istraživanje. Možda ga objavimo i u Lancetu. Što da ne? Naš gradonačelnik je za sve sposoban.