Gradonačelnik policajac

Bez učinkovitog kažnjavanja bezobzirni biciklisti zauzeli su potez ulica Ozaljska – Tratinska, baš kako su nekad, u potrazi za komadom zemlje, mahnito jurile zaprege na američkom Divljem zapadu. Trešnjevački pješaci, kako sada stvari stoje, ni uz svu „oružanu silu“ komadić pločnika i „svoje zemlje“ neće dobiti

Snježana Kratz

„Gradonačelnik nije policajac da kažnjava bicikliste, obratite se policiji, to je njihov posao“! Tako će u uredu gradonačelnika ustvrditi njegov tim referenata kojima se očajni građani zagrebačke Trešnjevke obraćaju već neko vrijeme zbog istinske životne opasnosti od biciklista. Ne onih koji će poštivati zakonske odrednice pa tamo gdje nema označenih biciklističkih staza, kako to zakon nalaže, gurati svoje prometalo već sumanutih messerschmitta koji voze po pločniku bez opreme, zvona, svjetala zabijajući se u pješake sprijeda, straga, gurajući ih s boka…

Draga gospodo osmislite akciju i krenite na posao da ne bi građani uz pomoć svojih štaka, štapova, hodalica, kolica i drugih pomagala branili svoj komad pločnika!

Zaposjeli su bez učinkovitog kažnjavanja bezobzirni biciklisti potez ulica Ozaljska – Tratinska, baš kako su nekad, u potrazi za komadom zemlje, mahnito jurile zaprege na američkom Divljem zapadu. Trešnjevački pješaci, kako sada stvari stoje, ni uz svu „oružanu silu“ komadić pločnika i „svoje zemlje“ neće dobiti. To više jer oduzimaju im je biciklisti, kontejneri za smeće, betonske i ine žardinjere, kante za smeće, reklamni panoi, parkirani automobili, dostavna vozila, motori, bicikli, terase kafića, stupići i odnedavno metalni gorostasi s nazivima ulica. Valjda za one koji još nisu utvrdili znanje gdje žive, jer se table s istim nazivima vidljivo nalaze okačene na najprikladnijim zgradama i kućama.

Za sigurno odhodanu rutu od primjerice trešnjevačke tržnice do Ljubljanice i obratno, valja se zbog naletavanja biciklista na pješake prvo pomoliti u obližnjoj crkvi Sv. Josipa. Kako za put bez prepreka, tako i za učinkovitije rješavanje gorućeg problema od „strane institucija“ , koje izgleda posao ne rade kako treba, odnosno rade ga, ali pokazalo se – neučinkovito. Jer kako objasniti već drugo naletavanje bicikliste na slijepu osobu, kojoj je u veljači ove godine sumanuti vozač u kotač prometala uvukao bijeli štap, dok je slijepi pješak hodao po pločniku? Potrgao ga je tada, oslobodio svoj „prijevoz“ i odjedrio u zimsko predvečerje ostavivši sugrađanina da se napamet, pipkajući po zidovima zgrada i trgovina vrati kući. Prijavu je za taj slučaj dobila i policija, javilo se  nadležnima u Gradskoj upravi, obećalo se nešto učiniti i na tome je izgleda (o)stalo.

Policija je obećala u mjesecu „ljubavi“ (kao da godina toliko traje) pojačati ophodnje i vrebati te kažnjavati nesavjesne vozače, u Gradskom uredu za promet obećalo se „vidjeti što se može učiniti“, a učinilo se to da je zaključeno kako „nam nedostaje prometne kulture“. I to je to . Jer ovih je dana slijepa osoba s početka priče opet došla doma s napola puknutim bijelim štapom jer joj je kod Mokričke ulice na Trešnjevci tik do poslovnice pošte jedan drugi „biciklistički bombarder“, kotačem sprijeda prešao preko bijeloga štapa.

Sol na biciklističkom repu

Institucijama na znanje: slijepe ga osobe imaju pravo dobiti jedanput na godinu kao ortopedsko pomagalo, a u drugom slučaju taj „štap“ košta 250 kuna. Kako zagrebački biciklisti uzimaju svaki komad pločnika i grada sve više pod svoje, nije isključeno da će slijepi, stariji ljudi i druge ranjive kategorije stanovništva morati ustrojiti kućnu „bicikl štednju“. Slijepi svako malo za nova pomagala, stariji za primjerice nove štake, majke s djecom za kolica, prvašići za nove torbe, a svi skupa za „umjetne oči“. One bi se mogle vjerno izraditi pa bi ih pješaci na tom uličnom potezu mogli nositi na stražnjoj strani glave. To bi možda osupnulo i ustrašilo bicikliste jer bi nepisana poruka značila „ pazi, gledam te“! Olakšao bi se tada posao policiji jer bi imali „snimke“ biciklista – divljaka kojima sada nažalost, mogu samo staviti „soli na rep“.

Ali ima načina da se problem ipak riješi ako „gradski oci“ na čelu s gradonačelnikom Bandićem problem podignu na višu razinu i prestanu iščuđavati se lošem kućnom odgoju biciklaša, prometnoj nekulturi i prebacivanju svega na policiju koja će „…takve osobe kažnjavati“. Da, neka „plavci“ to čine, ali kako uhvatiti sol na biciklističkom repu?

Naime, dok policija stigne – počinitelja već nema! Zato je potrebna javna, dugoročna medijska, gradska i svaka druga aktivnost na preodgoju onih koji odgoja nemaju. Kako gradonačelnik zna „pedalirati“ s biciklistima i ljubiteljima zdravog života i na taj ga način javno propagirati, tako se valja prihvatiti posla pa javno poučavati i uz policiju kažnjavati one kojima zakon, ali ponajprije ljudski život, ne znači ništa. Primjerice, jedan dan u tjednu ili mjesecu u organiziranu javnu akciju valja na taj potez pozvati građane i sedmu silu, uključiti prometnu policiju i gradske predstavnike, udruge biciklista, ali i osmoškolce koji bi bicikliste uz pomoć „starijih“ evidentirali, upozoravali, poučavali, nadgledali, kažnjavali, ali i darivali za dobru ili lošu vožnju. Baš kako se to čini kada prvašići kreću u školu pa se neprestano javno apelira na vozače, kontrolira ih se, kažnjava, pokrenu se akcije i radi na prevenciji…

Ne bi se tada iz gradskih odaja čulo kako oni ne mogu sankcionirati neposlušne, nesavjesne i neodgovorne biciklaše. Nitko od njih to ni ne očekuje jer oni mogu ustrojiti sijaset aktivnosti javnog preodgoja biciklista koji mahnitaju po gradu ugrožavajući pješake. To više jer je zbog dijela takvih ljubitelja zdravog života već prečesto bilo polomljenih ruku, ramena, nogu, razbijenih noseva… Umjesto već uvriježenih odgovora „jao strašno“, „ma nemojte“, „što ćete, nema se kućnog odgoja“, „svi smo ustrašeni od takvih“, draga gospodo osmislite akciju i krenite na posao da ne bi građani uz pomoć svojih štaka, štapova, hodalica, kolica i drugih pomagala branili svoj komad pločnika!