Gospodine Juričan – snimite i film “Bedaki”

Gospodine Juričan – snimite i film “Bedaki”

(Dario Juričan / Facebook)

Uvjeren sam da se to ne događa samo nama, pa bi film mogao postati međunarodni bestseler, s u naprijed sigurnim nagradama na festivalima u Cannesu, Veneciji i Berlinu…

dr. sc. Viktor Simončič

Ne činite nikad ništa što se protivi vašoj savjesti, pa čak ako to od vas i država traži. (Albert Einstein)

Viktor Simončič

Film Vinka Brešana Koja je ovo država gledao sam u kinu. Komediju koja bolno pogađa u ono što nam se događa(lo) u hrvatskom političkom životu. Trebalo bi snimiti film vezan za dešavanja na području gospodarenja otpadom i pročišćavanju otpadnih voda. Tema kao naručena za Darija Juričana. Poslije Gazde i Kumeka, film Bedaki. Zašto Bedaki? Pa zato jer smo mi bedaki kad dozvoljavamo da na svakom centru za gospodarenje otpadom i uređaje za pročišćavanje otpadnih voda, financiranom iz Europske unije masno zarade strane tvrtke i domaći dvorski savjetnici. Mora da i oni koji odobravaju kvazimodovska rješenja imaju posebni interes.

Uvjeren sam da se to ne događa samo nama, pa bi film mogao postati međunarodni bestseler, s u naprijed sigurnim nagradama na festivalima u Cannesu, Veneciji i Berlinu. Film bi dirnuo do očaja one koji preko mjesečnih naknada plaćaju ovaj međunarodno umrežen javašluk i izazvao zluradi smijeh onih koji su osmislili sistem.

Ponude osjetno skuplje od prvotno procijenjenih iznosa

U ruke mi je došao zapisnik o otvaranju ponuda za »Projektiranje i građenje Centra za gospodarenje otpadom Splitsko – dalmatinske Županije«. Procijenjena vrijednost projekta je bila 330 milijuna kuna. Ponuđeni iznosi, naravno samo stranih tvrtki i konzorcija, jer za naše već dugo nema mjesta u natječajima, veći za 35 %, 50 %, 70 % i preko 130 %!

Za Biljane Donje procijenjena vrijednost nabave projekta je bila 295 milijuna kuna, posao je dobila tvrtka za (60 % veći) iznos od 460 milijuna kuna. Kako je najviša ponuda (130 %) i u slučaju Lećevice od istog ponuditelja, očekujem sličan ishod.

U slučaju Bikarca, procijenjena vrijednost nabave bila je 130 milijuna kuna bez PDV-a, a odabrana ponuda je 33 % skuplja, po cijeni od 196 milijuna. Na natječaj se javio domaći konzorcij u kojem je bio Tehnix. Ponuda je bila 103 milijuna. Ponuda je mogla biti i niža da je Tehnix mogao tehnologiju do kraja prilagoditi optimalnim tehničkim rješenjima. Bio sam pozvan da pomognem oko natječaja. Koga zanima, može ovdje pogledati što su sve ignorirali članovi komisije u kojoj nije bilo niti jednog stručnjaka. Jedini, tko je trebao biti poznavalac tehnike i tehnologije, je postavio samo jedno pitanje oko podizača paleta. Komisija je samo od Tehnixa tražila provjeru referenci. Eliminirali su ga, jer u Rumunjskoj nije bila dobivena neka dozvola, koja nije imala veze s tehnologijom. Druge ponuditelje nisu provjeravali, iako za neke znam da nemaju relevantne reference.

Kako je to moguće? U procesu EU nabava Ministarstvo je tzv. Posredničko tijelo 1. Iako bi trebali biti prva provjera, Ministarstvo smatra da je nadležnog za više specifične ciljeve, da nemaju veze sa strukom, kako su to objasnili na prigovor oko tehnologije za Centar Babina gora u Karlovačkoj županiji. Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost kao Posredničko tijelo 2 zadužen za izgleda za još uzvišenije ciljeve i dijeli novac po kaputu, na način kako se trivijalno kaže »iz helikoptera«. JASPERS, tijelo koje u ime Europske unije sudjeluje u nadzoru postupka za velike projekte koji se sufinanciraju sredstvima EU izdaje potvrdu o uspješno završenom projektu, bez odgovornosti.

A gdje sam tu ja?

Velik novac se daje za pripremu projekta. Iz onoga što vidim poslove dobivaju i tvrtke koje nemaju iskustva, pa predlažu stvari na način »kako si oni zamišljaju svijet«. Potpuno je nerazumljivo, kako bi bez efekta GSTU – »gdje sam tu ja«, posao projektiranja Lučinog Razdolja mogla dobiti tvrtka koja je »promašila ceo fudbal« na Marišćini? Za Marinšćinin promašaj se mora uzeti licenca i tražiti odšteta, a ne nagraditi s novim projektom.

Kako je moguće da svaki centar ima drugačije tehnologije? Kako je moguće da je jednom najbolji odabir tehnologije A, a drugi puta tehnologije B? Evo primjera:

Za zbrinjavanje biootpada na Marišćini i Kaštjunu predviđeno je sušenje biološke frakcije, čuvanje godinama dok se ne skupi veća količina, polijevanje vodom da se aktiviraju biološki procesi i proizvodnja električne energije. Ostatak nakon razgradnje ostaje odložen na odlagalištu.

Na Lučinom Razdoblju se predlaže anaerobna digestija, proizvodnja električne energije, biostabilizacija i odlaganje. Proizvodnja električne energije u oba slučaja ima učinkovitost kao da se npr. na vrh Biokova povuče cijev, kantama nosi na vrh morska voda i eto hidroelektrane.

Na Babinoj gori se otpad kompostira – biostabilizira, ali ne do kraja. Odlaže se uz otplinjavanje, ostatka ostataka mogućeg plina, kojeg inače kod pravog kompostiranja nema. Nemreš’ belivit!

Ministre Ćoriću, kao najodgovornijeg pitam Vas, kako je moguće da se u Hrvatskoj predlažu tako različite opcije? Zar nije napravljena analiza stanja i potreba? Znam da postoje određene restrikcije oko korištenja komposta izdvojenog iz mješovitog komunalnog otpada. Ali zar se ta frakcija nije mogla predvidjeti za korištenje kod sanacije stotina odlagališta? Svako od tih na kraju zahtjeva dobrih 2 metra materijala za prekrivku. Zar je jeftinije završni sloj raditi od zemlje? Koliko komposta bi se moglo potrošiti na Karepovcu, Grabovici, Bikarcu,… Na Bikarcu se, ako sam dobro vidio kod obilaska odlagališta, za prekrivku koristila čak šljaka (?!) odložene kraj autoceste u blizini Biljana Donjih, a za kompost je predviđeno odlaganje!?

Na problem upozorava i Akademija tehničkih znanosti Hrvatske

U svojoj naivnosti, pišući o štetnosti projekta Babina gora, preko poučka sam pozvao Hrvatsku udrugu za gospodarenje otpadom (HUGO) da kritički ocijeni(mo), ne samo projekt Babina gora, već i sve druge projekte regionalnih centara i zaštitimo građane od nepotrebnih troškova, spriječimo Hrvatskoj kazne zbog neispunjavanja obaveza, a hrvatskoj struci vratimo malo digniteta: https://zg-magazin.com.hr/hugo-javi-se-mi-znamo-vise-od-njih/ Nazvao sam i predsjednicu, profesoricu Aleksandru Anić Vučinić. Nije odgovorila na izazov.

Na moju žalost, jer HUGO ne reagira, na moju radost, u ponovnom savjetovanju za Lučino Razdolje javila se Akademija tehničkih znanosti Hrvatske i predlaže »izmjenu tehnologije« jer je »moralna i stručna obaveza svih stručnih institucija, a posebno Akademije tehničkih znanosti Hrvatske i njezinih stručnjaka upozoriti na štetnost projekta u njegovom tehnološkom dijelu«.

Predsjednik Hrvatske akademije tehničkih znanosti prof. dr. Vladimir
Andročec (Foto: HATZ)

Ministre Ćoriću, evo Vam razloga da reagirate. Upozorava Vas vrh tehničke struke Hrvatske. Sada kad ste i ministar gospodarstva, kada to možda niste uvidjeli ranije koju štetu radimo domaćem gospodarstvu, kada dozvoljavamo da nam postrojenja proizvode oni koji imaju lošija i skuplja rješenja? Ovo bi morali razumjeti kao ekonomist: Kakav je to održivi razvoj kada na centrima gospodarenja instalirana snaga za električnu energiju premašuje 3 MW, a mogla bi, s domaćim rješenjima biti 10 (slovima: deset) puta niža?

Naslućujem da bi možda bilo interesantno pogledati imovinu onih, ali i njihovih najbližih, koji godinama odlučuju o dodjeli bespovratnih sredstava i odobravaju projekt. Jer dati toliko novca za sulude kvazimodovske projekte, na projekte na štetu svih nas, mora imati dublji razlog od neznanja.

Komentari su zatvoreni