Goran Matošević: Došlo je do hiperprodukcije fotografija, ali količina ne znači i kvalitetu

Goran Matošević: Došlo je do hiperprodukcije fotografija, ali količina ne znači i kvalitetu

(Foto: Tomislav Kaksa)

»Fotografija je danas raširenija i dostupnija nego ikada prije. Zbog mobitela se podigla kvaliteta amaterske fotografije, ali to ne utječe na profesionalnu fotografiju. Baš zbog dojma da svatko danas može napraviti fotografiju, malo je podcijenjena«

Razgovarala: Snježana Kratz

Kada se u Zagrebu počeo osjećati kao doma, čime je to »kodiran«, što ga je sputavalo da Zagreb doživi »punim plućima« ZG-magazinu govori fotograf Goran Matošević, autor nekoliko knjiga o fotografiji. Otkriva nam što sve čini dobrog fotografa i što je najzahtjevnije »oku« objektiva te može li se živjeti od fotografskog posla.

Zašto volite Zagreb?

Dok nisam dobio priliku da sudjelujem u ovoj rubrici, zapravo nisam nikada ni razmišljao o tome. Možda je Zagreb taj koji prihvaćajući nas, prvi pokazuje ljubav. A mi kao sva djeca majčinu ljubav uzimamo zdravo za gotovo i ne smatramo da je izgovaranjem trebamo uzvraćati. Ali životom u njemu i djelovanjem to zasigurno činimo. Kodiran dalmatinskim suncem i morem, a živeći u Ljubljani, Zagrebu, Milanu, pa opet Zagrebu stalno sam se vraćao Zadru. Tek rođenjem kćeri Zoye Elene to se promijenilo i ja sam se u Zagrebu počeo osjećati kao doma. Tako da se iako tu živim s povremenim prekidima dvadeset i pet godina, može reći da sam novopečeni Zagrepčanin.

Gdje ste odrastali?

Rođen sam i odrastao u Zadru. Točnije, u zadarskom predgrađu Arbanasi. Tamo sam završio osnovnu školu i gimnaziju, a bavio sam se plivanjem, vaterpolom i naravno, kao i svako zadarsko ‘dite’ košarkom. Zagreb sam prvi put upoznao kroz razna sportska natjecanja. I nije mi se svidio. Iako je Zagreb za Zadrane prvi i logičan izbor nastavka školovanja nakon srednje, ni tada me još nije pogodila Amorova strelica. Bilo je to ratno vrijeme, prva polovina devedesetih, teško se bilo emotivno vezati za bilo koji drugi grad, dok na Zadar padaju granate. Ipak, u studentskim danima Zagreb nam je pružio ono što Zadar tih godina nije mogao – izlaske, zabave, šarolikost, nesputanost, prvi dodir s velegradom.

Kako vam je proteklo školovanje, studentski dani?

Prvih nekoliko godina studiranja živio sam u studentskom domu na Savi. Međutim, tamo sam bio okružen sa ljudima iz svih krajeva Hrvatske, pa nisam u potpunosti mogao osjetiti zagrebački šarm. Zagreb su tada za mene bili plavi tramvaju, zgrade, ulice, parkovi, ali ne i ljudi. Kontakt sa Zagrepčanima svodio se tek na povremene i površne razgovore s kolegama na fakultetu. Ta dva toliko bliska, a opet toliko različita svijeta doživljavao sam preko konstantnih košarkaških okršaja Cibone i Zadra. Tada me to sputavalo da Zagreb živim »punim plućima«. To je došlo tek kasnije.

Kada ste krenuli put fotografije, otkud se iznjedrila sklonost prema »oku objektiva«? Sjećate li se prvog foto aparata?

Amaterska fotografija u mojoj obitelji zastupljena je nekoliko generacija. Prvih obiteljskih fotografija kojih se sjećam napravio je moj dida Franjo. Kasnije je i moj otac volio fotografirati, a ja sam tek nakon predavanja na Grafičkom fakultetu prvi puta uzeo fotoaparat u ruke. Bila je to Minolta X-300 koju sam posudio od oca i nikad ju nisam vratio. U početku sam trošio filmove učeći osnove ekspozicije i kadriranja, a prvi posao mi je bio u Zadarskom listu, prije 20 godina. Kao student, fotografirao sam za njih preko blagdana i ljeti, a istodobno sam u Zagrebu zarađivao džeparac manekenstvom, pa je bilo logično te dvije discipline spojiti. Zbog modne fotografije bio sam upisao školu Università dell’Immagine u Milanu. Povratkom u Zagreb upisujem fakultet novinarstva i u godinama koje slijede surađujem sa časopisima National Geographic, Geo, Globus i dnevnim novinama Vjesnik.

Što je, ako se tako može reći najzahtjevnije za fotografirati? Nešto ili nekoga u pokretu ili …?

Definitivno ljude, dakle portret. Tehnika koja jako brzo napreduje i dalje ne može, a mislim da nikada i neće moći zamijeniti pristup čovjeka prema čovjeku. To je neophodno za dobar portret.

Predavali ste na Otvorenom učilištu Algebra, kako je raditi s ljudima? Teže no fotografirati ?

Iz dugogodišnje suradnje s Algebrom proizašli su razni projekti. Zajedno smo pokrenuli dva fotografska programa obrazovanja, na Veleučilištu i Fakultetu te napisali pet knjiga o fotografiji: Digitalna fotografija i osnove obrade – Adobe Photoshop te Portreti, Sport i vjenčanja, Arhitektura i krajolici, Putovanja. U prvoj sam knjizi bio jedan od autora, a u drugom serijalu od četiri knjige sam osim koautora bio i urednik. U osnovi se i fotografija i predavanje svodi na rad s ljudima. Tako da mi nije bilo teško »prešaltati« se. Skoro 10 godina proveo sam kao predavač na Algebri, a kasnije na njihovom fakultetu računarstva. Bilo je to odlično iskustvo, ali rad s početnicima tupi oštricu kreativnosti. Tako da se veselim ponovo biti freelancerom.

Danas je fotografiranje postalo gotovo sastavni dio svakodnevice, počevši od selfieja do objava na Facebooku i drugim društvenim mrežama. Svi nešto objavljuju, svud oko nas je oko kamere, da ne kažem objektiva?

Istina, došlo je do hiperprodukcije fotografije. Ali te fotografije uglavnom su bez sadržaja i poruke za širu zajednicu. Dostupnost i količina ne znače i kvalitetu.

Što čini dobrog fotografa? Oko koje sve primjećuje?

Da, sposobnost primjećivanja svakako, ali samo to nije dovoljno, to je tek preduvjet. Vrhunska fotografija nije nešto što se može odrađivati. Ona je poziv. Možda je najvažnija osobna odluka da je to nešto čime se želiš baviti, uz rad na sebi. Pri tome ne mislim samo na svladavanje fotografske vještine, nego na opću kulturu. Jer fotografija nije fotoaparat, kako se to najčešće doživljava. Iza nje stoji čovjek koji stvara sadržaj i njime šalje poruku.

Kakvo je danas stanje s fotografijom općenito? Je li podcijenjena, precijenjena? Je li u fotografiju »uplovilo« puno amaterizma?

Fotografija je danas raširenija i dostupnija nego ikada prije. Zbog mobitela se podigla kvaliteta amaterske fotografije, ali to ne utječe na profesionalnu fotografiju. Baš zbog dojma da svatko danas može napraviti fotografiju, malo je podcijenjena. Razlog je i to što naručitelji kod nas ne znaju puno, pa ih na dogovorima za posao treba stalno educirati – objašnjavati složenost posla.

Koja je razlika između umjetničke i dnevno političke fotografije?

Ne volim koristiti pojam »umjetničke fotografije«. To najčešće ljudi proizvoljno definiraju, pa nastaju nesuglasice. Ako se pod tim misli na izlaganje u galeriji, onda bi točnije bilo to nazvati autorska fotografija. Tu se može govoriti o razlici između autorske i novinske fotografije. U novinskoj fotografiji najčešće fotograf dobije zadatak koji treba izvršiti, a često na kraju nema utjecaja na to što će na kraju osvanuti u novinama. Njegovo autorstvo nije toliko izraženo kao kad priprema samostalnu izložbu. Tu je fotograf u potpunosti autor, od ideje do realizacije.

(Foto: Goran Matošević)

Slobodnjak ste, može li se od toga živjeti i općenito od fotografije? Radite po narudžbi, za što vas najčešće zovu?

Vjerujem da je u početku teško živjeti od freelencanja, jer znanje i vještina fotografiranja nisu na nekom nivou pa je teško naplatiti svoj rad. Ali kad stekneš znanje i status i znaš da ćeš svakom klijentu isporučiti točno što je i naručio, onda se rad može odgovarajuće i naplatiti. Iako mi je dokumentarna fotografija u srcu, u zadnjih nekoliko godina najčešće fotografiram tzv. business portrete i reklamnu fotografiju. Zapravo sve što uključuje profesionalnu rasvjetu, u studiju ili na terenu.

Zagreb je zaživio u blagdanskom ruhu, privlači li vas ovjekovječiti »božićne bajke« na ulicama grada?

Razni projekti i obitelj odvukli su me od ulične fotografije, tako da nisam baš iskoristio potencijal ‘božićne bajke’, ali me veseli da se Zagreb adventom približio velikim srednjoeuropskim metropolama.

Što je »AymoCha«?

To je moj drugi projekt. Prvi je bio Fotogard. On sadržava sve moje ljubavi i aktivnosti. Ljubav prema putovanjima, fotografiji i turizmu kojim se kao i svaki Dalmatinac bavim preko ljeta u Zadru. Na njemu intenzivno radim već nekoliko godina i sredinom ljeta je ugledao svjetlo dana. Aymocha.com, naime, skenira stotinjak mrežnih stranica za rezervaciju letova i hotela, kako bi korisniku omogućili pronalazak najpovoljnije opcije. Taj putnički servis je zamišljen kao prvi korak svakog putnika.

Radili ste za časopis National Geographic, oni puno polažu na dobru fotografiju?

Jako! Fotografija je u National Geographicu na prvom mjestu. Često su i glavni urednici, ponajprije američkog izdanja National Geographica – fotografi.

Svojedobno ste boravili u Italiji, a avanturistički duh odveo vas je prema vrhovima Elbrusa, u Rusiji? Ta su prostranstva s vrhova planina izvrsna podloga za dobru fotografiju?

Fotografijom se muškarci najčešće bave iz dva razloga – da bi imali lakši pristup curama i zato što vole putovanja. Meni je ona došla kao nastavak bavljenja manekenstvom, pa me to dovelo i do Milana, gdje sam jedno vrijeme radio modnu fotografiju. Nakon što sam se oženio, okrenuo sam se više putovanjima, tako sam s jednom riječkom ekspedicijom koju je vodio svestrani sportaš Vitomir Maričić završio na vrhovima Kavkaza u Rusiji, kao službeni fotograf. Krajolik i kultura Kavkaza i Rusije nevjerojatno su inspirativni i vuku te da manično bilježiš svaki trenutak. Sva sreća da više ne moramo paziti na količinu filma.

U kojem kvartu živite, nedostaje li mu što, kako stoji s infrastrukturom?

U studentskim danima sam se stalno selio i upoznao veći dio Zagreba. Posljednjih trinaest godina živim na Črnomercu. To je praktički širi centar grada, pa mi za većinu stvari auto i ne treba. Iako je pun šumovitih brežuljaka većina života ipak se slijeva prema Ilici, pa njihov potencijal nije do kraja iskorišten.

Komentiraj

*