Goran Grgić: Ljude nije lako nasmijati, ali nas glumce to veseli

Goran Grgić: Ljude nije lako nasmijati, ali nas glumce to veseli

„Kada dođeš u Zagreb isprva ti se čini da si na skliskom terenu jer tražiš svoje mjesto pod suncem, poveznice i kvartove s mjestom otkuda si došao. Meni je taj prijelaz iz Osijeka u Zagreb na sreću bio neprimjetan i blag. Simbolična poveznica s mojim Osijekom uvijek mi je taj tramvaj pored čijeg sam zvuka odrastao…“

Razgovarala: Snježana Kratz

Goran Grgić glumac, prvak drame HNK prenosi nam svoje viđenje grada Zagreba i govori o svojim ljetnim aktivnostima. Tako je na Pagu kao umjetnički ravnatelj otvorio 8. „Novaljski trijatar“, a već osamnaestu godinu zaredom igra i na Dubrovačkim ljetnim igrama…

„Šokantno je što Medvednica još uvijek nema više sadržaja za posjetitelje. Medvedgrad je ´mrtav grad´, premda bi mogao bi biti pravo turističko ishodište“

Zašto volite Zagreb?

Zagreb je grad koji ima veliku dušu jer prima ljude sa svih strana. Čovjeku daje mogućnost da se brzo osjeća kao da je u svom gradu i kraju. Uvijek u njemu postoje oaze u koje se u tom smislu možete sakriti, utonuti u misli… Da, u Zagrebu se može pronaći to „svoje“ mjesto za mir.

Gdje je vaše mjesto? U centru, bajkovitom Gornjem gradu ili…?

Ne mora to i nije nužno vezano za centar grada. Moja je „putanja“, otkad sam došao u Zagreb iz Osijeka, kazališni trg i područje oko HNK. To mi je nekako srce Zagreba koje je nekad bilo stjecište mladih, sjetite se samo „Zvečke“ i „Kavkaza“. To je ono i danas, jer tu je koloplet života i mladosti počevši od Pravnog fakulteta, Akademije dramskih umjetnosti pa Muzičke akademije i drugog. Taj mi je trg nekako najljepši i najfrekventniji jer tu su ljudi koji nisu samo prolaznici već i sudjeluju u životu Zagreba.

A po mnogima vrijedan divljenja Gornji grad?

Apsolutno da je i on određeno srce grada ali ovisi iz koje se vizure promatra. Meni je to umnogome Tuškanac i dio Krležinog Gvozda odnosno mir tamošnjih parkova i zelenila, lijepih dvorišta koja se spuštaju prema gradu. Tu je i Dežmanov prolaz koji opet postaje svojevrsna oaza, pa tamo je i kultni „Saloon“ koji doduše nije u funkciji. Puno je tamo uspomena i povijesti. Taj mi je kvart favorit .

Živite na Črnomercu?

Da, u više sam navrata u Zagrebu mijenjao stanove ali ostao sam na Črnomercu. Odgovara mi taj dio grada u kojem su nekada umnogome bili vinogradi. Odiše nekim svojim mirom, a opet nije daleko od Ilice, centra i zbivanja. Ne bih ga mijenjao.

Izuzev za Tuškanac ?

Da, to bi bila jedna razina više.

Koliko je Zagreb otvoren grad? Prihvaća li različitosti?

Kada dođeš u njega isprva ti se čini da si na skliskom terenu jer tražiš svoje mjesto pod suncem, poveznice i kvartove s mjestom otkuda si došao. Meni je taj prijelaz iz Osijeka u Zagreb na sreću bio neprimjetan i blag. Simbolična poveznica s mojim Osijekom uvijek mi je taj tramvaj pored čijeg sam zvuka odrastao. U odnosu na Zagreb, Osijek je mirniji i nekako staloženiji u toj životnoj brzini. Zagreb je svakako ima, ali opet ne u takvoj prebrzoj mjeri kako je to u europskim metropolama. Ali to je itekako urbani grad sa poslovnim ljudima, aktivnostima, susretima, mjestima gdje je živo(s)t. Odgovara mi to što ako nekog nisi dugo sreo, znaš mjesto gdje će se susret zasigurno i dogoditi; Cvjetni trg, Teslina, Bogovićeva … Podsjeća me to na zajednički dnevni boravak grada. U Osijeku je to Korzo kao svojevrsno gradsko stjecište gdje je moja generacija godinama boravila.

Treba li Zagrebu još jedan „Cvjetni korzo“?

Ne treba, drukčija su vremena. Dovoljan je Cvjetni trg i taj potez, a čini mi se da to sve više postaje i Medvednica. Sudeći po izletnicima koji je pohode, tamo je zaista pravi korzo.

Ima li Zagrebačka gora dosta sadržaja i smještajnih kapaciteta? Treba li ondje što oživjeti ?

Nakon one velike oluje dugo nisu bile očišćene šumske staze pa je ta zelena šetnica gotovo bila neupotrebljiva. Šokantno je i što Medvednica još uvijek nema više sadržaja za posjetitelje. Medvedgrad je „mrtav grad“, premda bi mogao bi biti pravo turističko ishodište. Gore nema suvenirnice, nema nikakve gastro ponude, nemate gotovo nigdje ni vode popiti, kamoli što drugo. Bez sadržaja je i to rastužuje. Utoliko više jer je to i simbol državnosti Hrvatske i trebalo bi ga svakako oživjeti. Medvedgrad simbolično predstavlja ljepotu zemlje, ali i povijest grada Zagreba koja je bila burna i ljudima baš nije poznata.

Goran_Grgic_portretČime bi se mogao oživjeti? Kazališnim predstavama?

I na taj način. Oživljavanjem i uprizorenjem starih zanata. Tu je „zbijeno“ mnogo povijesti. Moglo bi se puno toga gore održavati pa u sve uključiti i Zagorje.

Trebala bi za to i pomoć Grada.

Da, bez takve potpore ne bi baš išlo.

S kolegama glumcima svojedobno ste pružili potporu slijepim, slabovidnim i gluhim osobama?

Da, na „Festivalu glumca“, preko Udruge „Zamisli“ prilagodili smo filmove za te naše sugrađane. To svakako ne treba biti iznimka koja će se spominjati već standard koji će im omogućiti dostojanstven život.

Koliko je Zagreb osjetljiv na osobe s invaliditetom, starije i ranjivije kategorije ljudi?

Puno je ljudi koji tiho promatraju svoju nemogućnost da uživaju u onim stvarima u kojima većina može. Zagreb teži da u tom smislu bude napredna sredina. Postoje pomaci u kvaliteti i sadržajnosti počevši od niskopodnih tramvaja, spuštenih pločnika i drugih olakšanja. Mislim da se grad prilagođava ljudima koji imaju poteškoća i unazad deset godina takve se prepreke premošćuju. Ulaže se pozitivna energija za rješavanje takvih problema.

A kada je riječ o kulturi, mladima, kazališnoj sceni? Treba li Zagrebu još kazališta?

Svakako treba scene za mlade ljude, umjetnike i kreativce. Valjalo bi neke napuštene prostore iskoristiti tako da mladi kreativci imaju svoje mjesto pod suncem. Ima napuštenih i zapuštenih prostora u centru grada ali i drugdje i to treba dati mladim i kvalitetnim ljudima. Velesajam je primjerice ogroman prostor, a tako je neiskorišten. Grad treba oživjeti tako da dobije „širinu“ i budućnost jer u tome će se zračiti njegova suvremenost. Kada se ožive i druge sredine, a ne samo one u centru grada jer Novi Zagreb ali i Malešnica, Špansko, Dubrava i drugi kvartovi zasigurno trebaju više života, događanja i drugih kulturnih aktivnosti.

Kakve su vaše ljetne aktivnosti?

U Novalji na Pagu sam početkom srpnja kao umjetnički ravnatelj otvorio osmi po redu „Novaljski trijatar“ na što sam ponosan jer toliko dugo opstoji i dobro funkcionira. Organizirao sam, uz potporu Grada, dolazak manjih kazališnih družina i drugih izvođača što je naišlo na pozitivan odjek tamošnjih žitelja ali i turista od kojih je nemalo Zagrepčana. Mnogi su mi rekli da čekaju ljeto kako bi odgledali predstave koje nisu mogli tijekom godine u Zagrebu. Tijekom srpnja i kolovoza predstave se održavaju svake nedjelje, dosada ih je održano preko pedeset. U ovih osam godina Trijatar je zabilježio preko petnaest tisuća posjetitelja. Cilj nam je da se takva manifestacija s novim scenama proširi i pohodi obližnja mjesta na tom prelijepom otoku.

Ne mirujete ni na odmoru?

Nisam tip za more, knjigu i plažu. Uvijek pokušavam osmisliti vrijeme i učiniti nešto u sredini u kojoj se nalazim.

Igrate i na Dubrovačkim ljetnim igrama?

Već osamnaestu godinu zaredom i dobro se osjećam među dubrovačkim zidinama bez obzira na njegovu sve veću „turistifikaciju“. U nekim se situacijama kosi i sa mirom s kojima su igre svojedobno krenule ali i to je život. Ove godine u prostoru tamošnjeg ljetnikovca „Skočibuha“ pripremali smo premijeru Shakespeareovog „Romea i Julije“, a na jesen u matičnom HNK-u pripremam Krležiin „Vučjak“. Zaigrat će na pozornici pred Novu godinu.

Imate li kakve pauze?

Baš i ne. U listopadu u KNAPP-u uprizorujem komediju Borivoja Radakovića „Dobitnik“.

Je li teško raditi komedije i nasmijavati ljude?

Nije ih lako rastužiti ali ni izvući osmjeh. To je svojevrsna glumačka kreativna matematika. Da, nije ih lako nasmijavati, ali to nas veseli.