Glupost pametnih

(Foto: Ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić / Izvor: Wikipedija)

Nije mi jasno ni zašto bi ministar morao odstupiti zbog plagiranja. Politikom se bave mnogi s mnogo većim repovima iza sebe – opterećeni čak kaznenim prijavama i pravomoćnim presudama. I nikome ništa. A onda se diže povika na ministra koji sasvim dobro obavlja svoj posao

dr. sc. Nenad Raos

Jednom sam, dok sam još bio mlad i nadobudan, otišao na predavanje jednog našeg uglednog i vrlo utjecajnog akademika. Tema predavanja je bila, da tako kažemo, senzibiliziranje javnosti za ulogu znanosti u društvu. Ukratko, raspirčao se naš akademik o vrijednosti znanosti, kako je znanost važna ovdje i ondje, kako je ona osnovni pokretač gospodarskog razvoja itd., itd. Niže on svima nama više-manje poznate činjenice, koje su – nota bene – bile poznate još u 17. stoljeću kada je Francis Bacon napisao poznatu rečenicu »Scientia potestas est« (Znanje je moć) u isto tako poznatoj knjizi Novum organum scientiarum (Novo oruđe znanosti).

Na kraju dođe vrijeme za diskusiju. Ništa nisam pitao, samo sam kratko komentirao: »Znate, prva stvar u politici nije znanje, nego volja, politička volja. Svi znamo da se puškom može ubiti čovjeka, no znači li to da treba ili ne treba ratovati? Naravno, sve ovisi o interesu i volji onoga tko pušku nosi«.

Naš me vrli akademik bijelo gleda – nikad mu (očito) takva misao nije pala na pamet. Nije mu palo na pamet recimo to da ako hoćeš da znanost u Lijepoj Našoj napreduje, onda moraš naći čovjeka ili skupinu ljudi, naravno utjecajnih, kojima je u interesu napredak znanosti. Onako kako ja vidim stvari, interes za znanost, osim znanstvenika samih, pokazuju samo službenici u ministarstvu (MZO) koji u znanstvenoj aktivnosti nalaze opravdanje za svoje zaposlenje, za svoju plaću – pa stoga znanstvenik više vremena provodi u ispunjavanju svakojakih upitnika negoli u znanstvenom istraživanju.

Djetinja naivnost znanstvenika

Čuo sam od tog našeg akademika još svašta, između ostalog i to da urednike znanstvenih časopisa ne treba plaćati (a njihove tajnike, dakako, treba), kao i od drugih svojih kolega. Ne jedan me je pitao, recimo, kako se »peru novci«, jer to (naravno) nisu na fakultetu učili, a ni u znanstvenoj literaturi nisu mogli pročitati. Jednome pak nije bilo jasno kako konobari varaju goste, pa čak ni onda kada sam mu pokazao račun na našem stolu koji se tu »slučajno« (po njemu) našao, a koji je specificirao nešto što nitko od nas nije konzumirao. Ponekad, doista, ne vidim razliku kada razgovaram sa svojim kolegama i svojim unukama!

Unatoč općem uvjerenju kako su znanstvenici mudri i pametni, istina je baš suprotna: većina ih je upravo djetinje naivna. A i ne može biti drugačije, jer se većinom nisu cijeloga života maknuli iz školskih klupa, iz fakultetskog okruženja ili okruženja sličnih znanstvenih institucija. Nikad se zapravo nisu suočili sa životom, pravim životom, životom u kojem ništa nije dano i u kojem se čovjek za sve mora sam izboriti. Jednom sam u razgovoru s kolegom napomenuo kako ima teških i odgovornih zanimanja u kojima čovjek mora donositi odluke o kojima ovisi sudbina i život mnogih ljudi, pa i njega samoga (zapovjednik ratnoga broda) i to u najtežim mogućim okolnostima – a on će meni da je i on morao donijeti takvu odluku kada se trebao u roku od dva sata odlučiti koju će stipendiju prihvatiti!

Dakle, da sumiramo: znanstvenik zna, možda dobro misli, ali mu nedostaje mudrosti, prave životne mudrosti. Znanstvenik je profesionalac, stručnjak i znalac, ali ne i filozof, u onom izvornom grčkom smislu. No to se ne zna ili se počesto zaboravlja, pa se mišljenje znanstvenika cijeni i više nego to zaslužuje.

Povjerenstva (uglavnom) štite plagijatora

Uzmimo primjerice ovu nedavnu aferu s novim ministrom za znanost i obrazovanje. Vele da je nešto prepisao. Jedni kažu da je to plagijat, drugi da nije. Pa oni koji kažu da je plagijat zahtijevaju od našeg premijera da ga smijeni. Pa gdje ti žive, pitam se ja, u kakvoj magli, u kakvim oblacima? Tko u demokratskoj državi postavlja i smjenjuje ministre? Zar neki »ugledni znanstvenik« (da mu ovdje ne spominjem ime) koji, uostalom, živi i radi u drugoj državi?

A sada da se vratimo i na pitanje plagijata. Ima toga koliko hoćeš, mnogi se – smatrajući se oštećenima – obraćaju raznim etičkim povjerenstvima. Takva povjerenstva u većini slučajeva štite plagijatora, između ostalog i zato što djeluju u institucijama u kojima je plagijator zaposlen. No i kada se utvrdi plagijat, sve ostaje uglavnom na moralnoj osudi. Još nisam čuo da bi netko zbog plagijata izgubio posao, još manje da bi mu se oduzela akademska titula.

Nije mi jasno ni zašto bi ministar morao odstupiti zbog plagiranja. Znamo da se politikom bave mnogi s mnogo većim repovima iza sebe – opterećeni čak kaznenim prijavama i pravomoćnim presudama. I nikome ništa. A onda se diže povika na jednog ministra koji, vjerujem, sasvim dobro obavlja svoj posao. I sad bi ga trebalo maknuti – samo zato što neki »uglednik« kaže kako on sramoti znanstvenu zajednicu.

E, moji kolege, ugledni i manje ugledni, odrastite, odrastite…