Gdje je nestala medijska pismenost?

Gospodarska kriza izgurala je lektorsku službu iz mnogih redakcija i ostavila novinare prepuštene vlastitom osjećaju za jezik i stil. No, promijenili su se i kriteriji struke: umjesto temeljitog pristupa činjenicama i dotjerivanju teksta pod koji će se novinar potpisati, uradak uvijek treba objaviti što brže, prije ostalih… Jer vrijeme je novac

Ankica Tomić

Kad su klincu od dvije i pol godine prvi put pokazali fotografiju miša (životinje), dijete je to shvatilo kao nevjerojatnu duhovitost: takvo prenošenje pojma iz kompjuterskog (prirodnog) okruženja u (sasvim neočekivan) životinjski svijet. A navedeno »gubljenje u prijevodu« nije izoliran slučaj. Medijska pismenost u zadnje je vrijeme prilično daleko od pismenosti same – one koja se tiče pravopisa, pravogovora, gramatike i sintakse – a koja je, pak, sasvim pala u tko zna koji novinarski plan.

Ni pismenost nije što je nekad bila

Autori studije Medijska pismenost u Hrvatskoj (Čižmar i Obrenović), koji su istraživanje proveli na uzorku od 1141 ispitanika dolaze do definicije kako taj pojam predstavlja »jednu od ključnih kompetencija 21. stoljeća koja uključuje komunikacijske i prezentacijske vještine, osnove vizualnih komunikacija, kompetencije prikupljanja i obrade informacije, njihove kritičke analize i korištenja društvenih mreža«.

Kad bi marginaliziranje jezične i stilske dorađenosti bio rezultat pretpostavljanja sadržaja formi, možda bi, s obzirom na zahtjeve što bržeg i potpunijeg prenošenja informacija, u tome i bilo nekakve logike, no »komunikacijske i prezentacijske vještine« ipak upućuju na potrebu zadovoljavanja kriterija prezentabilnosti.

Pa ipak – čini se da u zadnje vrijeme uredničke strukture posjećenih (i visokoklikanih) medija zauzimaju stav – glavno da se razumijemo. Kao da su njihovi mediji isključivo sredstvo informiranja, nimalo portfolio novinarske struke.

»Vjerojatno je jedan uzrok nepovoljne medijske pismenosti nekih novinara hrvatski obrazovni sustav u kojem se pisanom izražavanju u različitim oblicima ne pridaje dovoljno pozornosti i koje se nedovoljno uvježbava. Drugi razlog nedovoljne pismenosti nekih novinara jest u njihovom stavu prema jeziku kao prema nečemu što se samo po sebi podrazumijeva i čemu se ne treba posebna pozornost. Kao da prevladava implicitan stav da dobra ovladanost hrvatskim jezikom nije dio novinarske struke, što dakako nije istina. Dobro poznavanje hrvatskoga jezika nije ni jedino ni najvažnije što dobrog novinara čini dobrim novinarom, ali što novinar bolje vlada hrvatskim jezikom, to će uspješnije oblikovati svoje novinarske tekstove i to će biti uspješniji u svojoj profesiji. To dokazuje i činjenica da najbolji hrvatski novinari i publicisti izvrsno vladaju hrvatskim jezikom«, ističe dr. sc. Sanda Lucija Udier s Odsjeka za kroatiskiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Kao i u mnogim drugim slučajevima, i u ovom grmu leži zec isplativosti. Ako portali nemaju novca za čekanje, nego se atraktivnost sadržaja iskoristivost novinara mjeri isključivo prebrajanjem klikova, logično je da lektroska služba postaje preskup balast, jer ne podrazumijeva željeni instant-klik.

»Čini mi se da je razina pismenosti opala prije nekoliko godina kad je počela gospodarska kriza uslijed koje su mnogi izgubili posao mnogi lektori koji su bili zaposleni u medijima i koji su se bavili jezičnim uređivanjem tekstova. Šteta je što u medijima radi sve manje lektora, ali pismenost ne bi smjela ovisiti samo o njima; novinari bi sami po sebi trebali biti dovoljno pismeni da im ne treba velika pomoć lektora«, smatra Sanda Lucija Udier.

Pravogovor, idiokleti i ignorancija

Dr. Sc. Amir Kapetanović iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje osvrnuo se na televizijsko i radijsko novinarstvo pa primijetio: »Danas su gotovo sve zabavno-mozaične emisije prepuštene idiolektima voditelja, pa su doista rijetki voditelji takvih emisija koji se odupiru nestandardnim značajkama svojega idiolekta težeći ne samo neutralnoj i normativno korektnoj jezičnoj uporabi nego i biranom jezičnom izražavanju i koji ne griješe prigodom improviziranoga (nepripremljenoga) govora. U informativnim televizijskim emisijama, u kojima bi jezična uporaba morala biti besprijekorna, povremeno ima propusta. Nije riječ samo o pogreškama u govoru kao što su substandardno (provjèrili su… umjesto pròvjerili su…) ili novoštokavskom hiperkorektonošću potaknuto netočno naglašavanje riječi (nàčinio je umjesto načìnio je), reduciranje nenaglašenih vokala ili reduciranje završnoga -i u obliku futura tipa biti će nego se čak i u informativnim televizijskim emisijama zapažaju, doduše sporadično, gramatičke pogreške (uporaba nominativa umjesto vokativa tipa gospodine Milanović umjeto gospodine Milanoviću, neispuštanje kopule u perfektu povratnih glagola tipa bojao se je, započinjanje upitnih rečenica s da li umjesto je li ili je li bi umjesto biste li… itd.), ali i leksičke pogreške (npr. u hrvatskom vinovnik je `vinska karta´, a ne krivac, u biranoj standardnojezičnoj uporabi glagol pasati ne može zamijeniti glagol odgovarati itd.)«.

Pogreške koje se ponavljaju u tekstovima objavljenima na internetu još su veće, ondje sve »prolazi« jer je vremena malo, a zahtjev za brzinom (u čemu je prednost ovog medija pred ostalima) postaje ultimativni kriterij objavljivosti. Novinari portala koji prenose informaciju i pakiraju je u prihvatljiv tekstualnu oblik ne predstavljaju temeljnu vrijednost pojedinog brzog medija jer tekstovi se brzo pišu, još brže čitaju, a brže od svega – autora se može zamijeniti drugim ako klikovi dokažu da dotična »koka ne nese zlatna jaja«. A s portalima koji su dio većih novinskih kuća situacija bi mogla biti i ozbiljnija, osobito ako je u pozadini ponovno profit koji ne jamči vrijednost za novac.

»Možda i medijske kuće `čuvaju´ bolje tekstove za tiskana izdanja kako bi im to povećalo prodavanost«, primjećuje Sanda Lucija Udier.

Ako doista jest tako, internet nikad kvalitetom neće ugroziti tiskane medije, zapravo će kaskati za njima, ma koliko bio brži, dinamičniji i noviji. A kad se vlasnici sjete novom tehnologijom krenuti u napad na publiku, možda će se morati suočiti s činjenicom da ju je vrijeme već pregazilo (i da umjesto formalnih portala društvene mreže obavljaju glavninu posla). No, sličnu smo situaciju već vidjeli. Svima je jasno da novine ne bi trebalo pisati za oglašivače, a opet – u praksi je čitatelj manje važan od reklame.

(Ne)iskustvom do naslovnice

Dakle, brzina… Klikovi. Pritom se zaboravlja i na velika i na mala slova, i na uvod, razradu, kulminaciju, zaključak, pa čak i na to da tekst koji objavljuje portal nije novinski uradak u klasičnom (papirnatom) smislu, te zbog toga dragocjeni medijski prostor nema smisla trošiti na podnaslov koji će doslovno ponoviti u uvodu i potom (nedoslovno) u izjavi koja slijedi, bez »rahlog« prijeloma koji bi prekrio besmisleno ponavljanje, čineći tekst jednostavno – pitkijim.

No, što očekivati od novinara koji prva profesionalna iskustva stječe na webu gdje je njegov pravopis manje bitan, ali se zato u tren oka može naći na naslovnicama korisničkih ekrana, što mu u novinskim izdanjima ne bi tek tako pošlo za rukom. Želja za što bržim postavljanjem sadržaja isključuje iz vida temeljitost, vrijeme koje jednostavno treba odvojiti za čitanje vlastitog teksta jer – čemu informacija ako će publika steći dojam da ju je mogla prenijeti bolje, smislenije, dopadljivije – pismenije!

Pa tako brzi i potrošni medij, o kojem se ne razmišlja kao o trajnoj vrijednosti – slično kako se ni kartice ne percipiraju kao novac pa ih se pegla do iznemoglosti – bez krzmanja i stida objavljuje mala slova vlastitih imena, aljkavo ostavlja enklitike i proklitike ondje gdje se tekst na vrat-na nos kratio, kao da se zaboravlja da nijedan pisani člana (osobito onaj objavljen u dnevnim novinama) neće potrajati tako dugo koliko web sadržaj još godinama dohvatljiv Googleovom tražilicom. Živ ili, internetskim rječnikom, »viralan«.

»Brzina može itekako utjecati na profesionalno obavljanje poslovnih zadataka, pa tako i u novinarstvu. Ali problem je vjerojatno u općoj nedostatnoj edukaciji na području pismenosti (u školi i na studijima nedovoljno se uvježbava brzo, smisleno i pravilno pismeno izražavanje, ne osvještava se važnost birane uporabe jezika te se nedostatno primjenjuju znanja o jezičnim pravilima i navikama)«, upozorava Amir Kapetanović. No, Sanda Lucija Udier, novinarima »koji žele znati više«, nudi moguće rješenje: »U posljednjih dvadeset godinama objavljeno je jako puno jezičnih savjeta (jezični savjetnici, jezični savjeti u novinama, na televiziji, na internetskim stranicama Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, autorske knjige o kulturi jezika) u kojima se analiziraju tipični propusti u jeziku. Postoji i priručnik `Lektorska bilježnica´ lektorske ekipe s Hrvatskoga radija u kojoj su prikupljeni rezultati dugogodišnjeg istraživanja novinarskih jezičnih propusta, kao i knjiga `Jezik medija´ Lane Hudeček i Milice Mihaljević u kojima se opisuju ti propusti, odnosno ukazuje što je to `dobar´, a što `loš´ jezik medija. Osobe koje se žele informirati o tome mogu naći puno izvora«.

Sažimanje izraza, kompresija sadržaja, prostor za ograničen brojslova, suludi otpor od tipkanja… Sve to dovodi do udaljavanja internetskog novinarstva od profesije i otklon prema ekonomičnoj formi SMS-a. LOL! Valjda do toga neće doći. Ako na vrijeme zaustavimo epidemiju niske razine pismenosti. ASAP.

(Članak je izvorno objavljen u “Novinaru” (br. 1-3 / 2015) – glasilu Hrvatskog novinarskog društva i Sindikata novinara Hrvatske)