GAZ M-13: Čuvaj se, stiže KGB!

GAZ M-13: Čuvaj se, stiže KGB!

Ne želeći ni na koji način zaostajati za SAD-om, Sovjeti ubrzo uviđaju da vozilo koje je na neki način trebalo predstavljati domaću autoindustriju, po tehničkim rješenjima ipak ne drži korak s modernim automobilima. Stoga se u srpnju 1957. godine počinje raditi na novom automobilu visoke klase, GAZ-u »M-13«

Boris Jagačić

U svibnju 1948. tvornici Gorkovsky Avtomobilny Zavod (GAZ), tada još imena ZIM (Zavod Imeni Molotova), povjerena je državna zadaća da izradi automobil šesterosjed, koji bi služio dužnosnicima Sovjetskog Saveza. Vozilo je trebalo popuniti prazninu između prestižnog ZIS-a »110«, namijenjenog samo najvišim partijskim funkcionarima i manje GAZ-ove »pobjede«. Zadan je rok od samo 29 mjeseci, što je za automobilsku industriju SSSR-a bilo izrazito kratko. U tvornici su bili na »sto muka« dvojeći bi li se upustili u dugotrajan razvoj novog vozila ili jednostavnije kopirali postojeća zapadnjačka rješenja.

Američki »buick« iz tog razdoblja pokazao se, naime, kao prikladan izbor jer je imao sve potrebne odlike – prostranost, eleganciju, udobnost i snažan motor. Sve to bilo je upakirano u relativno konzervativnu ili, bolje rečeno, prihvatljivo oblikovanu karoseriju. Na kraju je učinjen kompromis. Odlučeno je da će se iskoristiti što veći dio postojećih dijelova, poglavito motori, dok bi se sve drugo »preuzelo« (kopiralo) od Amerikanaca.

GAZ M-13 "Čaika"

GAZ M-13 “Čaika”

Zahvaljujući tome GAZ »12-ZIM«, kako je nazvan, izlazi upravo na vrijeme – 1950. godine. Auto je sastavljen na produženoj platformi »pobjede«, opremljen 3,5-litrenim šestcilindarskim strojem, derivatom iz zastarjelog GAZ-a »M-1«. Izvana, radilo se o tipičnom američkom dizajnu, automobilu kakav je predstavljao san za najveći broj radnika i ostalih »drugova iz naroda«.

Uz bogatu opremljenost, vozilo se odlikovalo gotovo nevjerojatnom kvalitetom izrade, osobito u usporedbi s drugim ruskim automobilima. Prema nekim navodima ovaj je GAZ, primjerice, mogao prelaziti preko poplavljenih putova, gdje bi se razina vode znala popeti znatno iznad pragova vozila, bez da i kap vode uđe u putnički prostor. Vrata su pak bila obložena antistatičkim materijalom na koji se nije hvatala prašina.

GAZ M-13 straga

GAZ M-13 straga

Ne želeći ni na koji način zaostajati za SAD-om, Sovjeti ubrzo uviđaju da vozilo koje je na neki način trebalo predstavljati domaću autoindustriju, po tehničkim rješenjima ipak ne drži korak s modernim automobilima. Stoga se u srpnju 1957. počinje raditi na novom automobilu visoke klase, GAZ-u »M-13«. Opet je trebalo proučiti dokle su stigli Amerikanci pa je dopremljen primjerak »packard patriciana«.

»Amerikanac« je, međutim imao »samo« dva reda sjedala, dok je Partija zapovjedila da novo vozilo mora imati tri reda sjedala, s pet standardnih sjedećih mjesta i dva preklopiva. Razmišljajući o tome kako nazvati taj automobil vrhunske klase, GAZ-ovi radnici prozvali su ga »čaika«,što u prijevodu znači galeb. Nitko nije imao ništa protiv takvog imena, već je natpis »čaika«, štoviše, završio na nosu automobila, kakav je na cestu izašao 1959. godine.

Naizgled čista kopija »packarda«, GAZ »M-13 čaiku« krasili su brojni »avio-detalji«, poput ukrasnih krilaca, »raketa« u masci, kao i obilje kroma. Dakle, zbroj rasprostranjenih obilježja američkih automobila iz 1950-ih. Ornament u obliku slova »V« na »čaiki« je »glumio« galeba, dok je na »packardu« označavao V-motor.

Ruski V8

Ruski V8

S tehničkog gledišta »čaika« je bio iznimno važan proizvod sovjetske autoindustrije, dokazujući da su, makar i »uz pomoć« drugih, Rusi kadri napraviti poseban, kvalitetan i napredan automobil. Spomenimo da je V8 motor bio sasvim ruski proizvod, iako osmišljen također po američkim uzorima. Iz 5,5 litara zapremnine izvlačio je 145 kW/195 KS, dok je i pod punim opterećenjem mogao postizati maksimum od 160 km/h, a do 100 km/h stizao je za nešto više od 15 sekundi.

Neki će reći da da to i nisu neki pozornosti vrijedni rezultati s obzirom na snagu, ali valja spomenuti da je ovaj »galeb« doista teško mogao »letjeti« sa svojom masom koja je, bez putnika i bilo kakve prtljage, premašivala dvije tone(!) Čak i pri osobitom doživljaju, kad se ovakva krstarica vozila na rubu svojih mogućnosti, u kabini se nije osjećala buka. U nešto izmijenjenom obliku motor je našao svoje mjesto i u vozilima Crvene armije.

gaz_M13_iznutra

Pogled u kabinu

Raskošna unutrašnjost bez problema je mogla udomiti sedam osoba. Njih su mazili električno podizani prozori, automatski mjenjač na tipke, radio s više kanala… Uglavnom su rađene limuzinske izvedbe s četiri vrata, no bilo je i produženih limuzina, kabrioleta te neznatan broj karavana. GAZ »M-13 čaika« proizvodio se do 1965. S istim, ali ponešto ojačanim motorom, nasljedna »čaika« pojavljuje se 1977. godine (M-14).

Prvi »galebovi« (M-13) mogli su se u pravilu vidjeti samo u crnoj boji. Među rijetkima je stršao prigodno obojan jarko crveni primjerak koji je Nikita Sergejevič Hruščov darovao šefu moskovskog Biroa protupožarne zaštite. To je ujedno i jedan od malobrojnih automobila te vrste kakvi su završili u privatnom vlasništvu. Dobili su ih još Fidel Castro, balerina Galina Ulanova, astronaut Jurij Aleksejevič Gagarin i neki drugi.

gaz_m_13_chaika_bijela

Budući da je »čaika« u pojmovima prestiža bila tek stubu ispod ZIL-a, koristili su je samo odabrani članovi sovjetskog društva – državni dužnosnici i istaknuti profesionalci, elita koja je bila odviše važna da bi se vozila u »ladi«. Oni nešto nižeg statusa morali su se zadovoljiti »volgom«.

Nažalost, kod većine običnog puka pojavljivanje »čaike« na ulicama nije izazivalo divljenje, već prije strahopoštovanje, jer su je nerijetko koristili i višerangirani pripadnici ozloglašenog KGB-a.