Filip Ude: Gimnastika je kao pojedinačni sport financijski zakinuta

Filip Ude: Gimnastika je kao pojedinačni sport financijski zakinuta

»Nisam imao odgovarajućih uvjeta za rad, više sam godina s trenerom putovao izvan Hrvatske kako bih mogao pravovaljano trenirati. Nerijetko smo putovali u Bratislavu i boravili u raznim, često neodgovarajućim životnim uvjetima. Sami smo si kuhali, spavali smo u prostorima ispod dvorane, na propuhu…«

Razgovarala: Snježana Kratz

Hrvatski gimnastički reprezentativac Filip Ude, osvajač olimpijskog i svjetskog srebra na konju s hvataljkama i dobitnik nagrade „Franjo Bučar“, ZG-magazinu govori o Zagrebu u kojem voli „pojesti fine kolače“ i svojim gimnastičkim počecima. Za iduću godinu najavljuje pohod na zlato u Glasgowu na svjetskom gimnastičkom prvenstvu i Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016.godine.

U tjednu treniram dnevno pet do osam sati osim četvrtka i nedjelje. Radim po ruskom sistemu.

Zašto volite Zagreb?

Iako sam rođeni Čakovčanin, Zagreb mi je svakako drag jer to je naš glavni grad u koji nerijetko dođem. Kada sam u metropoli više gravitiram prema ŠRC-u Jarun i toj „mirnijoj“ strani grada nego centru, ali sa suprugom Anom volim prošetati i po toj „ruti“. Odemo do Trga bana Jelačića, negdje se sjednemo na kavu i fine kolače pa i tako uživamo u Zagrebu…

Često dolazite u Zagreb?

Ovisno o obvezama ali recimo jedanput tjedno.

Kada idete na fakultet?

Svakako i tada. Pohađam višu trenersku školu.

Odmalena ste se odlučili za sportski život?

Da, bio sam hiperaktivno dijete i valjalo se nositi s mojom živahnošću. Da ne „rasturim“ sve po doma već sa sedam godina izbor je pao na gimnastiku. Prvo mi je to bio svojevrsni hobi, sada je i profesija.

Niste pogriješili pri odabiru, ovih ste se dana vratili iz kineskog Nanninga sa Svjetskog prvenstva u gimnastici kao viceprvak na konju s hvataljkama?

Da, skoro pa najbolji. Sada sam srebrni, no već je iduće godine Svjetsko prvenstvo u škotskom Glasgowu odnosno kvalifikacije za Olimpijske igre u brazilskom Rio de Janeiru 2016. godine. Valja ići i u pohod na zlato koje mi još nedostaje iako je i srebro izvrstan rezultat.

Uspjeh je tim veći jer ste se borili i s bronhitisom.

Bio sam bolestan i nije mi bilo lako, jer bolest iscrpi.

Ali pokazalo se da uspijevate kada je najteže – »preko trnja do zvijezda«.

Ispada da je tako, nekada i trnje ima svoju funkciju. Nekome ono može značiti kraj karijere a nekome poticaj i motivaciju. Meni je svakako ovo drugo.

Gimnastika u Hrvatskoj baš i nije razvikan sport. Vaši i rezultati nekolicine gimnastičara poput Maria Možnika je ipak populariziraju?

Prije šest, sedam godina za gimnastiku kao sport u Hrvatskoj se gotovo nije ni znalo, ali drago mi je da se o njoj u zadnje vrijeme ipak više govori. Gimnastika je odličan sport u kojem se razvija svaki dio tijela. Neka mi u funkciji nije samo mali prst, ne mogu od sebe i vježbanja očekivati ništa. Znate da za atletiku kažu kako je to kraljica sportova, dok za gimnastiku vrijedi izreka da je majka sportova. Preporučljiva je i za djecu jer se razvija svaki dio tijela uključujući i koordinaciju pokreta, no svako bavljenje sportom je dobro jer pretilost je kod nas sve češća. Inače, kada je o gimnastici riječ, ne zna se baš da su i vrhunski atletičar, skakač s motkom Sergej Bubka odnosno ruska motkašica Jelena Isinbajeva prvotno bili gimnastičari. Gimnastika, plivanje i atletika za mene su prva tri sporta.

A u Hrvatskoj nogomet i …

filip-ude-OI… ekipni sportovi poput košarke i rukometa. Gimnastika kao pojedinačni sport na žalost je i financijski zakinuta, ali to je i plivanje, a nemalo i atletika.

A ekipni su sportovi financijski izdašniji …

Svakako jesu, nogomet pogotovo.

Vaši počeci nisu bili ni izdašni ni bajni?

Nije mi bilo lako, ali ono što čovjek voli nije mu teško. Počeo sam svoju gimnastičku priču u Gimnastičkom klubu „Marijan Zadravec Macan“ – MZ Macan, koji nosi me po treneru koji je radio u našem klubu ali je stradao u domovinskom ratu.

U gimnastičkim počecima niste imali gdje trenirati. Sa svojim ste trenerom Marijom Vukojom putovali i izvan Hrvatske?

Nisam imao odgovarajućih uvjeta za rad, više sam godina s trenerom putovao izvan Hrvatske kako bih se mogao baviti ovim sportom i pravovaljano trenirati. Nerijetko smo putovali u Bratislavu i boravili u raznim, često neodgovarajućim životnim uvjetima kako bih „imao“ dvoranu gdje sam se mogao sportski razvijati. Sami smo si kuhali, spavali smo u prostorima ispod dvorane, na propuhu, gotovo se gurali sa ostalim korisnicima, doma me nije bilo i po četiri mjeseca.

Ali to je sad prošlost. U Nedelišću je u međuvremenu izgrađen Nacionalni gimnastički centar „Aton“?

Zahvaljujući Stevi Tkalčecu to je po sadržaju i kvaliteti jedna od petnaestak najboljih dvorana u svijetu kada je riječ o gimnastici. Inozemni sportaši koji u nju dolaze trenirati ne mogu vjerovati kako mi nismo imali uvjeta za rad, a sada raspolažemo s ovakvim sadržajima. Dvorana osim prostora sa spravama ima saunu, teretanu, fitness centar, polivalentnu dvoranu, kafić itd.

Koliko dnevno trenirate?

U tjednu dnevno pet do osam sati osim četvrtka i nedjelje. Radim po ruskom sistemu.

Kako to?

Osim mog prvog trenera Marija Vukoje trener mi je već dugi niz godina Igor Križimski koji radi takvim načinom. No oni mi nisu samo treneri već i prijatelji, stvorili smo gotovo jedan bratski i obiteljski odnos.

Kakve vam aktivnosti predstoje?

Prvo se moram zaliječiti a onda slijede pripreme za Glasgow i Rio de Janeiro.