Ekonomija stara, ekonomija nova

Ekonomija stara, ekonomija nova

Menadžeri kao propovjednici

Kakvi stvarni odnosi vladaju u gospodarstvima, ekonomici i ekonomiji Njemačke, Amerike, Francuske ili Italije, Engleske, Španjolske ili Grčke i drugih? Zadnjih 20-ak godina sasvim su bila otvorena vrata tzv. intervencijama država u ekonomije svojih zemalja. Gđa. Angela Merkel je „riskirala“ desetine milijardi EUR-a poreznih novaca svojih građana samo za spas samo Opela

Branko Holzer

Branko Holzer

Menadžerstvo je specifična, trenutno veoma tražena i cijenjena sposobnost i filozofija. Postala je i znanstvena disciplina s dijelovima stručno-znanstvenih, socijalnih fizičkih i mentalnih djelatnosti. Menadžere možemo nazvati modernim tjeračima robova, a njihova učilišta su mjesta učenja kako se to radi sa što manje boli. Naravno, boli onih koje se tjera i što boljim efektima za poslodavce. Menadžeri su i moderni propovjednici kapitalističke proizvodnje i slobodne tržišne privrede. Oni su prokazivači nedjelotvornosti u smislu profitabilnosti, oni su suci i izvršitelji u otklanjanju svih elemenata koji po njihovim zaključcima onemogućuju postizanje dobiti. Glavni dokaz takvog stanja svjetskog gospodarstva i globalizacije naravno je TTIP, koji je valjda ili navodno „pao“ dolaskom g. Trumpa.

U logici tih i takvih pojmova i djelovanja se govori o slobodi i samostalnosti, dobrovoljnosti i vlastitim odlukama. Pa valja promotriti je li to baš tako u pitanjima ekonomije svake države. Jer, protiviti se tome znači da smo protiv slobode, samostalnosti dobrovoljnosti itd. Tko to može negirati i poreći? To se može samo poželjeti i podržavati. I na što smo došli tim djelovanjima, podržavanjem i željama. Do stanja da svega oko 7 % osoba svijeta ima ili upravlja s 93 % imovine svijeta u svim oblicima i načinima. Treba postaviti pitanje – jeli to dobro i ispravno za sve i ovozemaljski svijet? Za pojedinca i grupe, za građane i države? Ako je to sada dobro, hoće li biti dobro i dovijeka, može li tako biti dovijeka. A važno je pitanje hoće li biti čovjeka dovijeka u takvim okolnostima?

Svaka aktivnost mora završiti s profitom

Pojam pozitivnog poslovanja u ekonomskoj suhoparnoj terminologiji znači da poduzeće nešto radi proizvodi i poslije prodaje proizvoda vlasniku ostaje dobit. Zadržimo se kod materijalne proizvodnje nekih proizvoda. Što to znači za radnike, društvo, državu i ekonomiju? Sustav slobodne tržišne ekonomije ili tzv. kapitalističke ekonomije pa i filozofije znači obvezu, da svaka proizvodna ili poduzetnička djelatnost mora završiti profitom.

Takva stvarnost i filozofija kapitalističke ekonomike i ekonomije je sveprisutna, nezaobilazna, bespogovorna i bez ikakve sumnje ispravna. To je postulat današnje kapitalističke ekonomije i tzv. otvorenog slobodnog društva. Zakoni svih kapitalističkih država, ali svi na isti način reguliraju ovu materiju. Nadajmo se da u Skandinaviji postoje drugi i bolji primjeri. Je li sve navedeno baš tako i u stvarnosti i jesmo li svjesni budućnosti u takvim okolnostima?

Suprotno takvoj filozofiji „slobode“ u ekonomiji postoji najpoznatija druga, ona marksistička i socijalistička teorija i praksa, koja je navodno propala. To znači da bi se tzv. proizvodne snage trebale ostvarivati stvarati i zasnivati na globalnim potrebama društava i svijeta i „spuštati“ se prema dolje, do svake osobe. Globalno gledano, proizvodnja bi se trebala graditi i stvarati, razvijati i djelovati smjerom i obzirom na potrebe ljudi, zajednica, država i svijeta. Možemo li danas prepoznati neke od ovdje iznijetih elemenata te druge filozofije u svijetu? Posebno u najrazvijenijim državama i najsnažnijim državama svijeta u njihovoj ekonomiji i gospodarstvu, u koje gledaju svi manje razvijeni. Sasvim sigurno da možemo i to u više elemenata.

Tržišna ekonomija u službi globalizacije

No nije proizvodnja u svijetu i nastojanja zadovoljenja svih potreba ljudi osnovni smisao, niti motor koji tjera poduzetništvo i proizvodnju, nego je to želja za profitom iznad toga i prije toga! Slobodna tržišna ekonomija postala je sredstvo nove ekonomije koja se zove globalizacija. Kao što se kapitalistička tržišna utakmica naziva vučjom borbom na tržištu, tako je globalizacija postala filozofija najbogatijih i najmoćnijih u ostvarivanju još veće imovinske koristi, utjecaja, kao i mogućnosti donošenja „potrebnih“ odluka, ostvarivanja i konačne upravljačke uloge. U takvoj situaciji se došlo do stanja da odluke koje omogućuju drugima dolazak i utjecaj na sada tzv. globalnom slobodnom tržištu, nisu dostupne većini, onoj demokratskoj većini koja bi trebala vladati u demokraciji, jer nisu postali poslušnici onih koji ubiru profit, višak iz svake djelatnosti.

Većina je postala (su)ovisnik onih koji sve to rade za njih. Kao primjer uzimanja profita i od nečijih najmanjih zarada, od kojih se teško „preživljava“, dovoljno je otići u one mega-markete – ogromne trgovačke centre. Tamo je vidljivo da najobičnije robe vrijede nevjerojatno malo novaca, a iz te se cijene naplati porez, marža trgovine, transport od proizvođača i profit vlasnika robe. Svatko može vidjeti da kombinirana niklovana kliješta na polici koštaju oko 22 kune, muško ili žensko donje rublje oko 10 kuna itd. Sjetim se ne uzrečice sportskog komentatora g. M. Delića – ljudi moji, pa je li to moguće!

Iz dosadašnjih stajališta slijedi zaključak da svijet živi u dvije vrste demokracije. Za usporedbu ovog „otkrića“ dvije vrste demokracije valja navesti slijedeće, iako će se nekima činiti da to nema zajedničke veze.

Vjerovanje i vjera – u što ili koga

Kada „glavni Europejac“ g. J. P. Junker kaže da vjeruje kako su katalonska vlada i parlament donijeli neustavna rješenja za osamostaljenje ove zasebne tvorevine-pokrajine i prema ustavu Španjolske. Pravo na osamostaljenje Katalonije fakat ne piše u španjolskom ustavu. To je dakle demokracija i mora se „aretirati“ predsjednika Katalonije g. Carles Puigdemonta koji navodno razbija Španjolsku. To je valjda prava demokracija, koja ne dozvoljava provođenje volje oko 7 milijuna ljudi – Katalonaca u određenoj pokrajini prema istom tom ustavu Španjolske, a dozvoljava većini da uzurpira volju jedne cijele narodne skupine ili etničke, ili „odnarođene“ i svejedno koga! G. Juncker se pribojao, savjesno i demokratski valjda da bi i Baski mogli učiniti isto, a naveo je da bi Europa mogla brojati za neko vrijeme više od 100 novih država. To je dakle „prava“ demokracija u novom globalnom svijetu i EU-u. To su njegovi čudni argumenti. I nadalje, kada su bivše jugoslavenske republike htjele odcjepljenje i osamostaljenje, iako je to pravo postojalo u ustavu SFRJ, EU to nije odobravala samo zato što su oni znali da to odcjepljenje nije ispravno i demokratsko?! Kasnije, kada je rat započeo, stvari su se počele mijenjati, jer su ti argumenti padali s kišom granata JNA!

Prekid sa socijalističkom ekonomijom kao »revolucionaran« čin

Prekinuti sa socijalističkim gospodarstvom i ekonomijom 1991. godine smatralo se u Hrvatskoj potpuno ispravnim činom. To je bilo i „revolucionarno“, ravno najvećim društvenim i gospodarskim promjenama, herojstvom u početku. Hvale na takvim novim hrvatskim uzletima u nekoj znanosti, političara u politici, građana u očekivanjima tim činovima, nikada nije bilo dosta. Bivši ministar g. Škegro 2007. g. u svojem radu objavljenom na internetu parafraziranog naslova Kako smo spasili Hrvatsku privatizacijom to posebno eksplicira, pa tko to može čitati valjalo bi mu.

Teoretičari ekonomije dijelom, a naročito političari kojima ne treba znanja, jer su oni politekonomisti već pojavom poslije izbora, tumačili su nam i danas tumače mnoge boljitke u gospodarstvu, standardima življenja, boljim rezultatima proizvodnji, savladavanju i nestajanju tzv. nerentabilnih poduzeća i svođenje svih gospodarskih i ekonomskih zbivanja u neke realnosti računica dobiti i gubitka. A sve to skupa i u svemu dolazi od tzv. slobodne tržišne privrede kapitalističkog sustava gospodarstva. Dakle, ne od planske privrede ili gospodarstva. Kompeticija i konkurencija je zdrava i dobra sama po sebi i ona dovodi do interesa nekoga za ulaganja svojih sredstava znanja i zalaganja da gradi tvornice i proizvodi dobra za nas, a za sebe ostvari profit. Da, ostvaruje dobra za nas jer će graditi u našoj državi. Sjetimo se kako se govorilo još prije 15 ili 20 godina, kada smo „prodavali“ banke. Pa mi ne prodajemo hrvatske banke, govorilo se tada, a one su i dalje na tlu Hrvatske države, pa su time i nadalje hrvatske banke!

Ali što se dogodilo? Te hrvatske banke financiraju proizvođače svoje domicilne države koji u „hrvatskim“ mega trgovinama prodaju proizvode iz svoje domicilne države, a ne iz Hrvatske i sve to na tlu naše države. Sjetimo se takvih riječi g. Rohatinskog, guvernera HNB-a u njegovom jednom izvješću za Sabor oko 2012. g. Čudno je to zvučalo tada!

Ostali smo bez tvornica, trgovine, hrane, novca, a polako ostajemo i bez Jadrana

Jedina hrvatska mega trgovina poduzeća Agrokora, završilo je, do sada kako se zna, „dosta loše“. Posudila je desetine milijardi kuna, ali se ne zna tko će i kako će se to vratiti! Zašto je to tako ili što se dogodilo? Što to nije valjalo onda u socijalizmu, a što to možda ne valja sada u kapitalizmu? Kada smo ostali bez tvornica, bez trgovina, bez hrane i novca, a sve izrazitije ostajemo i bez Jadrana, koji je turizmom najveća uzdanica hrvatskog strateškog gospodarstva, kako tvrde neki političari i neki ekonomisti. Istinu o stvarnosti visine troškova u turizmu li ne znamo ili skrivamo od javnosti. Sve to plaćaju svi građani iako velika većina njih nemaju gotovo ništa od tog turizma.

Za usporedbe valja pogledati i van granica Lijepe Naše. Kakvi stvarni odnosi vladaju u gospodarstvima, ekonomici i ekonomiji Njemačke, Amerike, Francuske ili Italije, Engleske, Španjolske ili Grčke i drugih? Zadnjih više od 20 godina sasvim su bila otvorena vrata tzv. intervencijama država u ekonomije svojih zemalja, a zbog barem dvije krize gospodarstva svijeta i ekonomija više država u zadnjim desetljećima. Gđa. Angela Merkel je „riskirala“ desetine milijardi EUR-a poreznih novaca svojih građana samo za spas samo Opela.

Sjedište Opela u Rüsselsheimu

To je bio možda najveći pojedini poduhvat. Nije bilo nikakvih protivljenja građana Njemačke, koji su to platiti, ali baš „socijalističkih“ zahvata, spašavanja jednog ili više poduzeća, i to privatnih! Tako je učinila i za desetke drugih kompanija i poduzeća za koje hrvatski građani niti ne znaju. Ali, njihovi proizvodi su na našim tezgama, jer ih mi više ne proizvodimo, a proizvodili smo ih dosta u onom „crnom“ i lošem sustavu socijalizma. Iako se kaže da je to bila proizvodnje bez razuma, bez ekonomike, bez računice dobiti i gubitka. Međutim, takve proizvodnje su bile ekonomija države koja je u najvećem dijelu mogla zadovoljiti potrebe građana. Usporedimo to s današnjim mogućnostima hrvatske ekonomije i gospodarstva. To danas nije moguće niti u 25 % istovrsnih potreba.

Možemo samo poželjeti da i mi imamo jednu Angelu Merkel

Djelovanje u stilu njemačke kancelarke možemo samo poželjeti, pod uvjetom da i završe dobro, kao tamo. Ona je prisegnula voditi Njemačku, da će brinuti o svim građanima, gospodarstvu i sigurnosti, ali je to i provela.

U ovom primjeru stoji jednoznačno shvaćanje da je ekonomija „samo“ određena filozofija održivog i razvojnog života svake suverene države.

Što mi o tome možemo reći, u vremenu bez logike i zdrave pameti, gdje je skoro obvezna paradigma rada i djelovanja činjenje nepotrebnoga i nečinjenja najvažnijeg i najpotrebnijeg, a u svemu bez odgovornosti! Vrijeme malog znanja i neznanja, poštenja i nepoštenja i općenito naših sposobnosti u gluposti i apsurdima može se prepoznati u naslovima i sadržajima više TV emisija i pisane satire. Prednjači serija Laku noć Hrvatska s Nove TV iz 2011. ili 2012. g. To je pravi naslov „zbogom razume i zdrava pameti“! Dans za njima slijede njuzbarovci!

Ako prethodne navode postavimo u kontekst naslova ovog rada može se zaključiti o čemu se radi. Radi se o novoj, ili novoj staroj ekonomiji potrebnoj svakoj državi. Ne ekonomici, ne o računicama gubitka i dobiti, jer je to za sve isto. Ne o slobodnom tržištu, ne i kapitalističkom sustavu gospodarskih odnosa, jer su oni za sve isti, odnosno mogu biti za sve isti. Ali nije ekonomija ista za sve države, niti može to biti. Ekonomija je specifična filozofija svake pojedine države i ima ih onoliko koliko je država to stvorilo za sebe. Naravno, ne onoliko koliko ih preporuči ili stvori MMF, EU, Svjetska banka ili koja druga svjetska gospodarska institucija u svijetu za nekoga drugoga!

Razumijemo li mi razlike pojmova u njihovim sadržajima? Što je to što razlikuje pojam ekonomija od ekonomike. To je istovrsna razlika koja čini nekog vođu države dobrim od onih loših i neuspješnih ili nestručnim ili nepoštenim. Redoslijed niti brojnost negativnih atributa nije pri tome važan. Dovoljna je spoznaja je li vođa nepošten ili samo nestručan, ili pak da je kradljivac ili možda lažljivac. Normalnom je čovjeku samo jedna takva karakteristika dovoljna, pa da se odmakne od nekoga ili da njega odmakne od sebe. Kod nas vrijedi pravilo, da se dobar prijatelj ne odmiče od lopova, pa niti od ubojice. Pa zašto bi, kad je takvoj dvojici dobro i u tim ulogama, ulogama apsurda!