Egzotična divlja mačka

Egzotična divlja mačka

Jaguar XK120

(Naslovna fotografija: Historics Auctioneers)

Oznaka 120 značila je da je automobil kadar postići krajnju brzinu od 120 milja na sat (oko 193 km/h), i to u vrijeme kada većina automobila nije mogla postići ni 130 km/h

Boris Jagačić

Predstavljen u listopadu 1948. na Earl’s Court Motor Showu u Londonu, sportski dvosjed Jaguar XK120 bio je više nego dobrodošlo osvježenje na poslijeratnom, automobilima izgladnjelom britanskom tržištu. Zvijezda salona promovirala je senzacionalan izgled, koji je podsjećao na zgrčenu divlju mačku koja se priprema na skok, i tome prikladne performanse. Oznaka 120 značila je, naime, da je automobil kadar postići krajnju brzinu od 120 milja na sat (oko 193 km/h), i to u vrijeme kada najveći broj vozila nije mogao razviti ni 130 km/h.

Premda za ono doba više nego obećavajuća, oznaka je zapravo podcjenjivala potencijal te »mačke«, jer su u praksi zabilježeni i bolji rezultati. Štoviše, XK120 je tek naknadno priznat status jednog od najbržih serijskih automobila na svijetu.

Isprva su, međutim, postojale dvojbe hoće li 120-ica uopće ići u proizvodnju ili će tek poslužiti kao primjerak za afirmaciju nove-stare marke. Ono što se danas zove Jaguar bilo je do 1945. godine poznato pod »zlokobnim« akronimom SS (Standard Swallow). U tvrtki su odmah poslije Drugog svjetskog rata shvatili da s nazivom koji je podsjećao na ozloglašene nacističke jedinice ne mogu kovati budućnost, barem ne u Velikoj Britaniji, pa je tvrtka preimenovana u Jaguar.

Među kupcima i Clark Gable

Osim toga, tvrtka osnovana 1922. godine preorijentirala se s proizvodnje moto prikolica na produkciju automobila, a novo ime trebalo je označiti i tu promjenu. Šef Jaguara William Lyons je pak naručio samo 200 primjeraka novog vozila te ga, po svemu sudeći, nije mislio masovnije izrađivati. No oduševljenje publike Earl’s Courta 1948. promijenilo je njegov stav.

Kako je automobil prema provjerenom Lyonsovom receptu nudio iznimnu vrijednost za uloženo, interes je bio velik. Jedino što su samo rijetki sretnici mogli doći u posjed tog automobila u prvoj godini njegove proizvodnje. Budući da su modeli iz 1949. imali ručno izrađenu aluminijsku karoseriju, što je oduzimalo dosta vremena, produkcija je bila ograničena. Potencijalnom kupcu nije pomagala ni činjenica da raspolaže s dovoljno novca.

Drukčije je bilo ako ste se, primjerice, zvali Clark Gable. Jaguar je u takvim slučajevima pravio razliku, što je, dakako, trebalo doprinijeti imidžu. Osim toga, odmah nakon početka serijske proizvodnje, glavnina automobila je bila namijenjena izvozu. Stoga ne čudi da je čak 85 posto proizvedenih XK120 našlo vlasnike izvan Otoka, uglavnom u SAD-u.

Skučenost za upravljačem

Stvari su krenule nabolje od 1950. kada su izrađeni alati za proizvodnju karoserija, ali od čelika, te je krug potencijalnih kupaca proširen. Lyons je inzistirao da cijeli automobil bude osebujan. Premda je dizajnirano više otvorenih roadster verzija, kao najzanimljiviji se ističu coupéi s tvrdim krovom, za čiji je dizajn mašta vjerojatno crpljena iz primjera veličanstvenog Bugattijevog coupéa Type 57 Atlantic.

Jaguar XK120 kao eksponat u Šangajskom muzeju automobila (Izvor: Wikipedija)

I unutrašnjost je na Lyonsovo inzistiranje morala biti izvedena na visokoj razini, pa čak i motor s dvije bregaste osovine, koji je na zahtjev prvog čovjeka Jaguara morao izgledom podsjećati na pogonske strojeve GT automobila iz 1930-ih.

Okružen »preglednim« Smithovim brojačima (instrumenti su bili čitljivi, ali raštrkanii), prednjom pločom od orahovine (samo kod coupéa s tvrdim krovom), debelim tepisima i raskošnim interijerom, vozač je zaboravljao na skučenost za upravljačem. Posebice uz očaravajuću riku iz auspuha.

Stvarao ju je redni šestak zapremnine 3,4 litre što su ga osmislili Bill Heynes i Bentleyjev veteran Wally Hassan. Ovaj je motor je »pogonio« čak i mnogo mlađe Jaguarove automobile poput E-typea, a moglo ga se naći i u primjercima iz 1980-ih. Opremljen s dva SU rasplinjača motor je istiskivao 160 KS pri 5100 o/min. Bilo je to dovoljno za 203 km/h u praksi i ubrzanja do stotke za 10-ak sekundi.

Neuništiv” motor

Ti su se motori odlikovali po ravnomjernoj raspodjeli snage u najrazličitijim uvjetima vožnje i ostali čuveni kao »žderači ulja«, ali isto tako i kao »vječni«. Premda su, izuzev moderne vanjštine i naprednog pogonskog stroja, drugi aspekti automobila bili pomalo zanemareni – spomenimo tu zastarjeli ovjes i slabe bubanj kočnice – vozne osobine bile su za svaku pohvalu.

Motor sa šest cilindara u nizu u Jaguaru XK120 iz 1953.

Uske gume pružale su možda za nijansu (pre)više uzbuđenja nego što je bilo potrebno prilikom oštrijih prolazaka kroz zavoje, ali je zahvaljujući vrlo dobrom rasporedu težine sve ostajalo pod kontrolom. Lagan i precizan upravljač također je za pohvalu, ali ne i bubanj kočnice koje su u oštrijim kočenjima počele »gubiti dah«.

Što ih se učestalije upotrebljavalo, one su sve slabije reagirale. Nedostatak su ublažavali žičani naplaci – vrlo popularna opcija koja je poboljšavala hlađenje kočnica. Ostavimo li mane po strani, XK120 i nije imao pravu konkurenciju, već je uvijek bio klasa za sebe. U usporedbi s vozilima sličnih karakteristika (npr. Aston Martin i Ferrari), Jaguar je imao nepremostive prednosti.

Osim povoljnije osnovne cijene njegovo održavanje je bilo daleko jednostavnije i kudikamo jeftinije od spomenutog dvojca. A kada se nakon nekog vremena pročulo i o njegovoj pouzdanosti, XK120 mogao je zazvučati kao dobitna kombinacija svakom zaljubljeniku u brze automobile sa stilom.

Zahvalan za trkaće prerade

Oni koji su s tim prestižnim automobilom željeli biti viđeni i na trkalištima, došli su na svoje jer je XK120 bio pogodan za trkaće prerade. Snažnija, ali vrlo rijetka inačica XK120 SE (Special Equipment) raspolagala je već sa 180 KS. Najosnovnija izvedba je na testiranjima u Belgiji postigla 203 km/h, odnosno 213 km/h sa stanovitim aerodinamičkim modifikacijama.

Prvenstveno se to odnosi na drukčija stakla. No u pravoj trkaćoj konkurenciji sputavala ga je veća masa u odnosu na lagane »talijane« i specijalne trkaće izvedbe Bugattija. Kada je pak riječ o svakodnevnoj upotrebi »mačor« se i tu snalazio kao riba u vodi, a imao je za jedan sportski auto i sasvim upotrebljiv prtljažnik.

XK120 na trkalištu Silverstoine 1951. godine

Dolazak snažnijeg nasljednika još boljih voznih karakteristika – XK140, zatim još moćnijeg XK150 s disk kočnicama nije izvorniku oduzeo nimalo privlačnosti. Do 1954. proizvedeno je nešto više od 12.000 primjeraka. U Jaguaru su planirali izgradnju slabijeg i jeftinijeg modela XK100 s dvolitrenim motorom i 95 KS što je zbog pristupačnosti trebalo izazvati veći interes kupaca. Nažalost, takvi se planovi nikada nisu ostvarili.

Komentiraj

*