Dvije Hrvatske

Dvije Hrvatske

Probudi se, Hrvatska! „Svaki sam u sebi nosi smrtnu ranu, koj neima ufanje u život; koj govori vazda staro ono i posve nevaljalo slovo: da neide, nemože se! itd. nije mu pomoći!“, napisao je još 1858. godine Ljudevit Farkaš Vukotinović

dr. sc. Nenad Raos

Nenad Raos

Baš kada je Svjetsko nogometno prvenstvo bilo u punom zamahu stigne do mene pozivnica na predstavljanje jedne knjige. Autor, Franjo Jozić, je ekonomist, knjiga je iz ekonomije pa je stoga, reklo bi se, meni kemičaru posve nezanimljiva. I bilo bi tako da me nije privukao naslov: „Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti“. Kako autor odgovara na to pitanje i, još važnije, što je bio neposredan povod da ga postavi?

Autor je naš ugledni i međunarodno priznati stručnjak, specijalist za restrukturiranje poduzeća. I što ima prirodnije i društvu korisnije nego svoje znanje i iskustvo pretočiti u knjigu. I evo je: „Sustav uspjelog poduzetništva“.

Sad će čitatelj pomisliti: svi će tu knjigu razgrabiti, iz nje učiti i mnogo toga naučiti. Jer, znamo, ako se tu i tamo nađe koji uspjeli poduzetnik mi sustavnoga poduzetništva nemamo, a ponajmanje takvoga koje bi bilo i sustavno i uspjelo, na što navodi naslov knjige. No ništa od toga. Našim političarima takve knjige očito ne trebaju, jer – zna se – što znaš manje to više misliš da znaš više. Toga autor pri pisanju prve knjige nije bio svjestan, pa kada se pribrao od prvoga šoka iz jada je napisao drugu knjigu, upravo spomenutu „Zašto Hrvatska propada, a može se razvijati i rasti“. U njoj sustavno i temeljito razmatra uzroke gospodarske krize u našemu društvu.

„Kako je Vlada loše radila, takve ima i loše rezultate“

Kako je knjiga napisana? Napisana je tako što je autor prenio mišljenja naših političara objavljenih u dnevnom tisku i revijama te ih popratio svojim komentarima. Najčešće se komentari sastoje od jedne-dvije rečenice („Kako je Vlada loše radila, takve ima i loše rezultate“, „Čačić priča o jadu, a sam ga je najviše proizveo. Svima nam je dosta njegovih mega obećanja“, str. 37., „Ministar Linić voli omalovažavati stručne ljude“, str 42, „Sve obmana“, str. 49, „Smjernice pisane iz rukava“, str. 52, „Vladu RH ne zanimaju mišljenja građana“, str. 62, „Vlada RH ne želi provoditi reforme“, str. 199), no pokatkad autorovo mišljenje obuhvaća čitavu stranicu, pa i više.

Sve u svemu komentari se vrte oko praznih obećanja te nestručnosti i neznanja političara (npr. „Kada imate Vladu RH, koja je skup nekompetentnih ljudi, onda se zna da oni nemaju pojma o modernoj ekonomiji“, str 201). Problem je u tome što se to odmah ne vidi, jer političari daju izjave (obećanja) prije događaja, a kad (nemili) događaji nastupe, nitko se više ne sjeća tko je prije i što govorio. Zato je tu knjiga gospodina Jozića da i njih i nas na to podsjeti.

Ne samo to. Knjiga je napisana i zato da ukaže na uzroke krize. Autor ih vidi prije svega u nespremnosti da se poduzeća restrukturiraju: poduzeća treba restrukturirati prije privatizacije a restrukturiranje provesti sustavno i temeljito, osnovna je autorova poruka. Drugi su problem ljudi koji bi trebali provoditi tu i takvu ekonomsku politiku: to je problem koji se zove „nedostatak pravih ljudi“, jer oni koji nas sada vode jesu „bez karaktera i znanja“ (str. 9). I tu dolazimo do veze ekonomije i nogometa.

Zašto se naša nogometna reprezentacija uzdigla tako visoko? Ne samo zato što imamo Dalića, Modrića i Raketića, nego zato što su svi u ekipi dobri (ljudi s „karakterom i znanjem“). I ne samo u ekipi. Takvih je dobrih ljudi na tisuće, na stadionu i oko njega. Nitko nije pravio probleme, nije zabilježen nijedan izgred, nikakva tučnjava, nijedan huliganski ispad. Je li to moguće? Moguće je, jer oni koji ne valjaju odavno su odstranjeni, pa čak ako i svi nisu, oni slučajno zaostali nisu mogli doći do izražaja. Dobri su dominirali, a oni manje dobri morali su se povesti za njima, za dobrima. Baš suprotno vidimo u državnoj upravi. Da nije tako ne bi na nož dočekala prvu knjigu gospodina Jozića (a i ovoj drugoj crno se piše).

»Vještine«: Podmetanje nogu, blaćenje kolega, umijeće potkradanja poduzeća i varanja države

Prije svega treba dakle promijeniti čovjeka, naučiti našeg poduzetnika, a posebice političara sustavnom razmišljanju, koje autor vidi kroz četiri discipline: „gradnja zajedničke vizije, osobno usavršavanje, mentalni modeli i timsko učenje“. Te su nas četiri odrednice dovele do srebrne medalje (moramo postići što bolji rezultat, radit ćemo na sebi koliko možemo, nismo mi ništa gori od drugih, moramo zdušno trenirati – i slušati izbornika), no takav način razmišljanja sasvim je stran onima koji vode ovu državu i, nažalost, mnogom hrvatskom građaninu.

Umjesto da prihvatimo savjet stručnjaka ostajemo zarobljenici prošlosti gradeći krivu zajedničku viziju („što dalje – to gore“), ne usavršavamo se u struci i poslu, posao doživljavamo kao muku i tlaku (mentalni model) a ne kao priliku za ostvarenje svojih ambicija. Na kraju „timsko učenje“ u našim prilikama svodi se na prilagodbu postojećem stanju, pa se na poslu stječe vještina kako kome podmetnuti nogu, kako kolegu oblatiti i olajati, poduzeće pokrasti, državu prevariti. S takvim mentalnim sklopom u glavi nije čudo da smo tu gdje jesmo.

Probudi se, Hrvatska! „Svaki sam u sebi nosi smrtnu ranu, koj neima ufanje u život; koj govori vazda staro ono i posve nevaljalo slovo: da neide, nemože se! itd. nije mu pomoći!“, napisao je još 1858. godine Ljudevit Farkaš Vukotinović. „Svaki nebudeništavac malodušan je, nepozna svoje sile, nevjeruje u nje! Odgovaram pako svim koji viču: nebude ništa, nemožemo… Koj razumie, koj pravo i čvrsto hoće, on može.“

Krajnje je vrijeme da mi Hrvati poslušamo tu staru misao, ako već nismo spremni prihvatiti pouke gospodina Jozića ili učiti iz primjera naših Vatrenih.