Dud – izvanredno voće zanemareno punih 50 godina

Dud – izvanredno voće zanemareno punih 50 godina

Dud je zdravo voće kojim su nekada bila oplemenjena ponajprije seoska dvorišta. Bilo ga je i u gradovima, no danas je ta kultura zapostavljena, sve se više reže i uklanja jer narušava estetiku tla. Umirovljeni prof. dr. Branko Rezo s Agronomskog fakulteta smatra da se dud treba vratiti na “životnu scenu”

Snježana Kratz

Javori, lipe, jaseni drveće je kojim se može pohvaliti Zagreb (pa čak i drvoredom lipa), kao zelenom oazom grada. Broji Zagreb 1233 hektara zelenih gradskih površina, bez parka Maksimir i drugih zelenih »proplanaka«. No drvo kojeg na gradskim površinama nema, a sve više i na obiteljskim posjedima izumire (reže se) jest dud! Mnogima je on tek biljka čiji plodovi estetski onečišćuju tlo tamo gdje padnu. No kada bi znali nutritivnu i svaku drugu vrijednost tog drveta, dud bi se ponovno vratio na »životnu scenu«.

Zapostavljena je to kultura, smatra to i umirovljeni profesor agroekonomike zagrebačkog Agronomskog fakulteta dr. sc. Branko Rezo. Do sedamdesetih godina prošlog stoljeća duda je još »nekako i bilo u našim krajevima, ali sada više nije tako«, kaže on.

Porf. dr. Branko Rezo

Zdrava i zanemarena voćka

To je zdrava voćka zanemarena u zadnjih 50 godina. Nekada su dudovima bila oplemenjena mnoga dvorišta posebice seoska, ispod čijih su se krošnji hranile kokoši, patke, guske. Zobale su one slatke plodove bijelog, crnog i crvenkasto bijelog duda i nutritivno dobivale mnoge vitamine, a nemalo i antocijanina. Zapravo crveno – plavih pigmenata, rastvorivih u vodi, a jedni su to od najmoćnijih antioksidanasa, koji uništavaju stanice štetnih radikala. Nekada su se od dudovog drveta radila burad, u kojima se u pravilu držala rakija dudovača, koja je zbog drveta imala lijepu boju.

»Ni u našim selima nema više dudova, malo gdje sam ih vidio, tek pokoje drvo«, govori nam dr. Rezo dodajući da na sreću u nekim rasadnicima još ima za kupiti sadnica te biljke, poput onog u Požeškim Mihaljevcima. Za razliku od nas, u Makedoniji čak postoji Institut koji se bavi proizvodnjom duda. »Kod nas dud ljudi još uvijek sijeku jer mu ne znaju vrijednosti«, žalosti se naš sugovornik ističući kako je on nekada bio temeljna hrana peradi. Treba se stoga učiniti nešto kako bi se dud opet počeo uzgajati, jer to je biljka koja nema prirodnih neprijatelja pa je stoga uvijek »ekološka vrsta«.Dud i u ishrani čovjeka ima svoje mjesto, tvrdi profesor, jer se od njega može spremati pekmez,rakija a slasni su mu i svježi plodovi.

Nije ugrožena vrsta

Prema riječima stručnjaka iz Hrvatskog šumarskog instituta murva, odnosno dud u Hrvatskoj nije ugrožena biljna vrsta. Kao neofit pojavila se u šumi veza i poljskog jasena na području Podravine i Podunavlja, a učestalije se javlja u longozama (poplavne šume Mediteranskog područja), gdje se lako rasprostranjuje vodom. Bijeli dud (Morus alba) najčešće obitava u ekstenzivno njegovanim parkovima u sklopu naselja, privatnim vrtovima i voćnjacima. U dijelovima Sjeverne Amerike, dud je stavljen na popis invazivnih vrsta, kažu u Institutu.

Opali plodovi

Rod Morus u Hrvatskoj nije autohton, pa se kao i brojne druge biljne vrste (Robinia pseudoacacia, razne voćkarice) udomaćio i opstao kao uzgajana vrsta koja nije dio prirodnog sastava biljnih zajednica. Postoji više vrsta dudova, a u današnje vrijeme i brojne sorte različite obojenosti, krupnoće i arome plodova.

Bijeli, crveni i crni dud

Bijeli dud (Morus alba) potječe iz zapadne Azije (Kina), a od 17. stoljeća koristi se u gospodarske svrhe zahvaljujući uspješnoj proizvodnji sirove svile, uz pomoć gusjenica dudovog svilca (Bombyx mori) koje se prirodno hrane njegovim lišćem kako bi se začahurile u svilu.

Crni dud (Morus nigra) podrijetlom je iz Male Azije (Perzija), a crveni (Morus rubra) iz Sjeverne Amerike. Crni i crveni dud, za razliku od bijelog, ne služe kao hrana dudovom svilcu i ne proizvode svilu. U Hrvatsku je unos vrste zabilježen vrlo brzo nakon otkrića njegove ekonomske mogućnosti, a prvi uzgoji datiraju već od 1761. u Slavonskoj, 1764. u Varaždinskoj te od 1773. u Banskoj krajini.

Plodovi crnog duda različitih stupnjeva zrelosti

Dud je bijka tzv. toplih i svijetlih područja ponajviše mediteranskog,a raste do 300 m nadmorske visine. Dobro uspijeva na različitim tlima iako preferira ona topla, dobro drenirana, glinovita tla. Prilagodba na sušu, niske temperature (do -23°C) te uspješan razvoj na hranjivima siromašnim tlima, omogućuje mu razvoj i u kontinentalnim prostorima gdje ne pokazuje trend invazivnog širenja.

Komentiraj

*