Ducatijev basnoslovno skupi “jednorog” iz 1965. ima veze s Hrvatskom

Ducatijev basnoslovno skupi “jednorog” iz 1965. ima veze s Hrvatskom

(Foto: www.museomorbidelli.it)

Jedinstveni četverocilindrični trkaći Ducati Grand Prix 125 iz 1965. godine naći će se krajem travnja na aukciji kuće Bonhams.

Očekuje se da će ovaj nevjerojatni motocikl postići cijenu između 3,5 i 5 milijuna kuna (400.000 – 600.000 funti) čime bi mogao postao najvredniji motocikl koji se prodaje ove godine, a ima šansu i postati najskupljim motociklom ikad prodanim na nekoj aukciji.

Riječ je o pravom „jednorogu” – teško uhvatljivom primjerku kakav rijetko i stigne do aukcije budući da ga kolekcionari ugrabe i prije nego što se za njega otvore javne ponude. Njegova povijest je zanimljiva i jer ima veze s Hrvatskom. Nažalost, nikada nije završio na trkaćim stazama jer je na njegov razvoj utrošeno toliko vremena  da je po svom završetku već bio zastario.

Ducati je zaposlio inženjera Fabija Taglionija da nadgleda njegove trkačke i razvojne programe. Počevši s radom u svibnju 1954., Taglioni je dizajnirao prvi od sada već legendarnih sportskih jednosjeda: 100 Gran Sport, poznatog kao ‘Marianna’, koji je debitirao na trkalištima 1955. godine. Bregastu osovinu Gran Sporta pokretala je okomita osovina sa zupčanicima, a ova metoda prenesena je na Ducatijeve trkaće motocikle s dva i tri rasplinjača (bialbero i trialbero), od kojih je na potonjem primijenjen poznati ‘desmodromski‘ način pokretanja ventila koji dispenzira s oprugama. To rješenje ipak nije primijenjeno na modelu 125/4.

Oslanjajući se na jednocilindrične konstrukcije za klasu 125, Ducati je 1958. predstavio model s dva cilindra u Monzi, u posljednjoj utrci Svjetskog prvenstva. Iako se pokazalo da su im motocikli konkurentni, nedostajalo im je dosljednosti da bi predstavljali pravi izazov dominantnim MV Augustama. Situacija se dodatno zakomplicirala kad su se u ranim šezdesetima u utrke masovno uključili japanski proizvođači, dovodeći višecilindričnu tehnologiju u lagane klase. Otuda Taglionijeva odluka da izgradi 125-icu s četiri cilindra.

No suočen s velikim financijskim poteškoćama, Ducati je povukao svoj radni tim s GP-a krajem 1959., a do trenutka kad je krajem 1965. završen 125/4, Honda je već dvije godine u optjecaju imala sličan stroj, a ’66. je debitirala čak i peterocilindričnom verzijom zapremnine 125 ccm, premještajući igru izvan Ducatijeva dosega. Ipak, Ducatijev je motocikl prepoznatljiv po više toga. To je prvi četverocilindrični Ducati s četiri ventila po cilindru, a kao i Honda 125 bio je opremljen osam-stupanjskim mjenjačem.

Sitni zračno hlađeni redni četverocilindraš imao je provrt 34,5 mm i hod od 34 mm i četiri sitna klipa koji rade pod tlakom 12:1 i trebaju se vrtjeti do 15.000 o/min kako bi proizveli svojih maksimalnih 23 KS. Pokušajte samo zamisliti kako izgleda obnova ovog motora te inženjerske izazove s kojima se suočio strojarski Michaelangelo, Fabio Taglioni!

Testiranje „četvorke” povjereno je bivšem trkaču Francu Farneu, a iako se na testiranjima pokazao uspješnim, stroj nikada nije završio na stazi. Prije više od pola stoljeća ova 125-ica mogla je voziti brzinom od oko 202 km/h, ali čak ni to nije bilo dovoljno da ga se smatra konkurentnim. Umjesto na utrkama prikazivalo ga se na izložbama motocikala širom Europe, uključujući i londonski Earls Court 1966. i 1967.

Kako je Ducatijeva „četvorka” završila iza željezne zavjese, ostaje misterija, jer je to mjesto gdje će to biti otkriven desetljećima kasnije. Motor se pojavio u Tehničkom muzeju u Rigi (Latvija), dok je njegov okvir pronađen u bivšoj Jugoslaviji, konkretno u Hrvatskoj. Kad je Giancarlo Morbidelli upravljao svojom tvornicom, mnogo je putovao po Europi, tako je pronašao i motor. Okvir je, međutim, kupio krajem 1960-ih Gilberto Parlotti, koji je ugradio drugačiji Ducatijev motor. Između ostalih mjesta, Parlotti se utrkivao u Jugoslaviji, pa je okvir tako završio tamo.

Glavni dijelovi motocikla sad su ponovno spojeni, a Ducati 125 su obnovili Giancarlo Morbidelli i njegov tim. Spremnik za gorivo izradio je Morbidelli osobno, a tijekom obnove ugrađene su autentične kočnice, viljuške, glavčine itd. Ostao je to predivan spomenik inženjerskom geniju Fabija Taglionija.

Pripremio: B. Jagačić

Komentiraj

*