Dubrovački turizam otpada

Ako se tko veseli turističkom transportu otpada onda su to prijevoznici. Kako bi većina turističkog otpada u turizam baš ljeti, na cestama od Dubrovnika do Vrgorca bi dnevno turiste zabavljalo nekih 30 velikih kamiona. Siguran sam da se netko već dosjetio kako za promidžbu iskoristiti zadnju stranicu šlepera. Zašto samo zadnju

dr. sc. Viktor Simončič

Ne postoji drugi grijeh osim gluposti. (Oscar Wilde)

Postalo mi je mučno. Čini mi se da bi mi mogao izbiti herpes. Izbija mi uvijek kada se osjećam varanim i prevarenim i kada navale gluposti protivne zakonima prirode. Taj pogani znak na usni otkriva da se živciram. Pitam se jesam li samo ja posebno osjetljiv na prevare i gluposti ili moji sudržavljani ne primjećuju ono što ja primjećujem, ili su pak stekli neki anti-herpes imunitet. Ma iskreno govoreći i ja sam dosta otporan, ali ipak trebam lijek. Medicinu, kako se kaže u narodu. Moja medicina je javna obznana gluposti.

Razmišljajući o stvarima koje se događaju na području okoliša, kod kojih kao da su prestali vrijediti osnovni prirodni i ekonomski zakoni, pitao sam se kako nazvati takve pojave? Pojave kod kojih dolazi do utjecaja na okoliš, uz istovremenu štetu za pojedince, male sredine, ali i ukupnu društvenu ekonomiju. Radi se o događajima kod kojih se ugrožava okoliš pa čak i zdravlje i umjesto da se poduzme nešto kao na primjer »makni nos iz dima«, traži se na primjer ukidanje fosilnih goriva na cijeloj planeti, jer će na taj način netko ukinuti i dim u kome je nos. Kako nazvati takve događaje, kada na savjet kako će manje boljeti glava ako se »nos ne drži u dimu«, ne reagira. Nije to nikakav ekocid ili nešto slično, jer se zbog gluposti problem(i) ne žele riješiti. Prateći zadnje događaje oko turizma otpada iz Dubrovnika, kao nastavak priče turističkog putovanja otpada iz Jastrebarskog, Makarske, Rijeke, … palo mi je na pamet da bi naziv za događaje, izazvane glupošću, trebao biti – »glupocid«.

Volumen deponije mogao se smanjiti za 80 %

S problemom otpada Dubrovnika sam upoznat još iz ratnih vremena, kada sam (mogu reći u prvom licu) pomogao da se okruženi Dubrovnik ne zatrpa otpadom. Bivša JNA je blokirala grad i nije dozvolila odvoz otpada iz grada. Kako ne bi došlo do epidemije, preporučio sam da pred UNPROFOR-cima (ili kako su se već zvali) otpad demonstrativno bacaju u more. UNPROFOR-ci su riješili blokadu i osigurali odvoz.

Dubrovnik je prije dvadesetak godina sanirao staru deponiju i otvorio novu. Tehnologija postupanja s otpadom je bila »veća hrpa nek’ se trpa«. I nova deponija, na koju se vozilo sve i sva, se zatrpala. Prije godinu i možda manje, bio sam prisutan kada je Dubrovniku predloženo rješenje otpada na postojećoj deponiji. Novi otpad se trebao preraditi na način da se iz njega izdvoje sve korisne sirovine i sav biološki otpad. Odlagati se trebalo možda tek 10 % otpada. Odloženi otpad, u kome se nalaze silne količine korisnih sirovina, također se trebao preraditi i iz njega izdvojiti sve korisne sirovine. Na taj način bi se volumen deponije smanjio za dobrih 80 %.

Preradom i obradom novog i starog otpada Dubrovnik bi osigurao deponijski prostor za naredne generacije i višestruko smanjio utjecaj na okoliš. Rješenje je bilo usklađeno s prostorno – planskom dokumentacijom. Gradonačelnik Vlahušić je potvrdio da imaju novac za to. Spominjao je 30 milijuna, iako je rješenje jeftinije. Zašto se od toga odustalo? Ima li to veze sa smjenom gradonačelnika? Radilo se o prijedlogu tehnologije, koju ima (i) domaća tvrtka. Naravno da je trebalo raspisati natječaj i zatražiti najbolju ponudu. Što se tiče prerade odloženog otpada, prijedlog je plod (i) mog iskustva, stečenog na preradi jednogodišnje odložene količine otpada na deponiji Košambra u Poreču negdje 2002. – 2003. dijelom prenesenog na deponiju Totovec u Čakovcu.

Kako moje učestvovanje u projektu nije bilo potrebno, nisam dalje pratio proces rješavanja. Iznenadio sam se, pročitavši da će otpad Dubrovačke rivijere, koji najvećim dijelom potječe od turista i sam krenuti na turističko putovanje. Da se spriječi glupost, za pomoć sam u nekoliko navrata zamolio Zelenu akciju/Srđ je naš. Oni su vješti u onome »biti protiv«. Nakon rješenja golfa na Srđu, vjerovao sam da oni mogu zaustaviti turističko putovanje nekih 20 000 tona otpada godišnje po Lijepoj Našoj. Obraćajući im se, napravio sam pogrešku. Nisam ih zamolio samo da spriječe turizam otpada, predložio sam im da na otvorenoj tribini u Dubrovniku predstavim(o) moguća/e rješenje. Umjesto da sam se zadržao na onom »biti protiv«, što je izgleda način djelovanja Zelene akcije/Srđ je naš, predlagao sam način kako »biti za«. U odgovorima na zamolbe »oprali su me kao balavca«. Gotovo pa »kao se usuđujem njih smetati u njihovim aktivnostima i stručnosti«, neka ja sve poduzmem sam, a oni će već predložiti rješenje. Valjda čim odaberu Dubrovniku prikladnu paletu boja za kante.

Direktoricu »Čistoće« nije briga kamo će otpad

 Čitam, »Čistoća« Dubrovnik je potpisala ugovor o odvozu otpada. Spominjala se Gunja, pa Piškornica. Izgleda da je to otpalo. Načelnik Gunje je nesretan zbog toga, a Župan Koprivničko – križevačke županije, gospodin Darko Koren je postupio odgovorno i zabranio dovoz otpada na izgleda dosta problematično odlagalište, koje je vezano uz pojam Piškornica. I možda se ne bi niti osvrnuo na turizam dubrovačkog otpada, da me nije zasmetala izjava direktorice »Čistoće«, gospođe Nataše Gabričević, koja je inače detaljno bila upoznata s prijedlogom održivog rješenja, kako nju/njih nije briga kamo će taj otpad, jer je potpisom ugovora to postala briga tvrtke Eco Flor Plus. Ne znam što se moglo promijeniti u politici zaštite okoliša EU-a, ali i Republike Hrvatske, da je takva izjava nekog tko radi u okolišu uopće moguća.

To je protivno osnovnim načelima okoliša, po kojem je vlasnik otpada odgovara za mjesto i način konačnog zbrinjavanja. Osnovno načelo najjasnije je izneseno u poznatoj Bazelskoj konvenciji, o prekograničnom prijevozu otpada. Dubrovnik je odgovoran za otpad ma gdje god završio – čak i u Africi! Osim toga Dubrovnik je odgovoran da otpad ide samo na uređena odlagališta, koja imaju dozvolu za rad, a ne na ona koja nisu izgrađene prema zahtijevanim standardima zaštite okoliša.

Iako se iz medija može vidjeti da će tvrtka preuzeti otpad za 340 kuna/tona + PDV, ako se radi na primjer o lokaciji Gunja, to je (izgleda) nemoguća misija, izuzev ako se otpad ne želi protuzakonito negdje usput odbaciti. Od Dubrovnika do Gunje je udaljenost od 880 km. Teško da bi prijevoz bio dozvoljen preko BiH, jer bi to zahtijevalo posebne dozvole, ali i kontrole u BiH, kako se ne bi provozilo svašta i možda čak usput ilegalno odlagalo! Trošak transporta ne može biti niži od nekih 0.5 – 1 kuna/tona/km. Trošak odlaganja, ako se uvaže troškovi uređenog odlagališta, je na razini nekih 300 kuna/tona + PDV (Zagreb – Jakuševac). Kako god okrenuli, otpad se ne može odložiti u Gunji i Piškornici za manje od 1 000 kuna/tona. Dubrovnik godišnje ima dobrih 20 000 tona otpada (s drugim mjestima Dubrovačke rivijere nekih 25 000) i ako želi da njegov otpad putuje Lijepom Našom na zakonski prihvatljiv način, onda mora osigurati najmanje 20 – 25 milijuna kuna. Naravno, godišnje.

Oprema s kojom bi se trajno osiguralo postupanje s otpadom u Dubrovniku, uz praktički trenutno postizanje visokih ciljeva iskorištavanja korisnih sirovina EU-a, se može postaviti u roku 3 – 4 mjeseca. Investicijski trošak (i operativni) niži je od troška prijevoza do Gunje ili Piškornice, a dobiva se trajno rješenje, uključujući i sanaciju deponije, koju Dubrovčani inače moraju platiti iz nekih drugih izvora.

Dubrovnik i zbog svog ugleda mora riješiti problem otpada

Dubrovnik mora, ako ne zbog ničeg drugog, zbog svog ugleda riješiti problem otpadaškog turizma. Već sada, na sreću to strani turisti još ne znaju, može biti ugrožen epitet čistog grada i čak i Plavih zastava na plažama, jer svaka sredina probleme otpada (i otpadnih voda) mora riješiti kod sebe. Zar nije sramota za grad pod zaštitom UNESCO-a, da ne zna kamo s otpadom? Ako nema riješen prihvat otpada u pitanje dolazi i status Luke Dubrovnik, kao međunarodne destinacije, jer mora osigurati prihvat otpada i otpadnih voda s brodova. Moram priznati da me (ne)čudi šutnja sveučilišne dubrovačke zajednice.

Prvi je počeo slati otpad na turističko putovanje bivši ministar okoliša, gospodin Zmajlović, kada je bio gradonačelnik Jastrebarskog. Kamo je vožen i kamo se vozi otpad iz Jastrebarskog? Mislim da bi bilo vrijedno saznati, posebno nakon predavanja gospodina Saše Avirovića, iz Čakoma, vodeće tvrtke za postupanja s otpadom kod nas, održanog 21. 3. 2017. na tribini o postupanju s otpadom u Zagrebu, pod nazivom Zakon očuvanja mase. Na simpatičan način je pokazao razlike između prikupljenih količina otpada koje kreću u turizam (očevidnici o količinama preuzetog otpada), i količina otpada koje završe na krajnjoj destinaciji (izvješća predana HAZO-u). Usput se »izgubi« i 20 % otpada?

Ako u svemu što je napisao ima i trunka istine, a ja mu itekako vjerujem, onda mora da su inspekcije i druga državna tijela već na poslu. Ako je to istina, onda je to još »gluplja« prevara od one s putnim nalozima. Nije kasno za provjere. Treba krenuti od Jastrebarskog, začetnika ideje otpadaškog turizma, pa prema novijim slučajevima: Makarska, Rijeka, … Saznaju li za mogućnost ovakvog načina »rješavanja problema otpada« u EU-u, ne samo da ćemo se blamirati, nego ćemo izgubiti i na vjerodostojnosti, a i kazne bi još lakše došle…

Ako se tko veseli turističkom transportu otpada onda su to prijevoznici: 25 000 tona znači najmanje 1 000 kamiona na cestama i isto toliko plaćenih cestarina, odnosno 5 kamiona, dugačkih šlepera ili kamiona s prikolicama u prosjeku dnevno. Kako bi većina turističkog otpada u turizam baš ljeti, na cestama od Dubrovnika do Vrgorca bi dnevno turiste zabavljalo nekih 30 velikih kamiona. Siguran sam da se netko već dosjetio kako za promidžbu iskoristiti zadnju stranicu šlepera. Zašto samo zadnju? Pa u kolonama turisti će moći poduže gledati samo zadnju stranicu, jer je na cestama oko Dubrovnika pretjecanje šlepera gotovo nemoguće. Slogan bi mogao biti: »U Dubrovniku toliko mislimo na vas, da naš otpad uvaljujemo drugima!« Ako pada kiša moglo bi se skrenuti pažnju i na probleme s pitkom vodom i poticati potrošnja pića. Kako se rješava problem otpadne vode u Dubrovniku bolje ne prikazivati. Ma pada mi na pamet kako bi se zadnje stranice mogle pretvoriti u ekrane, pa pokazivati lijepe filmove o zaštiti prirode.

Usput – doprinos emisijama CO₂ turističkim putovanjem dubrovačkog otpada bio bi 60 kg CO₂/t ili 1 500 000 kg ili 1 500 tona godišnje. Puno? Malo? Nepotrebno!

O drugim glupocidima sam već pisao, a da im nisam dao taj naziv. Vjerujem da ste ih kao takve prepoznali. Neke ću svakako ponoviti.