Držić i Ujević iz kista Nade Zec Ivanović

Držić i Ujević iz kista Nade Zec Ivanović

»Uvijek mi je bilo žao što ne postoji Marinov portret od njegovih renesansnih suvremenika. Taj čovjek je toliko briljantan da mi nije jasno kako se moglo dogoditi da nijedan slikar tog vremena nije osjetio potrebu ovjekovječiti tako rijetku osobnost«, govori nam dubrovačka umjetnica

Razgovarao: Miroslav Pelikan

Akademska slikarica iz Dubrovnika Nada Zec Ivanović, suvremena je hrvatska likovna umjetnica. Autorica je kompleksnog opusa, izlagala je na brojnim izložbama. Razgovaramo u povodu njenog impresivnog ciklusa portreta.

Gospođo Zec Ivanović, vi se portretima bavite dugo?

Smješkam se na ovo pitanje jer nisam dosad o tom razmišljala, ali zapravo da. Od srednje škole. Službeno prvi je bio portret slikara Milovana Stanića, rađen ugljenom, za koji sam dobila pohvale od samog umjetnika i koji je bio na izložbi. To me ohrabrilo, pa sam u omladinskom listu Laus objavila portret svoje bake, crtež tušem i perom, a zatim sam do upisa na likovnu akademiju nacrtala još 15-tak portreta, uglavnom svoje rodbine.

Do tad sam već bila pročitala sva djela Dostojevskog i oduševljavala se njegovim ogromnim umijećem psihološkog portretiranja likova. Toliko je moćna njegova riječ, da bih mogla naslikati Karamazove, Stavrogina, kneza Miškina, a i »sporedne« likove poput Lebezjatnikova, Šatova, Lizavete Ivanovne…, iako sporednih zapravo nema jer ih sve oslikava jednakom strašću, simpatijom i dubinom razumijevanja složene ljudske prirode.

Što vas je privuklo portretiranju?

Portret je za mene mjesto susreta dubokog unutarnjeg bića slikara i modela. To sam osjetila još na likovnoj akademiji. Nije bilo važno radim li figuru ili portret, mladog ili starog čovjeka – jednostavno se pomnim promatranjem razvija neobična simpatija, razumijevanje i ljubav kao prema bratu, sestri, roditelju. Tad sam shvatila da »sporednih« također nema ni u realnosti i da je svatko, upravo takav kakav jest, bitan i neizostavan dio tkanja naših života.

Metan?

»Metan« je nadimak jednog od modela na 3. godini. Bio je šutljiv, strog i ozbiljan, a ispod fasade, osjećala sam slojevitost i toplinu njegova najdubljeg bića. On je to prepoznao i na trenutke bi mu oči, koje su se valjda već davno prestale smijati, milo zaiskrile prema meni.

Drago mi je da je sačuvan i sad sam iznenađena koliko je to zrelo djelo, mada sam ga radila s 21 godinom.

Kako je nastao, rekao bih, pomalo neobični portret Vidre, Marina Držića?

Uvijek mi je bilo žao što ne postoji Marinov portret od njegovih renesansnih suvremenika. Taj čovjek je toliko briljantan da mi nije jasno kako se moglo dogoditi da nijedan slikar tog vremena nije osjetio potrebu ovjekovječiti tako rijetku osobnost. Kad upišete ime Marin Držić u tražilicu, pojavljuju se dva portreta: jedan iz baroka – pripada Ivanu Gunduliću, a drugi iz romantizma – njemačkom pjesniku, filozofu i mistiku – von Hardenbergu pod pseudonimom Novalis.

Stoga sam odlučila napraviti Marinov portret kao da sam njegov suvremenik i prikazati vječnu mladost njegova iskričavog duha, obješenjaštva, hrabrosti sipanja istine u lice, odlučnosti i buntovništva. Unatoč tome što je sve izmišljeno, svaki detalj treba biti uvjerljiv. Stoga sam nekoliko dana vježbala imitirati njegov rukopis kako bi i tekst koji vidra piše izgledao što autentičnije.

A Tin Ujević ispod Van Goghova neba?

Kad sam odlučila raditi portret Tina Ujevića imala sam dostupnu tek pokoju crno-bijelu fotografiju. Nakon mnogih skica, uzela sam pozamašno platno 100×80 cm i zdušno krenula. Nisam radila u atelijeru nego doma, kako bih mogla u bilo koje doba biti s njim. Bilo mi je iznimno stalo da bude životan, da njegova tama bude protkana vedrinom koju je Tin »potomcima htio namrijeti u baštinu«.

Potpuno sam se uživjela u svog »lika«, poput glumca koji nastoji ne samo razumjeti i tumačiti lik koji glumi, već postati on. Tipično je da ispija piće u kavani, ali kako prikazati te briljantne stihove? Dodala sam njegovu famoznu kožnu torbu iz koje ispadaju kocke vedrine, spajaju se sa zvijezdama i blistaju u vječnosti. Nisam odoljela uključiti i Van Gogha, predragog mi slikara, znam da se nijedan ne bi bunio. Prošlo je dugo vremena u našem »druženju« i portret je bio naoko završen. Nisam bila zadovoljna. Nešto je nedostajalo. Neka muka me obuzela a onda se našlo rješenje – mama je živi svjedok.

Naime, Tin je bio prijatelj mog dida Mate, zanimljivog, vedrog i gostoljubivog čovjeka koji je po zanimanju bio građevinski poduzetnik i gradio kamene kuće, škole, pošte po Imotskoj krajini. U prvom svjetskom ratu je u talijanskom zarobljeništvu naučio govoriti pet jezika.U siječnju 1955. moji roditelji su se vjenčali i majka je bila u svog svekra i svekrve. Jednog dana je svratio Tin, vraćajući se iz Krivodola prema Vrgorcu. To je zapravo bio i posljednji put da je svratio, umro je u studenom iste godine. Kad je mama vidjela portret, rekla je: da, baš takvog ga pamtim stasom i držanjem, samo to nije boja njegovih očiju. Oči su mu kao u tvog djeda i tate… da, ta nijansa je bila ključna da slici udahne život.

Osobito mi se sviđa portret vaše majke, posjeduje magičnu privlačnost.

Hvala! O svojoj majci sam napisala dvije priče i napravila nekoliko krokija. Priče su joj bile drage, ali ovim drugim nikad nije bila zadovoljna. A zapravo ni ja. Osjetila sam potrebu da napravim portret uljem, 77×77 u znak ljubavi i zahvalnosti majci dok je živa. To ju je jako dirnulo.

Koga ste sve portretirali i što vam je bilo najzahtjevnije?

Portretirala sam, kako se kaže, obične ljude, svoje sugrađane. Najzahtjevnije je bilo izraditi portret umrlog sina koji je naručila njegova majka. Tu kombinaciju emocija, neiscijeljene boli za sinom i ogromne želje da ga portretom vrati i ima uza se onakvog kakav je bio u danima prije teške bolesti – bio je težak ples po žici. Ona je na kraju bila sretna, a za mene je do zadnjeg poteza bilo iscrpljujuće, jer se nisam mogla emotivno distancirati. U ovo doba korone sam dobila sličnu ponudu, ali sam rekla cijenu koju sam znala da čovjek neće platiti kako bih izbjegla težinu tog zadatka.

Zašto je danas tako malo portreta u suvremenoj likovnoj produkciji?

Jasno da slikanje portreta ne može imati poseban značaju doba ovolike dostupnosti fotografije koja je tolika da ne izrađujemo niti fotke, već ih uglavnom pohranjujemo na stikovima. I ta brzina ima svoje draži. Mene ugodno začuđuje da još uvijek vlada interes za slikani portret, što se naručioca tiče. Malo je slikara koje zanima ta tema, ali u davnim periodima povijesti umjetnosti također ih je bilo malo u odnosu na pejzažiste, vedutiste itd. Imam dojam da je u prebrzom ritmu današnjice ipak sve više ljudi koji biraju živjeti svjesno i sporo, što me raduje.

Portretirate li trenutno i što je novo u planu?

Trenutno ne, imam najavu. U međuvremenu pripremam novi ciklus slika ljubavne tematike. Nešto sasvim suprotno prošlom »Pod kapom lude« u kojem sam razrađivala temu groteske I čovjekove otuđenost i od drugih, sebe samih i vlastite biti. I nakon toga vrijeme je za svjetlo, boje i – ljubav.

Komentiraj

*