“Država premalo čini za očuvanje starih zanata”

»Treba i dalje raditi rukama jer ako nas strojevi zamijene, stari će zanati lako pasti u zaborav, a vrlo je bitno sačuvati stare zanate i šteta je da olako izgubimo znanja koja su se gradila i stvarala desecima tisuća godina. Ako izumru svaznanja starih majstora, tko će podučavati mlade?«, pita se Mario Sokolić

Melita Funda

Krajem svibnja u Zagrebu se već šesnaest godina zaredom održava Markov sajam – sajam starih zanata. Sajam je na Trgu bana Jelačića otvoren u ponedjeljak 23. svibnja, a traje do srijede 25. svibnja negdje do 16 sati.

Posjetitelji sajma mogu uživati u unikatnim predmetima, odjevnim, upotrebnim i ukrasnim, tradicionalnim igračkama ili u predmetima izrađenim od željeza i drva koje baš i ne mogu vidjeti svaki dan. Na Markovu sajmu uvijek se nude i tradicionalne delicije, slatkiši, medenjaci, domaći kolači, suhomesnati proizvodi, voćni i povrtni pripravci te pića poput kupinovog vina. Posebnu pozornost privlače replike starih tradicionlanih alata i oružja koji su napravljeni ručno što je danas prilično rijetko. Izlagači iz cijele Hrvatske dolaze na zagrebački Markov sajam ne samo da bi ponudili na prodaju svoje proizvode dobivene u tradicionalnom postupku izrade, već im je namjera da pokažu svu ljepotu starih zanata koji su nekad postojali u Lijepoj našoj. Danas ih je sve manje, nedovoljno su prepoznati i priznati, a i država bi ih mogla i trebala bolje zaštititi i promicati.

Radi tradicionalnim načinom hladnog kovanja

Jedan od uočljivih i zanimljivih izlagača koji se smjestio u neposrednoj blizini bana Jelačića je Mario Sokolić, vlasnik obrta za izradu suvenira i rukotvorina pod nazivom Sokol – kovač svog kova. Sokolić radi na tradicionalan način tehnikom hladnog kovanja i zapravo je predstavljač starog zanata i čuvar tradicije. U interesu mu je, kako kaže, da pokaže ljudima kako se nekad sve radilo ručno te istovremeno pokušava poslati poruku da ručnu izradu treba što duže očuvati.

»Treba i dalje raditi rukama jer ako nas strojevi zamijene, stari će zanati lako pasti u zaborav, a vrlo je bitno sačuvati stare zanate i šteta je da olako izgubimo znanja koja su se gradila i stvarala desecima tisuća godina. Ako svi stari majstori izmru, a s njima i sva ta znanja koja posjeduju, tko će nastaviti i podučiti mlade?«, pita se Sokolić. Na Markov sajam dolazi već desetu godinu, a kad je prvu godinu došao izlagati na Markov sajam, izradio je kovanicu s likom bana Jelačića budući da se na istoimenom zagrebačkom trgu održava sajam.

Njegov je obrt registriran u Varaždinu, a on radi i izlaže po cijeloj Hrvatskoj. Već godinama ulaže što više može u različite alate za izradu jedinstvenih predmeta t je u posebne nastavke za graviranje (kaligrafija) uložio 5.000 eura kako bi mogao kvalitetno urezivati imena, stihove, pjesme ili molitve u predmete koje izrađuje. Gravira različite predmete od medaljona, narukvica do označivača stranica. U poslu je već više od 12 godina i čest je gost, odnosno izlagač na viteškim turnirima i srednjovjekovnim sajmovima.

»Naši ljudi više traže i kupuju medaljone ili unikate s ugraviranim imenom, pisano goticom ili glagoljicom, a stranci su oduševljeni mojim radom i što su uopće našli nekoga tko radi rukama jer danas se vani sve radi strojno«, prokomentirao je za ZG-magazin Mario Sokolić.

Ljuti ga što država ne čini više za zaštitu i promicanje starih zanata i što je administracija prevelika, prezahtjevna i bespotrebno komplicirana. Kaže da se unatrag 20 i više godina 10 do 20 tisuća ljudi bavilo tradicijskim zanatima, a danas jedva da ih uopće ima. »Državni nameti su veliki, poticaji vrlo loši, a tržište je preplavila uvozna nekvalitetna kineska roba«, rekao je Sokolić koji smatra kako bi država i nadležno ministarstvo trebali puno više izaći ususret ljudima koji se žele baviti očuvanjem tradicijskih zanata.

Jedna od ovogodišnjih izlagača je i Marija Manda Burić iz Velike Gorice. Rođena Slavonka koja već 40 godina živi u Velikoj Gorici. Na svom izlagačko-prodajnom mjestu između ostalog nudi medaljone i sličice s prešanim cvijećem. Voli šivati i izrađivati replike slika sa sakralnim motivima koje su u njezinoj obitelji još od 1827. godine. Ukrašava staklene predmete dekupaž tehnikom i pjeskarenjem. U svom radu isključivo koristi prirodne materijale, čak su i ljepila i lakovi koje koristi na prirodnoj bazi. Svi njezini ukrasni i upotrebni predmeti su trajni, perivi i lako se održavaju. Od svih ponuđenih predmeta posebno nam je u oči upala jedna tikvica.

»To je tikva koja je gotovo izumrla. Dosjetila sam se kako bih mogla nešto lijepo od nje napraviti. Takva vrsta tikve raste isključivo u velikim vrtovima i ima različitih imena za nju. U Slavoniji je zovu teglica, Podravci je zovu cug tikva, Zagorci šef, a Turopoljci imaju neki četvrti naziv. Ta je tikva nekad, prije 50, 60 i više godina, služila za vađenje vina iz bačve, a s pojavom pipa tikvice su se prestale koristiti. Ova vrsta tikva je višenamjenska, mogu se rezbariti, možete od njih izrađivati zdjele, vaze, kućice za ptice, sve ovisi koliko ste maštoviti. Danas se u okolici Našica jedno cijelo selo bavi rezbarenjem takvih tikvi, a jedna sisačka obitelj od njih izrađuje noćne lampice«, pojasnila nam je Marija Burić.

Marija Manda Burić rado se odaziva na manifestacije poput Markova sajma i Ususret međunarodnoj smotri folklora. Prokomentirala je za ZG-magazin kako joj je financijski isplativija manifestacija Ususret smotri folklora. O posjetiteljima Markova sajma je rekla: »Puno je ljudi na Trgu, uglavnom gledaju, a manje kupuju. Naši ljudi, rekla bih, čak bolje od stranaca prepoznaju kvalitetu i vrijednost ručno napravljenih proizvoda«.

Kako se pije iz »Mudrijaša«

Između šarenih keramičkih posuda i lončića, prijateljski se smiješi izlagač Ivan Kuća. Na njegovom izlagačkom mjestu predstavljen je rad lončarskog obrta Mecena iz Ivanca. Kroz desetogodišnju prisutnost na Markovu sajmu obrt Mecena predstavlja građanima Zagreba tradicionalne forme keramičkih posuda proizvedenih u njihovoj keramičkoj radionici. Dvaput godišnje su u Zagrebu i izlažu svoje keramičke posude za pripremu, čuvanje i seviranje hrane. Obrt ima uspješnu suradnju s restoranima u varaždinskoj regiji u kojoj je većina restorana okrenuta tradicijskim jelima. Ali, surađuju oni i šire po Hrvatskoj, posao ih vodi po cijeloj zemlji.

»Ja sam osobno u poslu 20 godina, sin mi je u poslu 10 godina i zadužen je za nadziranje proizvodnje. Mi ustvari nastavljamo obiteljski posao od ranije. Od ovog se posla može živjeti, ali nije lako jer radimo od jutra do sutra. U proteklih deset godina dobili smo nešto novca od Ministarstva poduzetništva, nekih 50-60 tisuća kuna za cijeli spomenuti period, što zbilja nije puno za ovaj posao, ali te ipak razveseli. Barem nešto. Zadnji sajam koji su nam malo ozbiljnije poticali je bio Špancirfest. Izlagačko mjesto tamo nas je koštalo tisuću eura. Da nam Ministarstvo nije pomoglo, ne znam kako bismo to izgurali. Ustvari, državi smo kroz PDV sav taj novac odmah vratili jer je Špancirfest velika i posjećena manifestacija«, kazao je Kuća.

Obrt Mecena u zadnje vrijeme sve više radi i u suvenirskom dijelu no ipak su najprepoznatljiviji po svojoj zdjeli Peki u kojoj se može pripemati razne vrste hrane od sarme, mesa s krumpirom do bunceka sa zeljem. I ne samo da su po toj posudi najpoznatiji, nego im je to i najprodavaniji artikl, koji se prodaje po maloprodajnoj cijeni od 200 kuna.

»Turisti kupuju lončiće za mlijeko, jučer su moji proizvodi otišli u Kanadu, Francusku i Ameriku, i to me baš veseli«, kazao nam je Kuća.

Vrlo dobro se prodaju soljenke i zdjele za pripremu hrane. I ptičice-žveglice su također tražene, posebno za poklon. Najteži keramički proizvod za izraditi je posuda za vino zvana Mudrijaš. Nekada je na takvim posudama stajao natpis Ja sam mudrijaš, pij iz mene ako znaš. Iz Mudrijaša se pije vino tako što se zatvore rupice koje se nalaze na posudi, četiri rupice na vrhu i dvije niže. Natoči se vino, zatvori se pet rupica i pije se samo kroz jednu rupicu. Na taj se način postiže osjećaj kao da pijete vino iz bačve kroz crijevo.

»Ptičice-žveglice je teško napraviti, malo ih ljudi zna izraditi, a one su proglašene dijelom naše nematerijalne kulturne baštine. Mi ih rado izrađujemo, a ljudi ih još rađe kupuju«, zaključio je Ivan Kuća.

Žele sačuvati tradiciju svojih baka

Kulturno blago Slavonije na ovogodišnjem Markovu sajmu možda je najuočljivije na štandu udruge Zlatovezilje iz Brodskog Stupnika. Njih predstavlja Iva Ivezić, dopredsjednica udruge, koja po prvi put sudjeluje na tradicionalnom zagrebačkom sajmu. Zlatovez je tehnika veza zlatnim i/ili srebrnim koncem, a pojavljuje se u Slavoniji u drugoj polovici 19. stoljeća. Njime se ukrašavaju svečaniji odjevni predmeti, ali se mogu izrađivati i sakralne slike.

»To su radile naše bake, a mi se trudimo očuvati tu tradiciju. Srećom pa sve više ljudi prepoznaje vrijednost zlatoveza. Zlatovez je izrazito dekorativna tehnika ručnog rada koji se udomaćio u većem dijelu Slavonije. Imamo tri vrste zlatoveza: zlatovez na skroz, zlatovez preko kartona i usnivani zlatovez. Zlatovez preko kartona se radi tako da se pamučnim koncem prihvaća, preko kartonskog predloška, zlatni konac. Takav vez je omogućavao štednju zlatnog konca tj. moglo se puno više površine pozlatiti«, objasnila nam je Ivezić.

U udruzi Zlatovezilje djeluje deset članica, osam odraslih žena i dvije djevojčice. One izrađuju zlatovezne aplikacije za odjeću i obuću, nakit: lančiće, narukvice, broševe, zatim za kutijice za nakit, modne dodatke poput pojaseva, torbica, novčanika. Izrađuju i sakralne slike te ukrašavaju upotrebne predmete poput staklenih boca za likere, rakiju i slično. Cijeli njihov asortiman prikladan je poklone u raznim prigodama, kako za pojedinačne poklone tako i za poklone poslovnim partnerima kada želite darivati nešto doista orginalno i autohtono hrvatsko. Iako su im cijene pristupačne, na Markovu se sajmu najbolje prodaje sitniji nakit, ne zato što građani ne bi željeli kupiti i nešto veće, već zato što je loša ekonomska situacija i mnogi jednostavno nemaju novca.

Nakon Markova sajma Zlatovezilje će prezentirati svoj rad u Rijeci. Kao i mnoge njihove kolegice i kolege koji se bave nekim dijelom očuvanja baštine, ni Zlatovezilje se ne mogu pohvaliti državnim poticajima i potporom. Ako žele opstati kao udruga, morat će na natječaj. Ne mogu se pohvaliti zadovoljavajućom zaradom, više je riječ o entuzijazmu i iskrenoj ljubavi prema tradiciji. Svaka od njih od prodaje daje deset posto udruzi za članarinu i neke troškove.

»Imam tri unuke koje se zanimaju za zlatovez što je zbilja lijepo. Sve žene koje su u udruzi doista vole raditi zlatovez. Rade ga iz velike ljubavi i predanosti, a sve nas veseli druženje i poneko putovanje«, rekla nam je dopredsjednica udruge Ivezić.