Dr. Vojislav Bego: Kako se izgrađivala zagrebačka industrija

Danas se mlade preko medija uvjerava da mi nemamo niti znanje niti tradiciju, da mi ništa ne znamo, da mi više ništa ne znamo napraviti, da nismo sposobni ništa proizvoditi. Jedan sveprisutni „nezavisni analitičar“ uvjeravao nas je da mi više ne znamo niti kruh napraviti. Kako ćemo izaći iz krize, ako nemamo povjerenja u sebe?

 „Ja garantiram da niti jedan Končarev proizvod nije izašao, a da nije bio korektno ispitan. Pratili smo kvalitetu u pogonu, zanimalo nas je što kažu mušterije. Kvaliteta naših strojeva bila je bolja od inozemne konkurencije. Nismo toliko pazili na vanjski izgled, ali smo pazili na kvalitetu“

“Mene su 1947. prebacili u ispitne stanice. Rekli su, mi ćemo graditi motore, generatore, transformatore i trebamo ispitne stanice. Tako sam ja sa slabostrujaške telefonije prebačen na napone i do milijun volti. To je bio strašan zadatak!”

Prošlog svibnja u ZG-magazinu objavljen je članak o profesoru Tomi Bosancu, velikanu hrvatske znanosti iz područja elektrotehnike. U tom članku nisam htio samo ispričati priču o jednoj našoj povijesnoj ličnosti i o značajnom povijesnom razdoblju u kojem se gradila naša industrija. Htio sam, prije svega, mladim ljudima pokazati da mi imamo veliku industrijsku tradiciju, prikazati im kako je pred 50 godina jedna generacija, mladih, kreativnih, briljantnih ljudi, vrhunskih inženjera stvarala inovativna rješenja svjetske vrijednosti.

Danas se mlade preko medija uvjerava da mi nemamo niti znanje niti tradiciju, da mi ništa ne znamo, da mi više ništa ne znamo napraviti, da nismo sposobni ništa proizvoditi. Jedan sveprisutni „nezavisni analitičar“ uvjeravao nas je da mi više ne znamo niti kruh napraviti. Kako ćemo izaći iz krize, ako nemamo povjerenja u sebe, ako je zavladala depresivna atmosfera uz potpuni gubitak samopoštovanja i samopouzdanja? To je mnogo gore od cijele gospodarske krize koja je zavladala.

Zato sam ponosan što sam 1996. imao mogućnost  razgovarati s velikim profesorima i akademicima Tomom Bosancem, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem i Zvonkom Sirotićem i zabilježiti jedan važan dio povijesti razvoja elektrotehnike.  Ti razgovori daju sliku nevjerojatno burnog vremena koje je imalo svoje krvave i mračne strane, ali u kojem je bilo primjera velikog entuzijazma, inovativnosti,  kreativnosti i stvaranja. Iz današnje perspektive uništene industrije, uništenog samopouzdanja i uništenog znanja to sve izgleda potpuno nevjerojatno. Kada ponovno čitam te 16 godina stare intervjue, još više se divim tim velikim ljudima. Divim se ljudima koji su gradili i stvarali. Zato se može razumjeti moja bol i bol mnogih industrijskih radnika koju osjećamo gledajući kako se danas  industrija razara i uništava.

Početkom 90-tih kolege iz Končarevih tvornica transformatora u Jankomiru pohvalili su mi se svojim novim, originalnim, kombiniranim transformatorom. Ali su posebno istakli da je važna komponenta njihovog rješenja inovacija prof.dr.Vojislava Bege iz 1962. godine. Razvoj je dugogodišnja štafeta znanja, truda i rada niza generacija. Nekada davno je Newton, otklanjajući pretjeranu hvalu zbog znanstvenih dostignuća, rekao “stajao sam na ramenima divova”. I kolege iz Transformatora znaju da su mogli dostići značajne rezultate, jer su stajali na ramenima velikih ljudi koji su radili prije njih. Taj kontinuitet je snaga jednog poduzeća. (Za razliku od današnjeg vremena u kojem ljudi koji dolaze na bilo koju funkciju žele  pokazati da „svijet počinje od njih“)

Početkom 90-tih profesor Bego došao je, uz pomoć svoje originalne „Naponske vage“, do znanstvenog otkrića svjetske vrijednosti kojim je promijenio predodžbu o veličini električnog napona. Kod nas je to prošlo potpuno nezapaženo. Danas se kod nas smatra da je razvoj ispunjavanje formulara za EU natječaje, a znanstvena zajednica „trči“ za novcima iz EU fondova za projekte od kojih će Hrvatska imati malo koristi.

S profesorom Begom sam razgovarao na FER-u, u lipnju 1996. godine. Profesor je govorio smireno, sa sjetom se sjećajući godina u kojima je gradio KONČAR, hrvatsku elektrostrojogradnju, ali i hrvatsku i svjetsku znanost. I on kao i ostali njegovi kolege s velikim poštovanjem sjećao se profesora Antona Dolenca koji je prije Drugog svjetskog rata bio upravitelj proizvodnje u zagrebačkom Siemensu, veliki inovator, a poslije veliki sveučilišni profesor, svjetskog ugleda.

Profesor Bego je ispričao svoju priču:

Rođen sam u Splitu 1923. Moj otac je Marin Bego, odvjetnik i književnik. Uvijek mi je govorio: „Nemoj nikada suditi ljudima, to je Božji posao“. On je bio klasičar, pa sam i ja išao u splitsku klasičnu gimnaziju. Ali u 8. razredu sam zaključio da je prava budućnost u tehnici. I tada sam uzeo knjige iz matematike za svih 8 razreda i prošao sve od početka do kraja. Kada sam 1941. došao na studij, nisam imao problema. Za vrijeme rata otac se odlučio da dođemo u Zagreb. Bili smo bez stana i stvarno smo teško živjeli.

 Praksa u Siemensu

Nakon druge godine fakulteta, 1943. na praksu sam išao u Siemens, malo, lijepo poduzeće, na Trešnjevci. (Na tom mjestu je danas Končar.) Imali su namataonicu, montažu, strojnu obradu, ispitnu stanicu, oko 70 ljudi. Imali su i restoran, bazen i tenis igralište. Dođem prvi dan u restoran, a tamo stolovi, kelner, bijeli stolnjak, inženjeri, pa neke curice iz srednje škole na  praksi. Bio sam impresioniran. Meni je praksa puno značila, odnos starijih inženjera  prema nama bio je korektan, mogli smo dolaziti navečer, kupali smo se.

 

Dolenc je bio atraktivan. Ujutro ga nisi vidio, ali navečer bi došao ispitivati svoje stvari. Razvijao  je samouzbudbni generator (prvi u svijetu), mi smo gledali kako se to radi. Jednom je Bosanac snimao neki oscilogram, ja sam mu pomagao i evo Dolenca. Dolenc je to pohvalio: „Dobro je to, ali daj ti to popodne, posel mi stoji.“ On je imao osjećaj odgovornosti za ljude kojima je trebalo osigurati plaću i zato uvijek kada nešto istražujem, sjetim se njegovog  “posel mi stoji “.

Najednom zove me Erika, tajnica od Dolenca, da dođem i ona mi daje kuvertu, a tamo plaća veća, nego što ju je imao moj stari u to vrijeme.  A moj kolega koji je bio sa mnom, pravi fakin, često je zbrisao s posla, nije dobio ništa.  Erika je bila lijepa, dolazila je na bazen, gimnasticirala, mi smo je gledali. (Poslije joj je Dolenc zabranio da dolazi u tvornicu). Na fakultetu sam u međuvremenu bio demonstrator kod Hegedušića. On je tada dopremio na fakultet automatsku telefonsku centralu sa sto brojeva, najmoderniju, oscilatore, mostove. Dobili smo ključeve od laboratorija i cijeli smo dan nešto prčkali, mjerili, tako da sam zavolio tu dojavnu tehniku.

Jedanput idem ja po nasipu i prolazim uz tvornicu i zgradu u kojoj je stanovao Dolenc. Bilo je ljeto, otvoreni prozori, zamiriše neka svinjska pečenka. I tada mi pristupi jedan čovjek, neobrijan, mršav i počne psovati Dolenca, da je to pečenje mojoj djeci, imam četvero djece. Ja sam znao profesora i čudim se: „Ovaj bi mu radi toga pečenja svašta napravio“.

 Poslijeratno razdoblje, dolazak u Končar

Tada završi rat, ja sam već bio asistent na fakultetu, ali meni dođe Jura Škreb i zove me u Končar: „Dođi, dočekat će te personalac (kadrovik) na porti, pa se ti s njim dogovori”. Ja sam osjećao da mi to leži i pristanem. Dođem na portu, a personalac je onaj čovjek koji je tada psovao Dolenca. On me odvede na radno mjesto i ja počnem raditi, kad čujem da smo dobili novog direktora, Šafarika. A to je onaj koji se ljutio na pečenku. Mislim si, to neće biti dobro, on to pečenje neće zaboraviti. Međutim, on je zatražio da Dolenc bude tehnički direktor i bio prema njemu vrlo korektan. Ta preobrazba Šafarika ostala mi je u divnoj uspomeni.

Prvi dan šef Buchberger mi je rekao: “To je tvoj stol, tu ćeš sjediti, s lijeve strane telefon, kada zoveš, predstaviš se. Tu ti je kutija za ulaz, a s druge strane izlaz dopisa. Ovdje ti je ladica, tu imaš skladišnu listu, tu su svi materijali i cijene. Izabereš cijenu, izračunaš i ne smiješ probiti dozvoljeni fond. I stvarno sve je to štimalo. Jedna curica je dolazila, uzimala i donosila poštu i ažurirala dokumente u ladicama. Nije prošlo godinu dana, nema više curice, malo pomalo nestalo skladišne liste, nakon toga otiđem na skladište i tražim sam. Tu sam vidio kako su se neke stvari, koje su kod Siemensa štimale kao sustav, pokvarile i nestale.

Godine 1947. nastala neka uzbuna, smijenili Šafarika i dođe novi direktor, Bora Petrov. Prvi je dan uhapšeno 49 Končarevaca i podijelili su 300 otkaza. Uhapsili Juru Škreba. Odveden je na saslušavanje i tamo je, po njihovoj verziji, skočio kroz prozor. Poslije se Petrov promijenio. To su bili mladi ljudi kojima je netko uvalio tu dužnost za koju nisu bili zreli i navalili s katastrofalnim potezima. Bilo je mnogo i nerazumnih stvari, bilo je primitivaca, kakav je u početku bio Bora Petrov. Sjećam se kakve su probleme stvarali za Božić.

Komunizam cijeni inženjere

 Ipak možemo reći da je u vrijeme tog rigidnog komunizma tehnički kadar bio vrednovan. To je bio odnos komesarski. Znalo se, što je bilo korisno za zemlju i pustili su nas raditi. Treba spomenuti, što je jako važno, da je bilo jako puno inženjera. U Končar su dovučeni gotovo svi aktivni inženjeri iz Zagreba, bilo je puno njemačkih zarobljenika, koji su tu ostali, a Dolenc je imao izvrsne veze u svijetu i dovukao je 1947.- 48, oko 40 njemačkih inženjera. To je bila jaka ekipa, mi smo tada pratili zbivanja u svijetu. Čudim se, mala tvornica, a imala  je takve ljude.

Končar je ubrzo imao već oko 3.000 ljudi. Rastao je i nasilno. Znam da je personalac dobio zadatak da dovede toliko i toliko radnika, pa je išao kamionom po Zagorju, skupio seljakinje, posjeo ih na klupe i rekao: „Evo vam ih.”

 Prvi moj posao bio je na telefoniji, mjerenje koercitivne sile na vrlo malim magnetićima. Htjelo se ići na proizvodnju releja i centrala, a nije se znalo koji je to materijal. Bio je veliki problem kako napraviti tu leguru Kod ispitivanja dobivam veliko rasipanje rezultata. Tada sam uveo nul metodu s pomičnim svitkom i na osnovi koercitivnosti ustanovim da je to obično željezo. To me je privuklo. Svaki čas se nešto istraživalo. Zatim sam dobio da projektiram povratne osigurače za poštu. To je bio prvi naš proizvod. Tada je 1946. napravljen prvi induktorski telefon. Danas ga još možete naći na željeznici. Jaka je ekipa radila na tome. Veliki problem su bili alati. Za taj mali induktorski telefon trebalo je 800 alata.

Krenula je serija 500 komada mjesečno. Proizvodnja je prohodala za godinu dana. Tada se prešlo na projektiranje telefona s automatskim biranjem, napravili smo model, alate, bilo je mnogo kompliciranih dijelova, kemičar Doljak i ja napravili smo ugljenu prašinu za mikrofone. Tada sam dobio nalog da napravimo mikrofon. Mučili smo se pola godine s tim i našli smo rješenje. Morao sam pronaći metodu za mjerenje apsolutnog pritiska zraka kod govora. Kad se to razmahalo, 1947., nakon toliko uloženog truda, došao je nalog od Kidriča da to ide s ljudima, nacrtima, strojevima i alatima u Iskru Kranj. I tako je telefonija nestala (iz Končara). Otišlo je dosta ljudi. Neki su se izvukli i ostali u Končaru, a neki su otišli na poštu. I od te grupe je nastala tvornica Nikola Tesla.

 S telefona na generatore

Mene su tada, 1947. prebacili u ispitne stanice. Rekli su, mi ćemo graditi motore, generatore, transformatore i trebamo ispitne stanice. Tako sam ja sa slabostrujaške telefonije prebačen na napone i do milijun volti. To je bio strašan zadatak. Snalazili smo se svakako. Dolenc je dovukao iz Njemačke nacrte od Siemensa, a Jakovlić, okretan i spretan inženjer, dosta je putovao po Europi i u  detalje je opisivao sve što je vidio. Tada je Jakovlić sklopio ugovor s Haefelyem iz Švicarske i kupio udarni generator od 500 kV. Ja sam trebao ići na preuzimanje. Predviđeno je putovanje od dva mjeseca. Tada se uopće nije putovalo. Morao sam ići na razgovor u Udbu da bih dobio pasoš. To je 1948. bilo moje prvo putovanje u inozemstvo. U početku u vlaku sve puno, ljudi vise na sve strane, a kako smo se približavali granici, bilo je sve manje ljudi i na kraju sam ja sam prešao u vlaku granicu. To su bila dva mjeseca divne prakse. U konzulatu sam upoznao prof. Žepića koji je kupovao opremu za Vinodolsku centralu. Predstavljao me je za asistenta i dobio sam pristup u cijelu švicarsku elektroindustriju. Obišao sam sve, pokupio podatke i mogao sam se bez većeg straha upustiti u projektiranje ispitnih stanica.

Končar nije kupovao strojeve vani, već je nastao sakupljanjem opreme po Zagrebu i iz reparacija. Nešto je bilo skupljano i od obrtnika, kojima je bila nacionalizirana imovina i strojevi. Puno strojeva smo dobili s broda REX, čuvenog talijanskog broda koji je osvojio plavu vrpcu i bio je potopljen pred Trstom. Dočepali smo se njegovih motora, generatora, pa ostalih strojeva s reparacija. Praktički ništa nije vani kupljeno. Rasklopne ploče, birači, konektori i ostalo napravljene su po mojim nacrtima.

 Plenković (tada šef u Končaru, a poslije je i on postao veliki sveučilišni profesor) dao mi je zadatak da napravim napravu za dizanje i spuštanje gornjeg dijela uređaja za mjerenje broja zavoja. Međutim, ja sam zaključio da to nije dobro rješenje, pa sam napravio novi uređaj i za četiri dana to radi. Nakon mjesec dana mi Plenković kaže: „Pa ti nisi ništa napravio, onu jezgru nisi ni dirnuo”.  Ja mu pokažem novi uređaj  koji funkcionira. On je odjurio dolje da to vidi. Bio je sav sretan. To je moj prvi posao u ispitnim stanicama. To je funkcioniralo godinama i Dolenc je vodio studente da to vide. Do tog uređaja gotovo svaki je transformator imao grešku. Kod brojanja zavoja radnici su griješili To je bila katastrofa. Kada se pojavio taj uređaj, nema grešaka. Tih napravica, je bilo puno, pa uređaj za mjerenje omjera prijenosa, pa mjerenje pogrešaka strujnih i naponskih transformatora, to još danas radi. Kada sam došao u ispitnu stanicu, bilo nas je osam. Joža Rukavina, dva Nijemca zarobljenika i još troje ljudi. Poslije je dodana ulazna kontrola, laboratorij za materijale, tehnološki laboratorij, pa je sve naraslo na 400-500 ljudi.

 Razletio se gnenerator hidrocentrale 

Zbog toga, jer smo imali izvrsne veze sa Siemensom i s inozemstvom, imali smo moderno organiziranu kontrolu. Imali smo pravo osiguranje kvalitete. Kada smo trebali raditi za brodarstvo, došli su predstavnici Biro Veritasa i Loyd Registra (svjetske kuće za ispitivanje proizvoda) i nisu imali primjedbe na našu kontrolu. Njihova pitanja su bila pitanja iz sadašnjeg sustava kvalitete ISO 9000. Ja garantiram da niti jedan Končarev proizvod nije izašao, a da nije bio korektno ispitan. Pratili smo kvalitetu u pogonu, zanimalo nas je što kažu mušterije. Kvaliteta naših strojeva bila je bolja od inozemne konkurencije. Nismo toliko pazili na vanjski izgled, ali smo pazili na kvalitetu. Nekada je naša dokumentacija bila na europskoj razini.

Ipak u radu nastaju i kvarovi. Pamtim dva velika kvara. Godine 1954. vitlali smo (vrtnja s velikim brojem okretaja)  rotor generatora za našu hidroelektranu Vrle. Ja sam prisustvovao svakom vitlanju. Baš sam se vratio iz Švicarske i pred večer sam došao u tvornicu. Već iz daleka sam čuo veliku buku, zvuk vitlanja i najednom grobna tišina. Skamenio sam se, raspao se generator. Odmah smo javili direktoru, došla je milicija. Šteta je bila velika. Osnovane su interna i državna komisija. Ustanovilo se stvarno da je bila greška u materijalu, kovanom čeliku. Njemački proizvođač materijala Bochum Verain je platio štetu. To je jedini generator koji nam se „razletio“.

Koncem 1958. dogodilo se ono, čega sam se jako bojao, da ćemo mi nešto uredno ispitati prema narudžbi, a da će narudžba od strane kupca biti kriva. U narudžbi za brodska vitla (dizalice) nije navedeno da ta vitla imaju jako mnogo pokretanja. I našim konstruktorima to nije rečeno.  Bilo je ljeto i ja sam slučajno išao u Rijeku, u Vulkan i tamo vidim električara kako uključuje i isključuje naše motore. Ja mu kažem:  „Vi ste ludi, to se ne radi tako, uništit ćete motore.” Pa mi tako radimo, kaže mi on. Ja sam problijedio i doživio šok. Vratio se u Končar i rekao direktoru: „Nastradali smo. To će biti najveća greška u Končarevoj povijesti.” I to je tako bilo. Šteta je bila jako velika. Bilo je mnogo motora na brodovima po cijelom svijetu. Slali smo ljude po svijetu da to popravljaju, poboljšavali smo ventilaciju, ugrađivali mjerače temperature. Drugih problema nije bilo i to je najbolja slika naše kvalitete.

Mariborski otok (naš prvi generator), napravljen je 1948. godine u užasno kratko vrijeme i danas radi. Bilo je i grešaka, ali se brzo popravljalo. Pamtim jedan slučaj. Na osovinu smo navlačili rotor, ja sam dobio zadatak da ga strujno zagrijem, da lakše uđe. Mi smo to završili navečer i otišli spavati i najednom u četiri u jutro lupa Dolenc svima na vrata i viče: „Fulali smo”. Jedan Švabo je signalizirao da smo kod grijanja prstena sigurno izobličili vijke. Išli smo pogledati, izvadili smo vijak i stvarno je urezano oko 4 mm. To moramo popraviti, napraviti nove vijke i proširiti rupe na licu mjesta. Trebalo je “rajbati” (brusiti) par milimetara na dužini od metar. Trebalo je angažirati svu zagrebačku strojarsku industriju da napravi “bolcne”. U Zagrebu je nastala panika, milicija je dolazila u kuće i odvodila ljude na “rajbanje”. Za par dana su proširene rupe i napravljeni novi vijci. To je bila jedina pogreška, koja je tada nastala.

 Odlazak iz Končara

U to vrijeme,1960-tih, su došle olakšice za znanstveno istraživački rad. Iskra je cijeli konstrukcijski ured i kontrolu prebacila na taj razvojni dio i smanjila porez. Mi smo to malo ozbiljnije shvatili, „papskije od pape“, išli smo mijenjati cijelu organizaciju. Direktor Ante Marković je zastupao centralizaciju, jer mi ćemo imati puno tvornica u Vojvodini, Makedoniji i čime ćemo ih zadržati, ako oni razviju svoje projektne urede. Pod tim dojmom je dobar dio znanstveno istraživačkog rada centraliziran. Imam osjećaj da smo kod toga pretjerali, jer postoji problem predaje rješenja iz instituta u tvornicu, sukoba, nepovjerenja, odbojnosti. To nije lako uskladiti. Ja sam vodio institut u prelaznoj fazi formiranja.

Iz Končara sam na fakultet otišao 1960. Ima nekoliko razloga za to. Počeo sam u ispitnim stanicama, sve sam ih projektirao, u velikoj mjeri sam, o tome sam sve znao, a to je počelo rasti, odlaziti van Zagreba i osjetio sam da svoje znanje ne mogu efikasno primijeniti, da više ne mogu voditi poslove na svoj način. Drugi je, što me je profesor Dolenc stalno vukao na fakultet. Treći razlog je bio sukob s glavnim personalcem. Personalac je  odlučio da treba planirati kadrove za rukovođenje i imenovao komisiju koja će to raditi. U toj komisiji ja nisam bio. Jednom dođe Plenković k meni i pita me: „Da li je istina da je tvoj otac za NDH bio šef policije u Šibeniku i da su ga objesili“. Ja sam rekao: “Pa jesi ti lud, pa znaš ga, on je živ, sada sjedi u Kazališnoj kavani.” Personalac je rekao da si ti izvrstan inženjer, ali da se ne možeš politički angažirati, jer te prati sudbina oca koji je pogriješio. Mene je to užasno pogodilo, volio sam oca, on je književnik, kakva policija, nikad u životu to nije bio. To je za mene bio jaki udarac, nakon toliko godina rada, užas jedan. Jako sam se razbjesnio, uzeo sam telefon i rekao  personalcu one riječi koje inače ne koristim. Kad sam mu to rekao, napravio je istragu, tko je to meni izdao. To me još više razbjesnilo.

 Veliki znanstveni podvig – Naponska vaga

U fizici postoji problem koji se rješava već 150 godina. Ako želimo univerzalni sistem jedinica, tada bi jedinice sile, snage, radnje, morale biti iste u mehanici i elektrotehnici. Budući da je amper osnovna jedinica, tada se volt ne može više samostalno definirati, jer voltamper je snaga, što imate i u mehanici. Trebate napraviti neke pokuse da to povežete. Ja sam uveo neke trikove da se to riješi. Trebala je posebna oprema, napravili smo je (Naponsku vagu) u KONČARU i tada smo 1980. ustanovili da jedinica napona griješi za 8 milijuntinki. To su vrhunska mjerenja maksimalne točnosti. I druga mjerenje su to potvrdila pa je od 1990. godine u svijetu jedinica za napon promijenjena za 8 milijuntinki. To je za našu zemlju, koja nema niti tradiciju niti opremu, niti dovoljno ljudi, velika stvar, veliko znanstveno dostignuće.

  Moj sadašnji zadatak (1996.) kojim se bavim je uspostavljanje metrološke osnove u Hrvatskoj. Mislim, ako budemo pametni, moći ćemo se dočepati visokog nivoa.

Nekada smo puno ljudi na fakultet dobivali pozivom. Sada imamo mnogo asistenata, napreduju na faksu i vrše pritisak na napredovanje i ne može nitko doći izvana. Postavili su uvjete i kriterije koji eliminiraju dobre stručnjake iz prakse. Gledam oko sebe sve je živo, nešto se stalno događa, otvaraju se trgovine, radionice, servisi, pekare, ono što nama prije nije štimalo, mi nismo imali dobru trgovinu. Tržna privreda bez dobre trgovine ide u kaos.

I sada se to rješava. Ja sam optimist.

Taj je zadnji, objavljen intervju s profesorom Vojislavom Begom. Nekoliko godina nakon toga on je umro.  U ovo turbulentno vrijeme, u kome se mnoge dosadašnje vrijednosti gube, a nove nisu postavljene, ja cijenim velike ljude kao što bio profesor Vojislav Bego, ljude stvaratelje, koji stoje smireno i uspravno i koji svoje rezultate i znanje ostavljaju generacijama iza sebe.

(Zanimljivo je da je s tim intervjuima koje sam 1996. objavljivao u Končarevcu,  tvorničkom listu poduzeća KONČAR d.d., završila i moja karijera urednika tog lista, što sam radio paralelno s mojim ostalim dužnostima. Naime, Uprava KONČAR-a se razljutila što nisam pisao o njima i „njihovom velebnom liku i djelu“, već sam pisao o „nekakvim starim“ profesorima, pa o nekim uglednim inženjerima i radnicima, pa o povijesti KONČAR-a i o razvoju znanosti i elektrotehnike. Nakon što sam objavio te intervjue, smijenjen sam.)

Marijan Ožanić