Dr. sc. Nenad Raos: “U svakom pisanju treba se kloniti fraza koje ništa ne znače”

Dr. sc. Nenad Raos: “U svakom pisanju treba se kloniti fraza koje ništa ne znače”

»Mnogi moji kolege vole puštati dimnu zavjesu, kako nitko ne bi mogao razumjeti što rade, pa stoga ni suditi o njihovom radu. Izbace nekoliko zvučnih no nerazumljivih fraza, pa onda ljudi misle kako je to nešto jako pamentno i važno samo zato što ne mogu razumjeti«

 »Tako je pametan da ni sam sebe ne razumije«, reče Andersen u jednoj bajci.

Na Fakultetu kemijskog inženjerstva u petak, 6. prosinca 2019. bit će predstavljena nova knjiga naslova Mala škola pisanja (za znanstvenike i po pularizatore), koju potpisuje dr. sc. Nenad Raos, kolumnist našeg portala. Riječ je o 25. knjizi koju je napisao ovaj istaknuti hrvatski kemičar, publicist i popularizator znanosti, dobitnik nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (1997.) i Državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti (2003.)

Nenad Raos rođen je 1951. godine u Zagrebu, gdje nakon gimnazije završava studij kemije na PMF-u). Bavi se biooanogranskom i teorijskom kemijom. Osim znanstvenim radom inenzivno se, još od studentskih dana, bavi popularizacijom znanosti. Autor je mnogobrojnih znanstvenopopularnih članaka te više izložbi u zagrebačkom Tehničkom muzeju Nikola Tesla. Kaže kako je za svoje novu knjigu predložio sam reklamni slogan “Knjiga koja treba svakome – knjiga koja treba svima” – i ne mislim da je pretjerao…

Što vas je potaklo na njeno pisanje?

Knjiga je zapravo zbirka članaka, prilagođenih i pomalo dorađenih, što su izlazili u časopisu Priroda dok sam mu ja bio urednikom. Potakla me je grozna kvaliteta pristiglih rukopisa, koje sam morao dorađivati, a nakon dorade još trpiti zanovijetanje autora. Drugi je razlog sigurno u tome da sam autorima htio pomoći kako bi bolje pisali. Već mi se jedan čitatelj knjige javio, koji se mučio da napiše prilog za mrežnu stranicu, da sam mu pomogao. Mnogo mu se toga, veli, razbistrilo u glavi.

Koja vam je ovo po redu knjiga znanstvene tematike, a koliko ste ukupno do sada knjiga napisali?

Ukupno sam napisao 13 znanstveno-popularnih knjiga, jednu stručnu knjigu, dva sveučilišna udžbenka (u koautorstvu), bio sam glavni autor i urednik dvije knjige eseja. Usto sam napisao i 6 kataloga za svoje izložbe u Tehničkom muzeju Nikola Tesla te jedan rječnik i zbirku svojih članaka. Kada se sve zbroji, to je 13 + 1 + 2 + 6 +1 + 1 + 1(ova knjiga) = 25 naslova.

Zašto je znanstvenicima, pa i sveučilišnim profesorima tako teško pisati na jedan razumljiviji i publici prihvatljiviji način te se odvratiti od “visokoparnog” stila?

Ima mnogo razloga. Prvi je svakako štreberski pristup svojoj struci, kada stručnjak svaki javni, pa i privatni istup, doživljava kao propitivanje i dokazivanje svoga znanja, kao polaganje ispita. Hoće publici pokazati kako mnogo zna i kako se mnogo mučio i mnogo napravio. Njemu se čini da je jednostavan govor o svojoj struci njezino srozavanje, vulgariziranje.

Drugi je razlog što mnogi moji kolege vole puštati dimnu zavjesu, kako nitko ne bi mogao razumjeti što rade, pa stoga ni suditi o njihovom radu. Izbace nekoliko zvučnih no nerazumljivih fraza, pa onda ljudi misle kako je to nešto jako pametno i važno samo zato što ne mogu razumjeti. »Tako je pametan da ni sam sebe ne razumije«, reče Andersen u jednoj bajci.

U kolikoj mjeri se zapravo u znanstvenom pisanju može “pobjeći” od svojevrsnog “metajezika” specifičnog za pojedinu struku?

U svakom pisanju, a posebice u znanstvenom, treba se kloniti riječi i fraza koje ništa ne znače. Više ne mogu slušati televiziju jer se o nikome i ničemu ne može reći drugo nego da je “jedan od naj…” Što znači da je netko “jedan od najvećih” – samo to da nije najmanji. Ljudi brbljaju, a ne govore. “Svi govore, nitko ne sluša. Svatko piše, nijedan ne misli”, riječi su Martina Heideggera koje sam stavio kao moto svojoj knjizi.

U svojem se pisanju bavite raznoraznim ozbiljnim temama, ali ih uspijevate prenijeti na vama svojstven “lepršav” ili novinarski rečeno “pitak” način. Kako ste uspjeli izgraditi takav upečatljiv stil pisanja?

Kad naumim pisati o nekoj temi, prvo mi je da temu dobro proučim i da mi sve bude jasno. To bi bio, recimo to tako, znanstveni pristup. Drugi je pristup umjetnički. Kad vidim o kakvom se znanstvenom otkriću radi pomislim na što me ono asocira. I onda počnem od te asocijacije, koju povezujem s otkrićem i tako čitatelja neprimjetno uvodim u temu.

Među rijetkim ste hrvatskim popularizatorima znanosti. Zašto ih u nas ima tako malo?

Dobar dio odgovora na to pitanje leži u onome što sam već rekao: naši znanstvenici hoće oko sebe puštati maglu kako nitko ne bi vidio kako malo rade ili kako njihov rad malo vrijedi. Drugi je razlog što se na popularizaciju u znanstvenim krugovima gleda kao na niži oblik znanosti, što je kriv, da ne kažem glup stav – kao kad bi netko rekao da je novinarstvo niži oblik književnosti ili građevinarstvo niži oblik arhitekture.

No u svijetu nije tako. Britanski nobelovac, sada već pokojni Harry Kroto (otkrivač buckminsterfullerena – molekule nalik na nogometnu loptu) bio je izvrstan popularizator. Nije mu bilo ispod časti ići u vrtiće i govoriti djeci o kemiji i strukturi molekula. Taj se očito nije bojao da će mu netko reći kako njegov znanstveni opus ništa ne vrijedi, kao što bi se moglo reći za mnoge naše znanstvenike.

Ima li i ova knjiga kakve veze s kemijom?

Iako je moju knjigu izdalo Hrvatsko društvo kemijskih inženjera i tehnologa (HDKI) u suizdavaštvu s Hrvatskim prirodoslovnim društvom (HPD), knjiga nema izravne veze s kemijom. Ona uči kako jasno, razumljivo i smisleno pisati, bez obzira što se i o čemu piše, no – opet – poštivanje ili nepoštivanje tih zahtjeva najlakše se uočava u stručnom, a još više u znanstveno-popularnom tekstu. Predložio sam reklamni slogan “Knjiga koja treba svakome – knjiga koja treba svima” – i ne mislim da sam pretjerao.

Razgovarao: Boris Jagačić

Komentiraj

*