Don Kaćunko: Naš narod je trostruko nepismen – vjerski, politički i medijski

Don Kaćunko: Naš narod je trostruko nepismen – vjerski, politički i medijski

Kolege svećenici, pa i naši biskupi ne govore narodu otvoreno i jednostavnim riječima, onako kako je Isus govorio ili sada papa Franjo, nego svoje riječi upućuju tzv. vlasti ili se bave “premlaćivanjem komunističke lešine”. A politički lisci se smiju takvoj crkvenoj naivnosti

Razgovarao: Ivan Remeta

Legendarni hrvatski svećenik britkog jezika često usmjerenim na sve one koje se ‘ne smije’ dirati, don Anđelko Kaćunko u velikom je razgovoru za ZG-magazin, iz srca ‘prosuo’ ono što ga golica. Don Anđelko Kaćunko obilježio je 40 godina svojeg svećenstva tijekom kojih su ga cijelo vrijeme pratile kontroverzije. Danas je svoj spokoj pronašao u župi u Kompolju kod Otočca.

Možete li za početak reći nešto o sebi?

Može, nema frke. Evo moj kratki životopis: Rođen sam u Splitu 31. srpnja 1954. Potječem iz brojne obitelji (najstariji od devetero braće i sestara) iz kršne i dične Poljičke Republike. U Docu Donjem (između Mosora i Cetine) završio sam osnovnu školu, a sjemenišnu Klasičnu gimnaziju i Teološki fakultet u Splitu, gdje sam 24. lipnja 1979. zaređen za svećenika.

Obilježili ste 40 godina svećeništva, kako su protekle te godine?

Oduvijek sam naglašavao jedinstvenost svećeničkog poziva, pri čemu i meni samom to ostaje takvo čudo da se, kažem to i u šali i ozbiljno, svakodnevno čudim Isusu što je pozvao upravo mene. Ali pritom osjećam duboku zahvalnost za taj veliki dar. Kako je sve počelo? Moj svećenički život od ređenja 24. lipnja 1979. u Splitu podijeljen je na četiri razdoblja, a svako je posebna i velika priča. Prvo je devetomjesečna kapelanska služba na Gospinu otoku u Solinu, s velikim i dragim župnikom don Mirom Jovanovićem i stotinama djece i mladih kojima sam držao župni vjeronauk.

Potom me nadbiskup dr. Frane Franić poslao u Zagreb na studij klasične filologije na Filozofskom fakultetu, ali pastoralno sam bio aktivan u Hrvatskom Leskovcu pri samostanu časnih sestara karmelićanki Božanskoga Srca Isusova, gdje sam ostao čak 17 godina. Budući da je u Hrvatski Leskovac početkom veljače sljedeće godine došao i kolega Jozo Mario Tolj, nastavili smo pastoralnu suradnju u tamošnjoj liturgijskoj zajednici, koja se, premda dio župe Stupnik-Lučko, formirala pri samostanu, tako da sam, uz studij filologije, nastavio voditi pjevački zbor i tamburaški orkestar u Zajednici mladih MI koju je kolega Tolj osnovao. Ali preko njega sam ušao također u uredništvo lista katoličke mladeži MI, koji je pater Mario pokrenuo, pa sam se tu totalno zarazio novinarstvom, što je doslovce preusmjerilo i obilježilo moj daljnji život.

Iz Leskovca sam prešao u Zagreb 1997. pa sam uz novinarske i uredničke poslove još dvije godine također pomagao kolegi Tolju u pastoralu u Župi sv. Marka na Gornjem gradu.

Bili ste i kancelar u Vojnom ordinarijatu? Kakvo vam je to bilo iskustvo?

Da, 1. siječnja 1999. prešao sam u Vojni ordinarijat na službu kancelara, što mi je dopustio tadašnji biskup mons. Ante Jurić, jer sam cijelo vrijeme bio svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, a poslije sam inkardiniran u Vojnu biskupiju, u kojoj sam bio devet godina, sve do prelaska u Gospićko-senjsku biskupiju od 1. listopada 2008. Što sam sve doživio i proživio u te dvije četvrtine mojega svećeničkog života – “miovskoj” i “vojnoj” – to je neopisivo bogatstvo i doslovce pravi “roman”. Ova sadašnja faza ipak je mirnija – i hvala Bogu da je tako jer više nisam ni po dobi ni po kondiciji sposoban za nekadašnje napore – ali i drukčija jer sam prvotno pastoralno aktivan, a sve ostalo je sekundarno.

Što vam je najlakše, a što najteže u ovom pozivu?

U prošlosti, a i sada, u radu mi je “najlakše” bilo sve osim sprovoda – jer volio sam sve što radim, čak i onda kad nisam mogao raditi samo ono što volim. Dakle, unatoč vjeri u uskrsnuće i ponovni život s ljudima koje smo odavde ispratili, sprovodni obred uvijek doživljavam teško emotivno, premda to ne pokazujem. Ispraćaj jednoga mladića u Kompolju, koji je poginuo u prometnoj nesreći, bio mi je teži nego oproštaj od vlastitih roditelja – ne znam kako sam uopće uspio obaviti taj sprovod…

Dakako, teško mi je bilo i kada nisam mogao pomoći ljudima u njihovim različitim potrebama… Eto, općenito, kad se osvrnem na prošlost, čini mi se da sam svih 40 godina doslovce letio, odnosno punim gasom vozio 200 na sat. A po odlasku iz Solina, čini mi se kao da je bilo jučer kada sam prvoga listopadskog dana 1980. iz Marjan expressa sišao na peron zagrebačkoga Glavnog kolodvora, torpediran u jedan sasvim novi svijet i život.

Kakvo je bilo vaše djetinjstvo?

Djetinjstvo mi je bilo obilježeno materijalnom oskudicom, ali ipak u ozračju velike radosti i duhovnosti. U svim obiteljima svaku večer se molila krunica i svi su svake nedjelje išli na misu u župnu crkvu, koja je od našega zaseoka udaljena sedam kilometara. Ali u dubokom i lijepom sjećanju ostale su mi godišnje proslave Male Gospe u našoj crkvici, posebno procesija s kipom i pjevanje litanija, koje i dandanas odjekuju negdje u dubini moje duše. Među najranijim sjećanjima mi je doživljaj, kratko nakon što sam tek bio prohodao, kad sam prvi put sâm došao do uzvisine iza naših kuća, odakle puca pogled na kanjon Cetine, grad Trilj, planinu Kamešnicu, polje u Donjim Rošcima, cestu koja vijuga prema Bisku i Splitu… a na suprotnoj je strani visoki Mosor u koji smo stalno gledali i kroz prozor i sjedeći pred kućom pod krošnjom goleme kostelje…

Meni se tada otvorio svijet, kao da – rekli bismo danas – cijelo globalno selo držim na dlanu. Zatim, pamtim dobro kad me je u četvrtoj godini života pokojni djed Petar gotovo opio mladim vinom ispred konobe. Međutim, posebno sam se radovao kad bi me zabolio zub pa sam s mamom morao satima pješačiti do zubara u Trilju jer smo prolazili pored vodenica uz Cetinu koja je tada još tekla (tek poslije su stvorena dva akumulacijska jezera), a posebno je bilo fascinantno prolaziti ispod zidina oronule tvrđave Nutjak, što je silno razbuđivalo moju dječju maštu, kao i viseći drveni most preko Cetine u Trilju, preko kojega se nije smjelo jer je bio napola propao.

U neizbrisivu sjećanju mi je i najranije hodočašće u Sinj za Veliku Gospu, kada sam imao pet godina – do tamo smo išli pješice gotovo trideset kilometara, a natrag pola puta starom uskotračnom željeznicom pa do kuće opet pješice. Od umora sam spavao neprekidno dan i pol. Uz to, meni je kao i svim mojim vršnjacima posebno zadovoljstvo bilo u istraživanju jama i pećina kojih je mnogo u kamenjaru naših Poljica.

Jeste li sanjali o nečem drugom prije nego što ste maštali o tome da ćete postati svećenik?

Od najranije dobi bio sam veoma “sklon” knjigama, ali tako da sam one tanje sve rasparao po sredini – a to sam doznao od oca tek kad sam krenuo u školu i baš te knjige u takvom stanju našao u velikom starom bavulu (tako se zvao kovčeg za čuvanje vrednijih stvari). A o svećeništvu ja ne samo da nisam maštao nego nisam ni pomišljao da bih to mogao biti. Vjerojatno zato što nisam bio ministrant, određenu bliskost sa župnikom koji je bio silan autoritet uspostavio sam tek kao sjemeništarac, tj. u gimnaziji. Ali veći razlog za tu distancu je činjenica da smo se mi djeca doslovce bojali našega župnika don Duje, koji je tijelom bio “gromada od čovjeka”, a od njegova jakoga glasa naša župna crkva gotovo se tresla.

No naš strah od župnika pojačavalo je plašenje starijih da će nam “pop odrizat jezik” – a to su govorili redovito kad smo bili neposlušni – i mi smo doslovce bježali iz sela kad smo čuli da župnik dolazi! Osim toga, ja sam silno volio mehaniku i tehniku pa sam stalno nešto rastavljao i sastavljao, a posebno sam uživao kad je mlađi brat dobio bicikl pa sam ga ja svakodnevno bez ikakve potrebe “servisirao”. Ali volio sam i crtanje, odnosno slikanje pa su moje školske slike i nakon osmoljetke bile u školi na izložbama.

Dakle, tek u osmom razredu, kad nisam znao odgovoriti na pitanje o nastavku školovanja, čak i susjedi su mi sugerirali da bih mogao poći u sjemenišnu gimnaziju, a i u mojoj obitelji to se gotovo pretpostavljalo. To znači da su drugi u meni vidjeli potencijal za duhovni poziv premda ga ja nisam jasno uočavao. Eto tako je, nimalo spektakularno, mene Bog pozvao za svećenika, a poslije sam postao svjestan da je moje zvanje rođeno u molitvenom ozračju obitelji s mnogo braće i sestara, za koje su se naši roditelji s velikom ljubavlju žrtvovali u teškim okolnostima života.

U celibatu ste 40 godina, jeste li ikada bili u iskušenju i je li on dugoročno održiv s obzirom na to da mnoge časne sestre i svećenici prekidaju svoje zavjete i odlaze?

Uz osobno iskustvo, uvjerio sam se kako je najbolja potvrda vrijednosti celibata fenomen da ga žestoko napadaju neprijatelji Crkve – čak pod maskom brige za njezino dobro! – premda o njemu ni s teološke ni s psihološke strane ne znaju ama baš ništa. Ja sam, hvala Bogu, unatoč svim iskušenjima, izdržao jer sam se stalno držao recepta koji je u jednom intervjuu koji sam s njim vodio dao blažene uspomene kardinal Franjo Kuharić, a glasi: “Moli i radi!” Zanimljivo je da čovjek tek nakon mnogo godina borbe, koja u celibatu nije drukčija od borbe za očuvanje vjernosti u braku, stekne čvrsto iskustvo pravog značenje takvog čistog načina života.

Zato celibat, premda nije Božja zapovijed, itekako ima svoje opravdanje i budućnost, unatoč dojmu da ga mnogi krše, što uopće nije točno. Što, naravno, ne znači da Crkva ne može danas zaređivati također oženjene muškarce. A ja, kad je o tome, ali i o cijelom mojem životu riječ, jako volim pjesmu A. B. Šimića “Molitva na putu” pa ponavljam: Hvala ti “Bože / koji si me do ovoga časa doveo nevidljiv / vodi me i dalje koncu mojih želja / Ne ostavi me / umorna i sama nasred puta… / Budi nad mojom glavom moja pratilica zvijezda”!

Don Kaćunko, stječe se dojam da od stvaranja hrvatske države ni o jednom katoličkom svećeniku nije napisano i objavljeno toliko uvreda kao o vama. Stalno vas nazivaju kontroverznim?

Ne znam je li netko proveo istraživanje o tome, ali možda je to stvarno istina. Pretpostavljam da sam “kontroverzan” ljudima koji su suprotnoga svjetonazora, ali i onima koji svećenika zamišljaju u određenim “kalupima” u koje se ja ne uklapam ili iz njih iskačem kao vlak iz tračnica pa se oni tome stalno čude. Ali meni to nije čudno, jer i u Crkvi ima mnogo toga “ukalupljenoga”, koječega što su nove okolnosti već učinile deplasiranim, ali to se i dalje smatra neupitnim da ne bi sustav bio doveden u pitanje. Eto, nekima će biti “kontroverzno” i to što sam upravo rekao.

Po vašem mišljenju je li korektno da se svećenici bave politikom?

Nerijetko u crkvama umjesto Božje riječi slušamo političke propovijedi i komentare! Nisam baš siguran da je doslovce tako. Naime, neki javni djelatnici – i u politici i u medijima – graknu čim netko od svećenika ili biskupa javno komentira neki društveno-politički fenomen, previđajući činjenicu da smo svi mi također građani koji imaju pravo o svemu reći svoje mišljenje. Naravno, svećeniku je zabranjeno bavljenje stranačkom politikom i aktivno uključivanje u tu djelatnost kao što čine profesionalni političari, jer to se protivi svećeničkom pozivu. Zato što je strančarenje razbijanje cjeline, a svećenik mora biti njezin graditelj.

Nažalost, naš je narod doslovce demonski opsjednut politikom i od nje naivno očekuje rješenje svih osobnih i društvenih problema, a da pojma nema ni što je politika u svojoj biti ni kako ona funkcionira. Naravno, veći je problem kad u tu zamku i zabludu padnu svećenici i biskupi.

Međutim, smatram većim problemom odnosno “u nebo vapijućim” propustom kada kolege svećenici pa i naši biskupi ne govore narodu otvoreno i jednostavnim riječima, onako kako je Isus govorio ili sada papa Franjo, ono što moralno izgrađuje i širi umne spoznaje, nego svoje riječi upućuju tzv. vlasti u politici ili se bave “premlaćivanjem komunističke lešine”. A lukavi politički lisci se, siguran sam, smiju takvoj crkvenoj naivnosti jer oni su obični sluge “upravljača ovoga mračnoga svijeta…”, kako nas Biblija poučava u Poslanici Efežanima. Zato glavna zadaća Crkve danas više nije “čuvanje nacionalnog identiteta”, nego formiranje evanđeoskih karaktera spremnih na mučeništvo, tj. na žrtvu i život po receptu “moli-radi-rodi”. Jer “Crotitanik” ubrzano tone, a crkveni alarmi ne zvone!

Uvijek ste bili magnet za medije, no sve ste iznenadili kad ste se pojavili ruku pod ruku s Nives Celzijus. Zašto ste svojedobno uzdizali pjevačicu Nives Celzijus, a kritizirali Severinu?

Severinu sam doista kritizirao jer se javno deklarirala kao katolkinja, a životom je to sve demantirala. Međutim, Nives nisam uzdizao, nego sam htio upozoriti na licemjerje onih koji su nju napadali, a s guštom čitali izvatke iz njezine knjige koji su izlazili u tjedniku Arena gdje sam bio kolumnist. A to “ruku pod ruku” s Nives ispalo je možda slučajno.

Naime, nakon pripreme za predstavljanje njezine knjige, golema limuzina s cijelom ekipom je ispred hotela Esplanade krenula prema Jarunu i bilo je predviđeno da Denis Kuljiš iziđe i Nives otvori vrata te je po crvenom tepihu uvede u klub. No, kako je vozač napravio krug ispred lokala, tako sam se ja našao bliže ulazu u klub pa je Kuljiš, onako težak i “potonuo” u sjedalo, mene zamolio da ja Nives otvorim vrata, što sam s lakoćom učinio, ali nisam očekivao toliko bljeskalica, kamera ni medijsku eksploziju.

Kako je Crkva reagirala na vaš nastup na predstavljanju knjige Nives Celzijus? Zašto ste to učinili?

Učinio sam to iz tri razloga – kratica je HIR, ali to nije bila moja hirovitost. Prvo slovo znači humanizam – htio sam posvjedočiti da je i žena čovjek, da ima svoje ljudsko dostojanstvo te da je i za nju Isus Krist prolio svoju krv. Drugo slovo je iluminacija – htio sam kao svećenik ući u prostore u koje nikada neće kročiti ni jedan biskup i time unijeti evanđelje u jedan, kako se u Crkvi poima, “mračni svijet”. Treće slovo je reklama – znao sam da će to imati golem medijski odjek, premda je bio veći nego sam očekivao, a to mi je onda bila mogućnost da “u tuđem vrtu zasadim svoj cvijet”, tj. da čak i preko medija koji Crkvi nisu skloni pošaljem poruku kršćanske Radosne vijesti.

Jasno, to je nekima u Crkvi bilo šokantno – manjina me kritizirala, a većina hvalila. Zanimljivo, napadali su me i oni koji danas hvale papu Franju što je Crkvu pozvao da “iziđe iz vlastite udobnosti i pođe na periferije”! Zato se volim pohvaliti da sam bio preteča pape Franje u Hrvatskoj.

Koliko Crkva u Hrvatskoj danas prati papu Franju? Slijedite li vi njegov svjetonazor? Kako gledate na kritike pape, poglavito na one vezane za pedofiliju među svećenicima?

Ja se trudim slijediti Isusov “svjetonazor”, kao što čini i papa Franjo. Potpuno podržavam nastojanje da se zlo pedofilije iskorijeni iz Crkve. Ali “gayofilija” – premda je “(j)anusoidno” povezana s pedofilijom – sasvim je drukčiji fenomen, i mislim da probleme u Crkvi zbog toga lobija može riješiti samo dragi Bog.

A što mislite o papinoj izjavi vezanoj za bl. Alojzija Stepinca, da se mora “savjetovati s patrijarhom Irinejom”?

I tu stojim potpuno na papinoj strani. Ne može se glumiti katolika i pljuvati po papi te se ponašati kao da Duh Sveti svima govori izravno više nego njemu. Pa valjda papa Franjo znade što radi. Ali problem je u Hrvatskoj to što je mnogima domoljublje postalo religija, koja kršćansko bogoljublje marginalizira. Zato sam u vrijeme “cromoljubne” histerije koja se protiv pape Franje digla “u obranu” Stepinca skovao kraticu – u kojoj su združeni desni i lijevi – ZDSDP, a znači: Za dom spremno deremo papu!

Što mislite o Thompsonovim pjesmama?

Thompson je s prva dva albuma napravio kulturno-duhovnu revoluciju među Hrvatima širom svijeta. U nastavku priče pogriješio je prelaskom na tvrđi zvuk, jer poruka je u stihovima, a ne u “metalu”.

Kako gledate na opću političku situaciju? Jeste li zadovoljni Vladom Andreja Plenkovića?

Plenković je izvrsno školovan političko-diplomatski glumac i mislim da jako dobro izvodi predstavu koju je i za Hrvatsku i za EU osmislio specijalni režiser. Nažalost, naš HBK ne daje priopćenja koja koriste narodu. No meni je draži premijerov otac Mario, koji me, dok sam kratko studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti, veoma cijenio.

Uskoro ćemo na izbore. Tko će vam biti draži?

Smatram da svatko može biti uspješan zabavljač naroda koji očekuje da mu drugi rješavaju njegove probleme.

Kako vam protječe pastoral u ličkim župama?

U Liku sam došao 1. listopada 2008., a u Gackoj dolini sam sedam godina. Pastoral je ovdje, kao i drugdje, za svećenika slatki jaram, tj. naporna radost. Nažalost, župnici su izumiruća vrsta pa nam je sve teže.

Što ste naučili od malih ljudi, a ne piše u velikim knjigama? Koji su najveći problemi vjernika, na što vam se žale?

Takozvani mali ljudi, od kojih su mlađi naraštaji učili životnu mudrost – izumrli su. Od ulaska televizije u domove i glave svi su najednom postali pametni, svi sve znaju, ali rijetki su oni koji razmišljaju ili čitaju knjige i od kojih se nešto može naučiti. Zato se danas većina vjernika žali ili na političare ili na svećenike. To više što nas je sve manje jer više nema brojnih obitelji.

Da, ta demografska katastrofa nije samo u Lici već je i nekoć bogata Slavonija opustjela. Zašto Crkva ne nudi neka rješenja za tu bijelu kugu?

Upravo Crkvu smatram najodgovornijom za sadašnje propadanje naroda, jer demografska katastrofa nije u prvom redu političko pitanje, nego duhovni problem. Crkva i danas zakazuje jer ponavlja floskulu o iseljavanju, umjesto da osuđuje abortus i ističe problem nerađanja djece!

Evo, nakon svećenika nestalo je i dovoljno djevojaka za časne sestre?

Ako zamislimo svećenika iz Afrike i sestru iz Azije onda nije daleko ni dan da u tu Crkvu dolaze vjernici iz Sirije, zar ne? Moji vjernici znaju da ja već barem pet godina govorim o dolasku migranata u naše puste krajeve te da ćemo imati i svećenike i časne sestre iz Afrike i Azije. U duhovni poziv češće odlaze mladi iz brojnih obitelji jer je to višestruko prirodnije ozračje za razvoj duhovnih zvanja. Ali gdje nema djece, nema ni drugih zvanja i zanimanja. Stanje je u Hrvatskoj alarmantno – Crotitanik tone, a HBK priopćenja djeluju kao Hladna Birokratska Koalicija.

Kako ste vi doživjeli projekt nove hrvatske Biblije nakon 50 godina?

To je davno trebalo napraviti, u prvom redu zato da se jezik naše Biblije približi narodu, ljudima koji ne komuniciraju stilom teologa i biblijskih stručnjaka. A naš službeni prijevod Svetog pisma ima ne samo mnoštvo zastarjelih fraza, nego i takvih jezičnih nebuloza da čovjek mora stati i razmišljati o tome što je pjesnik-prevoditelj htio reći, kao npr. kod proroka Izaije: ‘Onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu!’.

Kojim ste se vi trikovima služili da taj arhaični jezik približite običnom vjerničkom puku?

Aoriste sam zamjenjivao perfektom, a arhaizme sam ‘prevodio’ današnjim uobičajenim izrazima. To spontano činim i danas dok čitam evanđelje na misi.

Da opet pišete blog u VL-u, koji biste događaj izvukli iz uzavrelog političkog kotla?

Uvijek ističem obmane koje politika u sebi nosi i raskrinkavam crkvenu floskulu da je politika ‘skrb za opće dobro’. Teolozi iz svojih skučenih kabinetskih okvira ne vide da kapital upravlja i politikom, i medijima, i tržištem, i kulturom, i sportom… Ali na mnogim razinama utječe i na odnose u Crkvi. Zgražam se nad svim šupljim frazama pa reagiram ponekad i neprimjereno jer Crkva mora djelovati proročki, a ne politički.

Kako je na Vas utjecala epidemija ili pandemija koronavirusa?

Bolno i žalosno! O početka razvoja korona-fenomena pozorno sam pratio što se događa, poglavito mišljenja raznih stručnjaka ne samo o virusu nego i općenito o stanju u svijetu ter sam se trudio dokučiti ‘mjesto i ulogu’ toga fenomena u budućnosti svijeta. Iskustvo me je natjeralo da odmah budem vrlo sumnjičav i kritički raspoložen. Naime, svi su mediji – napominjem da pratim redovito sve dnevne listove i tjednike jer televiziju ne gledam već 39 godina! – objavljivali upozorenja stručnjaka da ne treba praviti paniku, a istodobno su donosili velike fotografije koje su ulijevale jezu i širile strah.

Ali čim je to postao globalni trend – poglavito nakon što je tzv. Svjetska zdravstvena organizacija proglasila pandemiju – bilo je očito kako je “vrag odnio šalu” jer se “iza brdo nešto valja” te da je ‘koronomanija’ također zavjesa koja to nešto novo skriva i staza koja tome novom vodi. Gotovo svi ozbiljni analitičari, i s tzv. lijevog i s desnog spektra odnosno i globalisti i suverenisti, navodili su slične fraze varirajući istu zastrašujuću misao, npr.: “Ništa u budućem svijetu neće biti isto!” ili: “Svijet kakav smo poznavali možemo zaboraviti!”… itd.

I slijepac je po tome mogao zaključiti kako se iza te prozirne manipulacije zastrašujućim slikama i snažne propagandističke indoktrinacije pod maskom i “maskom” skrbi za globalno zdravlje – koja se poslije, nakon uvođenja famoznih “mjera” i ograničenja osnovnih prava i sloboda, provodila ratnom retorikom tzv. Stožera – krije nešto mnogo ozbiljnije od borbe protiv “smrtonosnog virusa sa simptomima blage prehlade”.

Zato sam bio do boli žalostan kad sam vidio kako Crkva olako, gotovo ropski, prihvaća sve diktate slugu dolazeće skrivene globalne diktature, koju sam davno nazvao ‘demokratski totalitarizam’.

Je li bilo razloga da vjernici ne dolaze u crkvu?

Od početka sam izravno i rezolutno bio protiv toga. Ali ako su i postojali razlozi za uvođenje nekih zdravstveno-higijenskih mjera opreza, već je svima bio poznat “švedski model” tzv. borbe protiv korone, koji se mogao primijeniti i drugdje, poglavito za ponašanje u crkvenim prostorima i za liturgijska slavlja.

Neshvatljivo je s kojom je spremnošću vodstvo Crkve odluku o sakramentima prepustilo “sinovima ovoga svijeta”! Zato sam – nakon proglasa koji je objavljen, nimalo slučajno upravo na svetkovinu Sv. Josipa, zaštitnika hrvatskoga naroda i Svete Crkve! – na koncu misnoga slavlja 19. ožujka plakao zajedno s vjernicima dok sam im objašnjavao što nas čeka u budućnosti (a ujedno sam odlučio ne brijati se dok traje žalobno vrijeme ‘koronakorote’!). Nažalost, u toj povijestnoj odluci o “zatvaranja crkava” – u koje su (kakvog li apsurda!) vjernici mogli dolaziti na molitvu, ali su morali izići čim bi započela misa – očitovale su se barem dvije važne činjenice.

Prvo, biskupi su u svojim mislima imali samo gradske župe i gradske crkve, a golemi broj malih župnih zajednica odnosno župa s malim brojem vjernika doslovce su ‘prekrižili’. Dakle, dogodio se previd činjenice kako se u malim sredinama, gdje se okuplja “šačica ljudi” odnosno doslovno Gospodinovo “malo stado”, liturgijski život mogao nastaviti gotovo bez ikakvih posebnih “mjera”.

Drugo, zapanjujuća je i “nepodnošljiva lakoća” kojom su pastiri svoje stado prepustili ‘virtualnim sakramentima’, objašnjavajući usput kako je to žrtva koju SVI – ali oni su, kao i mi svećenici(!), svaki dan mogli slaviti svetu misu – trebamo podnijeti. Uz to, neka su teološka objašnjenja bila toliko skandalozna da su mnogi vjernici doživjeli kako je nekim biskupima i euharistija, i sakrament(al)i, i blagoslovi(ne)… itd. najobičniji ritualni formalizam.

Eto, ima toga još, ali već sam i previše ‘razvukao’. Jasno je da govorim iz vlastite perspektive, ali modeli iz nekih drugih zemalja pokazali su da se i u Hrvatskoj moglo postupiti drukčije, a ne da nam liturgijsku praksu diktiraju, kako sam ih nazvao, ‘Stožder ljudskih prava i sloboda’ te vatikanska ‘Komisija za discipliniranje sakramenata’.

Što nas može spasiti od ovakvih i sličnih novih neprilika?

Samo VJERA i ZNANJE! Odnosno Fides et ratio, kako glasi naziv jedne enciklike svetoga pape Ivana Pavla Dragog (tako ga zovem, nikad ne kažem Drugog!). Nažalost, zvuči grozno – ali svaka istina boli! – naš narod je trostruko nepismen: vjerski, politički, medijski! Imam cijelo predavanje o tome i o toj temi sam održao desetak tribina. Nije bolje ni drugdje u svijetu, gdje su masama mozgovi isprani televizijskim smećem, ali kod nas je izrazitije, jer se naš narod voli hvaliti pripadnošću Crkvi od stoljeća sedmog itd.

Ako mi netko prigovori kako je ta moja tvrdnja pretjerana odmah ga suočim s izjavom pape Benedikta koji je rekao (i to švicarskim biskupima, 9.11.2006.) da je “vjersko neznanje dostiglo zastrašujuće razmjere”. To se ne odnosi samo na nepoznavanje osnovnih vjerskih istina ili molitava, nego se mnogi ne znaju čak ni prekrižiti kako valja, niti pokleknuti pri ulazu u crkvu (to mi svećenici vidimo s oltara, a poglavito na sprovodu i sprovodnim misama, gdje mnogi ne znaju ni osnove ponašanja u crkvi te uz to cijelu misu usta ne otvaraju, dok neki cijelo vrijeme žvaču, a svi imaju sunčane naočale na vrh glave)… itd.

A poznavanje Biblije ili teologije ne treba ni spominjati – to je većini isto što i glagoljica ili hijeroglifi, ali zato mnogi imaju krunicu na retrovizoru i na nju “kapljičnim putem” prenose sočne psovke na sudionike u prometu, koji čine iste gluposti kao i oni koji ih grde… To je naša (vjernička) kultura, o kojoj svećenici nigdje ne govore da ne povrijede “pobožne uši” naših vjernika!

Spomenuli ste također politiku i medije?

Da. Medijsko neznanje naroda sastoji se u naivnom prihvaćanju svega što vidi, čuje ili pročita (ali to rijetki čine, jer čitanje – poglavito čitanje KNJIGA, što je u Hrvatskoj postalo gotovo sramota! – zahtijeva duhovni napor). Dakle, nema svijesti o tome kako netko medijima upravlja i bira sadržaje s točno određenom namjerom da ih narod proguta kao da su “sveto pismo”. Narod ne zna što je medijska manipulacija, što je medijsko tzv. izpiranje mozga, kako mediji malo informiraju a mnogo više zabavljaju i zaglupljuju te moralno kvare vrlo privlačnim sadržajima itd. A sve se to odnosi i na POLITIKU, o kojoj narod pojma nema ni što je zapravo ni kako funkcionira.

Nažalost, zaveden je i crkvenim ponavljanjem fraze kako je “politika skrb za opće dobro”. Međutim, ona bi to TREBALA BITI, ali NIJE, nego je postala skrb za opće dobro moćnih pojedinaca i organiziranih središta moći (lobija). Ali to se ne može znati gledajući televiziju, nego samo čitajući vrijedne knjige. No nije problem samo što narod ne čita, nego što nažalost ni mnogi svećenici ništa ne čitaju nego misle kako su dobro informirani onim što su čuli na televiziji. Ali ni biskupi, kao ni mnogi katolički intelektualci, nisu dovoljno informirani, jer su ‘zakopani’ u svoju teološku ili stručnu literaturu i nemaju šire znanje pa neki uopće ne znaju kako svijet funkcionira i ne mogu shvatiti što se događa… itd.

Sve je to upravo sada u ovoj nesretnoj ‘koronomaniji’ došlo do izražaja.

Koliko se Crkva može miješati u politiku, a koliko politika u Crkvu?

Upravo nam iskustva ovoga globalnog ‘kovidiotskog koronacizma’ nameću da se više nego ikada prije ozbiljno i višestruko pozabavimo baš tim pitanjem. Ali to je tema za cijelo predavanje, a i knjige su o njoj mnoge napisane. Dakle, poznato je i iz prošlosti kako svaka politika želi Crkvu ili ‘ujarmiti’ ili pak imati kao partnera. A Crkva je stalno u izazovnom balansu da njezina neizbježna suradnja s politikom ne prijeđe u tzv. slizavanje s vlašću, u kojem gubi svoju slobodu ter je prisiljena i na vrlo neugodne ustupke, koje povijest bilježi kao sramotne p(r)opuste. No nešto je o tome rečeno i u odgovorima na prethodna pitanja.

Kako ste doživjeli pad križa s katedrale točno pred sobu zagrebačkog nadbiskupa Bozanića?

Veoma tužno, ali i mirno. Prvo, nisam uopće mislio na srušene crkve, nego najprije na ljude koji su time doživjeli i šok i možda temeljit ‘potres’ čitavoga svojega života. A poglavito su mi svaki dan na srcu, ljudski i molitveno, mnogi dragi ljudi – znanci i prijatelji, s kojima sam se družio i koje je Bog poslao na moj životni put tijekom 30 godina života u Zagrebu. Drugo, ne samo zgodu koju ste naveli, nego općenito taj potres, doživio sam kao drugu Božju opomenu Crkvi ‘kaptoličkoj’ ne samo u Zagrebu i Hrvatskoj, nego i Europi i u cijelom svijetu.

Prva opomena, također s jakom društvenom simbolikom, bio je strašan požar u pariškoj ‘kaptoličkoj’ crkvi Notre Dame. No ništa se bitno u Crkvi nije nakon toga promijenilo – svi ‘Kaptoli’ katoličkoga svijeta, na čelu s vatikanskom Kurijom, nastavili su utabanim stilom i stazama koje su “popločene dobrim namjerama”…

To upozorenje Crkvi ili opomena jest višestruko: ona mora biti evanđeoski kvasac, sol i svjetlo u tijestu, hrani i mraku ovoga svijeta odnosno mora biti “Crkva siromašnih” (što ponavlja papa Franjo) kako bi bila uvjerljivo “svjetlo svijeta”! A da bi Crkva bila takva, mora najprije učiniti temeljit zaokret od moderniziranog srednjovjekovnog modela prema ‘Početku’, prema svjedočkom životu Prvih kršćana, naravno, u današnjim okolnostima.

A drugo, moram objasniti zašto sam bio miran. Zapravo, nisam bio miran nego me taj potres uopće nije iznenadio. Zašto? Zato što sam ga ‘vidio’ već prije 30 godina, kada sam prolazeći trgom ispred Katedrale osjetio neku čudnu sigurnost, koje sam se prestrašio, da će jednoga dana ‘Bog to temeljito potresti’, ali da ja tada neću biti u Zagrebu! Taj doživljaj, koji sam ‘vidio’ kao na filmu, samo sam jednom spomenuo nekim prijateljima, a sada ga prvi put javno iznosim. Nisam o tome govorio jer kao da nisam želio vjerovati da će se to dogoditi, a i zato što je veoma bolno, kao i ono što dolazi.

Neki će reći da haluciniram – znam da će se mnogi ovim mojim riječima rugati, ali nikoga ne želim razuvjeravati – no gotovo na isti način ‘vidim’ stradanje bazilike Sv. Petra u Rimu, kao treću Božju opomenu Crkvi “in capite et in membris”. To i neki procesi očitovani u aktualnom “ratu protiv korone” itekako potenciraju, ali su rijetkima očiti. No nakon svega svima će biti očito kako je Bog – Gospodar svijeta i Gospodar povijesti!

Hoće li i kada bl. Alojzije Stepinac biti proglašen svetim?

Hoće sigurno! Ali, uvjet za to jest još jedno čudo po njegovu zagovoru. A to je – kako je genijalno (i vjerski i diplomatski) sročio po Božjem nadahnuću i objavio naš nuncij Giorgio Lingua – najvažnija zadaća svakoga od nas: iznova živjeti Stepinčev duh: “Shvaćam da je zadatak svakog Hrvata da bude drugi Stepinac, ne samo biskupi, ili svećenici – oni nesumnjivo moraju gledati u nj – ali svaki Hrvat mora imati njegov mentalitet, njegovu otvorenost, njegovu ljubav.”

Kada je nuncij Lingua došao u Hrvatsku bio je odmah upoznat s tzv. odgodom Stepinčeve kanonizacije pa je u prvu sljedeću nedjelju hodočastio u katedralu na Blaženikov grob. Tu je u molitvi zatražio odgovor na pitanje: “Što mogu učiniti da riješim ovaj problem?” Kaže: “I odmah sam čuo kao da mi je on odgovorio: ‘Ne brini ti za moju svetost, brini se ti za svoju svetost!’… Eto, to je važno: kad bi svi Hrvati bili DRUGI STEPINCI problem bi već bio riješen.” Eto, naizgled vrlo jednostavno. Ali ja se pitam koliko je Hrvata spremno biti kao Stepinac!

Jedan je hrvatski gradonačelnik pitao svoga biskupa: “Preuzvišeni, jeste li vi biskupi spremni biti mučenici?!” To je pitanje za svakoga od nas. ‘Prevedeno’ na ‘formulu’ ukupnoga Stepinčeva života ono može glasiti i ovako: Mogu li ja shvatiti i prihvatiti da je u sadašnjem dramatičnom trenutku povijesti hrvatskoga naroda BOGOLJUBLJE najviši izraz i čin veoma dragog nam domoljublja?!

Imaju li svećenici problema s uvredama i klevetama odnosno je li i vas možda netko za nešto tužio?

Postoje i takvi slučajevi, ali su u demokratskim zemljama rijetkost. Jedan je protestantski pastor u Švedskoj, čini mi se 2007. godine, bio kažnjen s 30 dana zatvora zato što je javno rekao da je homoseksualnost nastranost i na sudu nije htio povući svoju izjavu. Ja sam radi gotovo doslovce iste tvrdnje i otprilike u isto vrijeme bio prijavljen od zagrebačke istospolne muške udruge “Iskorak” pa sam morao na Krim-policiji dati izjavu “što je pjesnik htio reći”.

Naravno, na temelju policijskog zapisnika oslobođen sam svake krivnje. Ali, nakon što sam poslije pročitao vijest o slučaju švedskog kolege, bilo mi je žao što nisam dobio barem “uvjetnu”. A poslije, tijekom mojega gostovanja u emisiji pokojnoga Željka Malnara, izravno se telefonom javio predsjednik spomenute udruge Dorino Manzin te se ispričao za njihov postupak i priznao da je reakcija bila pretjerana.

Osim što rekreativno igrate i volite tenis, kako stojite sa glazbom?

U šali kažem da najradije slušam BMV Band – što je kratica od Bach, Mozart, Vivaldi & comp.

Što sada radite, što pripremate?

Aaaaa… “ima puno lipih stvari, ali ne smin kazat”! Šalim se, ali ipak je bolje da više ništa ne govorim, jer imam toliko posla da mi je svaki dan prekratak pa bi samo to pitanje moglo biti tema za cijeli novi razgovor… Dodat ću samo ispriku osjetljivim čitateljima, ako sam možda uporabio koji neprimjeren izraz ili “ubojitu prejaku riječ”, ali sve što sam rekao izišlo je iz mojega uma i srca odnosno želje i namjere da sav moj život bude Bogu na slavu, na korist Crkvi i za dobro našega Naroda. Možda sam još mnogo toga trebao reći (neki će sigurno reći da je i ovo previše!), ali sve što sam rekao morao sam reći, jer moje je svećeničko geslo: “Sionu za ljubav neću šutjeti!” (Iz 62,1).

Hvala Vam za mogućnost da to kažem, a svim čitateljima ZG-magazina srdačan pozdrav i blagoslov.

';return t.replace("ID",e)+a}function lazyLoadYoutubeIframe(){var e=document.createElement("iframe"),t="ID?autoplay=1";t+=0===this.dataset.query.length?'':'&'+this.dataset.query;e.setAttribute("src",t.replace("ID",this.dataset.src)),e.setAttribute("frameborder","0"),e.setAttribute("allowfullscreen","1"),e.setAttribute("allow", "accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture"),this.parentNode.replaceChild(e,this)}document.addEventListener("DOMContentLoaded",function(){var e,t,a=document.getElementsByClassName("rll-youtube-player");for(t=0;t