Domoljubna rasprodaja

Što kad izgubimo vlasništvo i nad tim kompanijama? Nakon prvotnog priliva u proračun, mogući su dugoročni negativni učinci. Novi vlasnik možda će odustati od novog investiranja i odlučiti se na maksimalizaciju profita te ukinuti manje profitabilne grane i otpustiti ljude. Gledali smo to u Hrvatskoj, nažalost, do sad već previše puta i ovo ništa ne miriše na dobro. Naprotiv, kao u onoj reklami… : »smrdi, smrdi, užasno smrdi…«

Boris Jagačić

Vlada Republike Hrvatske u srijedu je s popisa strateških maknula osam tvrtki koje idu u privatizaciju. S popisa trgovačkih društava od strateškog i posebnog interesa koje ostaju u državnom vlasništvu »skinula« je osam tvrtki, za koje se predviđa privatizacija. Među njima su: Podravka, ACI, Končar-elektroindustrija, Petrokemija, Croatia Airlines, Luka Rijeka, Croatia banka te Croatia osiguranje.

Ovakva odluka, prema obrazloženju iz Vlade, ima za cilj smanjenje proračunskog deficita i javnog duga te povećanje kreditnog rejtinga države. Međutim, osim što su ove tvrtke preko noći, na neobjašnjiv način izgubile status posebnog državnog interesa, nevjerojatan je i način na koji je to izvedeno – telefonskom sjednicom, bez rasprave. Kao da se radi o prodaji osam paketa žvakaćih guma.

S pravom je SDP-ova saborska zastupnica Ingrid Antičević Marinović ustvrdila kako »premijer Orešković državu vodi kao tajno društvo« budući da nisu jasni niti transparentni kriteriji koji su vodili do takve odluke. Mostovac Ivan Lovrinović je otišao korak dalje i posve legitimno ustvrdio da je to »raspašoj situacija«.

Može li se ovako važna odluka donositi na tako smiješno trivijalan način? Očito je da se to u ovoj nazovi državi može, jer se upravo to i dogodilo. A smije li se, to je već drugo pitanje. S obzirom da u Hrvatskoj više od svega cijenimo inozemna iskustva, kojima se gotovo klanjamo, trebalo bi upitati »uvoznog« premijera Tihomira Oreškovića da nam prenese svoje inozemno, u njegovom slučaju kanadsko iskustvo, donose li se odluke ovakve težine i u Kanadi na takav način.

Da malo dočaramo brojkama, državni udio u tvrtki ACI iznosi oko 79 %, u Croatia Airlinesu 99 %, u Luci Rijeka 33 %. Croatia banka je u potpunosti u državnom vlasništvu, kao i Petrokemija, u kojoj država ima oko 80 % dionica. Tu su još Končar – elektroindustrija, u kojem država ima više od 50 % dionica, Podravka, s državnim udjelom od oko 25 % te Croatia osiguranje, u kojem je državi, nakon prodaje većinskog paketa Adris grupi, ostalo oko 30 % dionica.

»Veliko sezonsko sniženje«

Riječ je, dakle, o jednom pozamašnom »tržišnom kolaču«. Ministar financija Zdravko Marić za Hinu je pojasnio kako je odluka Vlade, između ostaloga, u skladu s namjerom da se od aktivacije državne imovine do kraja godine ostvari 1,6 milijardi kuna prihoda…

SDP-ova zastupnica Antičević Marinović u Saboru je ocijenila pak da se radi o »velikoj rasprodaji državne imovine u Hrvatskoj« koja se više ne može zvati ni prodajom ni raspodjelom već »velikim sezonskim sniženjem«. Optužila je premijera za rasprodaju onoga što su generacije stjecale. Uglavnom u vrijeme »mraka«, dakako…

HDZ-ov zastupnik Ivan Šuker rekao je, ako je Vlada donijela odluku da neke tvrtke nisu tvrtke od strateškog interesa nego tvrtke koje će se prodati »valjda donijeti kriterije što, kako i zašto«. S naglaskom na »valjda«. Toliko o transparentnosti rada vladajućih. A unatoč Vladinom stavu riječ je većinom ipak o strateškim tvrtkama koje pokrivaju područje energetike, prehrane, prometa i turizma.

»Ne samo da se ne bih usudio dići ruku za to, nego se ne bih usudio dići ruku na Podravku«, ocijenio je i HDZ-ovac Goran Marić (HDZ) koji smatra da se bez temeljite analize tako nešto ne smije raditi.

Ni Branko Hrg (HSS) se ne bi usudio dići ruku za prodaju jer bi to, kaže, moglo imati dugoročne posljedice za Hrvatsku. On smatra da je Podravka godinama pripremana za prodaju, za koju je ocijeno da nikako ne smije ići »na bubanj«.

»Ne dajte Podravku!«, apelirao je Mile Horvat (SDSS) podsjećajući na primjer Belja prije privatizacije do koje je kaže, cijela Baranja bila zaposlena, a sada kada je sve rasprodano, autobusi nezaposlenih iz tog kraja idu put Njemačke.

Baza za razvoj Hrvatske

Protiv privatizacije je i Mostovac Miro Bulj, koji smatra da ACI, Podravka i ostale tvrtke koje Vlada namjerava privatizirati moraju biti baza za razvoj Hrvatske.

Prisjetimo se kako je ekipa od osmorice okupljena oko bivšeg predsjednika Uprave Podravke i menadžera (2001.) godine Darka Marinca i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca (HDZ), oštetila Podravku za više od 400 milijuna kuna u aferi »Spice«. Sačvaj nas Bože takvih nagrađenih menadžera!

Vrtila se (službeno) osmorka oko Podravkinog lonca znajući da se tamo radi fina juhica, pa su iz njega fino sisali. Premda su svojim aktivnostima nanijeli ozbiljnu štetu koprivničkoj kompaniji, ona se ponovno uspjela izdići pa je sad kad ponovno sve funkcionira i na zdravim nogama vrijeme za novog vlasnika… »Udavača« je ponovno napirlitana, rumena i u dobroj formi.

Trebala bi joj ipak upomoć priskočiti vrhovna zapovjednica Oružanih snaga RH, Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović budući da je Podravka dobavljač (konzervirane) hrane i za Hrvatsku vojsku. Jer tko zna, možda bi novi vlasnik mogao prekinuti proizvodnju konzervirane hrane. A ne može hrvatski vojnik valjda živjeti o Čokolinu.

Radimir Čačić je pak ukazao da se o ACI-ju mora razgovarati jer se radi i o pitanju teritorija. Također smatra da će Luka Rijeka ući u projekt nizinske pruge i ima veliku perspektivu. »Javna rasprava, analitika – onda možemo pričati«, poručio je Čačić i ne možemo se, barem ovaj put, ne složiti s njim.

Kad je pak riječ o HAC-u, zanimljivo je i da je oporbeni HDZ svojedobno poručivao SDP-u da ne dira HAC, a danas ga želi prodati.

Zastupnik Mosta Ivan Kovačić upitao je zašto se nije odlučilo da se prodaju firme koje su sada u lošem financijskom stanju, gdje radnici ne dobivaju plaću. »Zašto netko nije bio pametan pa pokušao, evo danas je bilo razgovora o Imunološkom, neka ga pokuša staviti u funkciju ili neka pokuša Kamensko, pa neka ženama iz Kamenskog da plaću«, dodao je. I stvarno zašto? Možda jer je za to potrebno znanje?

Vrhunski državničko-menadžerski potez

(Ras)prodaju atraktivnih poduzeća je mogao napraviti svatko. Ako je to vrhunski menadžment ili državnički potez, onda svi mi možemo biti menadžeri i državnici. Za to nismo morali uvoziti premijera čak iz Kanade. Ali uvozno je nama uvijek bolje. Ali njega narod nije niti izabrao, pa ima li on stoga kredibilitet za donošenje ovakvih odluka i treba li rasprodavati nešto što je generacijama mukotrpno građeno i stvarano? Ali on ne zna niti hrvatski, a upravlja državom. Ali njemu, unatoč svemu, konstantno raste popularnost. To što kani prodati još i ono malo preostalog »državnog srebra« nije važno. Važno je da dolazi iz Domoljubne koalicije, onda se i rasprodaja državne imovine može i treba shvatiti kao domoljubni potez… Ima(ju)mo Hrvatsku!

Ali… Što kad izgubimo vlasništvo i nad tim kompanijama? Nakon prvotnog priliva u proračun, mogući su dugoročni negativni učinci. Naime, novi vlasnik možda će odustati od novog investiranja i zadovoljiti se postojećim stanjem i prihodima. Možda će ići na maksimalizaciju profita i ukinuti manje profitabilne grane poduzeća i otpustiti ljude. Gledali smo to u Hrvatskoj, nažalost, do sad već previše puta i ovo ništa ne miriše na dobro. Naprotiv, kao u onoj reklami: »smrdi, smrdi, užasno smrdi…«