“Dolje ćirilica” ili kako pripadati svome rodu

Grozim se s kakvom zločestoćom, 25 godina poslije rata, i dalje ne dozvoljavamo ranama da zarastu. Mnogi koji tada nisu imali ni 7 godina ili čak nisu bili ni rođeni, mrze one druge. Oni drugi mrze one druge, a oni drugi njih, da nijedni ne znaju zašto! S tim odrstaju i odrast će. Kako li će društvo izgledati kada oni dođu na vlast, ne poduči li ih se na vrijeme?

Pitanje „Do kada se mrzi poslije rata?“ je zaista izvrsno, jer se u praksi često može čuti „znaš li ti šta su oni nama radili godine …?“, a da se to „oni“ opet često odnosi na osobe koje su tada imale do najviše 7 godina ili čak nisu bile ni rođene…

Samo naprijed Viktore, puna podrška od mene!

(Brankov komentar na 12. Poučak)

dr. sc. Viktor Simončič

Teret nacionalnog pomirenja i kasnijeg izmirenja, ne može se i ne smije se zbog dnevnih političkih ili drugih razlog, prenijeti na ramena naše djece (Predsjednik Republike Slovenije Borut Pahor, Topoščica, Slovenija, 2015.).

Neki mi pripisuju premalu pripadnost svom rodu. Čine me tužnim, jer sam ja itekako svjestan svoga roda. Od kada znam za sebe težim pripadati svom rodu, ljudima i čovječanstvu. Osim toga, ako je vjerovati Miroslavu Radmanu, dopisnom članu HAZU i članu Akademije prirodnih znanosti u Francuskoj, u šestom koljenu smo i tako svi u rodu.

Moj rod seže od najbližih susjeda do kraja svemira. Po logici stvari volim da kiša pada gdje sijem, iako kišu želim i drugima. Veselim se sreći bližnjih, ali ni drugima ne želim da crkne krava. Ne podnosim nepravdu prema nikome. Žrtva je za mene žrtva, iako je i meni, ona meni bliža u prvi tren teža. Ne podnosim podlost, kinjenje drugih, uživanje u nanošenju patnje.

Kao netko tko se bavi okolišem, mogao bih napisati stručnu raspravu o nedavnoj velikoj eksploziji u Tianjinu, kineskom lučkom gradu. No ja radije o nečemu bez eksplozija, ali s mogućim razornijim posljedicama, ne bi li malo pomakao jezičac prema toleranciji.

Nakon Drugog svjetskog rata, najgoreg čega su se ljudski izrodi mogli sjetiti, uz desetke i desetke milijuna ubijenih, pojavili su se neki mudri ljudi. Rekli su: ne možemo graditi na osveti i mržnji. Zaboravit nećemo, da se ne ponovi, ali nećemo tražiti oproste za nešto što se ne može oprostiti. No živjeti se mora. Ratova je bilo i biti će. I pobjednici s ovih prostora, za zla smo optuživali fašiste, ali ne i cijele narode i države kojima su izrodi pripadali. U manje od 15 godina Nijemci i Talijani su nam postali najdraži gosti. K njima smo odlazili kao u obećanu zemlju. Nismo zabranili ni njemački, ni talijanski, ni mađarski, ni bugarski, nijedan jezik.

Ćirilica može, ali uz 20 kuna takse

U Vukovaru je, 25 godina poslije početka ratnih stradanja, promjenom statuta ograničena sloboda javne upotrebe ćirilice. Ćirilica, kriva za sve, moći će se i dalje upotrebljavati, ali od slučaja do slučaja i to samo uz zamolbu za upotrebu ćirilice na latinici i uz 20 kuna državne takse. Valjda Srba ima i više nego se misli pa se očekuje velika zarada… Predlažem da se dio novca upotrijebi za kemijsko čišćenje diploma koje su neki, kao i jedan od najžešćih »protu ćirilaša« Tomislava Josića stekli tamo gdje se one pišu i na ćirilici i latinici.

Oni koji su donijeli zabranu korištenja ćirilice, svake će godine odlučivati jesu li Srbi postali bolji, jesu li se poboljšala njihova krvna zrnca kako bi im se eventualno dozvolila malo veća manjinska prava. Osnovat će valjda povjerenstvo. Imam prijedlog za članove povjerenstva za provjeru porasta stupnja popravka Srba. Predsjednik i dopredsjednik bi trebali biti zamjenik vukovarskog gradonačelnika Marijan Pavliček i predsjednik vukovarskog Gradskog vijeća Igor Gavrić. Ostali članovi bili bi zborski pjevači pjesme Evo zore, evo dana, kojom su na svadbi održanoj 2012. godine, razdragano »prešli Drinu i spalili Srbiju«.

Brine me, jer i s druge strane Drine ima žestokih pjevača, koji bi do linije »Virovitica – Karlobag«. A s onu stranu Dunava ima i Hrvata. Manje nego Srba u Vukovaru, ali ih ipak ima. Nisam uvjeren da im je nakon vukovarske zabrane ćirilice laknulo.

Oni koji su donijeli odluku uvjeravaju nas kako je to u interesu manjine. Manjini će biti bolje ako ne koristi svoj jezik i pismo. Cinizam? Možda? Sve me neodoljivo podsjeća na ono, kada zapadni demokrati, »Ameri & co«, pravdaju bombardiranja i razaranja neke države na način »bombing for peace is the same as a fucking for virginity«. Bombardiranje za mir je kao … ma neću prevesti. Oni kojim je ovo namijenjeno ne trebaju prijevod, a većina zna i ćirilicu. Oni drugi, koji ovo ne razumiju, ne bi razumjeli niti prijevod.

Inače, da je došlo do referenduma, glasao bi za ostvarivanje prava manjina tek kada im se poveća udio iznad 50 % ili čak i više. Zašto? Zluradosti radi. Baš me zanima kako bi na to reagirali Italija i Mađarska, pa i EU. Čak i više od njihove reakcije me zanima kako bi političar Karamarko kao povjesničar njima objasnio da se ukidanjem prava povećavaju prava. Ako to on ne bi uspio, pozvao u pomoć, bjelovarskog »dečeca« Jandrokovića, kojeg je Sanader tako besćutno omađijao onako mlađahnog slavi željnoga, postavivši ga za ministra vanjskih poslova i EU integracija. On zna kako zapadne diplomate prosvijetliti da se ukidanjem prava povećavaju prava. A, ako baš ne uspije, onda će on i njegov novi idol, njegova od Sanadera sjajnija zvijezda, njegovo trenutno jedino svjetlo i jedini znaka svevišnjega, lik s kojim se sretan ujutro budi, gospodin Karamarko naći rješenje.

Dođu li na vlast, a EU ih malo opali »po guzi«, oni će prvi biti protiv ovoga za što su sada ZA i dušom i srcem horvatskim. I onda, kada dobiju po prstima, u stilu »no no«, da pokažu kako su malo »zezali«, u duhu izvijača kičme, i sitnih »šibicara«, ukaže li im se i najmanji »politički profitić«, ako je potrebno, uvest će se ćirilica i kao jednino obavezno pismo svugdje i za sve. Da se pokažu demokratima, većim katolicima od Pape, što su pogledaju li se njihove biografije, posebno one iz raznih komunističkih komiteta, oduvijek i bili, tražit će uvođenje ćirilice čak i u Europi. Mislim da Europejcima nije ni izdaleka jasno što im se sprema. Iako to ne bi prošlo, jer bi u tom slučaju protiv ćirilice glasali sami Srbi. Jer na ovim prostorima i Kurte i Murte ostaju uhljebljeni samo ako su protiv, pa bilo i dobro.

Političari iz mišje rupe

Zašto ne spominjem SDP? A zašto bi ih? Pa oni su kod glasanja u Vukovaru bili suzdržani. Da se ne zamjere. Mogli bi, kada bi se usudili, nešto i napraviti, ali to nije lako iz mišje rupe.

Inače, manjine nemaju dovoljno prava u pravilu samo u društvima gdje se kod čitanja »sriče i miče usnama«. U pravim demokracijama manjine su prepoznate kao vrijednost. Čuvaju se i njeguju. Ja sam inače rođen kao Slovenac. To mi neki, manje učeni s diplomama, u nedostatku argumenata u nekoj raspravi, ponekad spočitaju. A ja sam »živio« slovenski u našoj kući. Govorio se zasavski slovenski dijalekt, jezik povjerenja s mamom i tatom. Kada je došlo u pitanje treba li naša kćer Maša učiti slovenski ili neki svjetski jezik, odluka je bila laka.

Slovenijo oprosti, ali između hrvatskog, srpskog, bosanskog, crnogorskog i možda u nekoj budućnosti još nekog jezika istih korijena sličnih slovenskom, razlika je tako mala da se može naučiti, slušajući. Pa zar na Balkanu danas 99 % stanovnika ne govori najmanje četiri jezika? I ona je naučila jezik dovoljno da se u Sloveniji ne može izgubiti i da se u nekom društvu u kojem su i Slovenci sasvim dobro snalazi. Jedino baš ne zna dvojinu, s kojom i sam imam problema, »jodlati« i »juškati«. Tu je jača njena mama, čista Hrvatica. Ona čak ima i diplomu za znanje slovenske gramatike.

Kako bi spomenuto Povjerenstvo za procjenu poboljšanja svakojakog ponašanja Srba u Vukovaru imalo glasnogovornika, čast »Bujincima i Dujmovićima«, odlučio bi se za »ospođu« (izostanak slova »g« nije slučajan) Rominu Knežić, ako joj se nedavni prekid gospodina Milorada Pupovca na Novoj TV nije dogodio slučajno. Prekinula je sugovornika u rečenici: »Ako bi Srbi pokazivali nepoštivanje prema stradanjima hrvatskog naroda, onda…«. I stop. Ne znam što bi bilo onda, ali za gospodina Pupovca »onda« nije bilo, jer bi možda rekao nešto pomirljivo, što se ne bi uklapalo u (da li huškačku?) programsku shemu.

Velikanka Milka Babović

Imam kandidata i za posebnog savjetnika povjerenstva. Ideju sam dobio gledajući ponovljenu emisiju Nedjeljom u 2 s VELIKOM GOSPOĐOM Milkom Babović (znate da upotrijebljena velika slova nisu slučajno). Njena priča nevjerojatna. Antun Vrdoljak, nekadašnji predsjednik Hrvatskog olimpijskog komiteta i član Međunarodnog olimpijskog komiteta, koji se nikada nije bavio sportom, izuzev eventualno kao član Titovih pionira i omladine, u hrvatske sportaše je htio primati prema čistoći krvnih zrnaca.

Navodno su se radili kriteriji za rasnu čistoću, pa ako je mama mamine mame bila osoba X, a tatin djed osoba Y onda taj ima čista krvna zrnca i može biti hrvatski sportaš. Čudi me da su se trudili raditi vlastite kriterije. Mogli su preuzeti nacističke rasne zakone. No čini se da su Hitler i Pavelić bili preliberalni za »gspdn« Vrdoljaka (obično za njemu slične u »gospodin« izostavim samo »g«, kod njega bi trebao sva slova, a onda ne bi bilo efekta, pa sam se odlučio izostaviti samoglasnike). Velika Milka Babović je za takve rekla da ih ne pušta preko kućnog praga.

Grozim se s kakvom zločestoćom, 25 godina poslije rata, i dalje ne dozvoljavamo ranama da zarastu. Mnogi koji tada nisu imali ni 7 godina ili čak nisu bili ni rođeni, mrze one druge. Oni drugi mrze one druge, a oni drugi njih, da nijedni ne znaju zašto! S tim odrstaju i odrast će. Kako li će društvo izgledati kada oni dođu na vlast, ne poduči li ih se na vrijeme. Nekome kao da je možda namjera ući u Guinessovu knjigu rekorda – kao nacije koje najdulje ne praštaju. Hvala ti bivša Jugo, jer si me naučila nemrziti.

Svatko bi se trebao duboko zamisliti nad riječima predsjednika Republike Slovenije Boruta Pahora, koji je povodom 70-o godišnjice prestanka Drugog svjetskog rata, na Topolščici govorio i kao predsjednik i kao otac 17- godišnjeg gimnazijalca. Istaknuvši, kako nismo samo djeca naših roditelja, već smo i roditelji naše djece, rekao je: »Teret nacionalnog pomirenja i kasnijeg izmirenja, ne može se i ne smije se zbog dnevnih političkih ili drugih razloga, prenijeti na ramena naše djece«. Vrijedi planetarno, zar ne!

Puno se toga već prenijelo. Skidajmo dok nije kasno! Kod nas nema »onda«, samo danas koje će se, ne probudimo li se »pod hitno i pod moraš«, nastaviti u dugu mračnu noć, u kojoj ćemo ostati sami. Partizana skoro više nema, nekih drugih kraj onih drugih još samo kratko, neki nas ovakve možda neće ni htjeti, … Pa k vragu, zar je baš toliko nužno da potučemo i Guinessa!

(Ovo je 13. u nizu »Viktorovih poučaka«, a prethodni se može pročitati na ovoj poveznici.)

Dosadašnji »Viktorovi poučci« objavljeni na portalu Zrnca mudrosti uz šalicu kave mogu se preuzeti ovdje (pdf), a prvi dio knjige Vikora Simončiča Društvo umanjene vrijednosti može se preuzeti ovdje (pdf).