“Dogodio nam se kapitalizam kojeg nije briga za javno dobro i javni interes”

Doc. Branko Ančić: Privatizacijom se otimalo ono što se generacijama stvaralo i tako su se punili džepovi pojedinaca i usko-interesnih grupacija. Treba raditi na transformaciji ovakvog ekonomskog sustava, no to je borba koja će se voditi u društvima diljem svijeta

Razgovarala: Snježana Kratz

O tome gdje je odrastao, u čemu je uživao kao dijete i što su tadašnji klinci voljeli istraživati ZG-magazinu govori predstojnik Centra za istraživanje društvenih nejednakosti i održivosti (IDIZ) i predsjednik Hrvatskog sociološkog društva doc. dr. Branko Ančić. Sociolog Ančić nam otkriva što nam se sve srozalo u društvu, je li se zbog pandemije dogodilo otuđenje čovjeka i kakva nas budućnost čeka…

Zašto volite Zagreb?

Zagreb volim jer mi odgovara njegova veličina i urbana dinamika. Nije pretjerano velik, a nije ni malen. Možeš se u njemu sakriti i izgubiti, ako to baš želiš, a možeš vrlo lako sretati poznanike i prijatelje dok šećeš gradskim ulicama. Volim i to što je Zagreb na dobroj lokaciji. Brzo se dođe do mora, planina, velikih europskih gradova. Jedino što je zadnjih dvadeset godina »zarobljen« u raljama korupcije i nepotizma. Vjerujem da će se to uskoro početi mijenjati.

Gdje ste odrastali, u kojem kvartu. Kakvim ga se sjećate?

Odrastao sam na Črnomercu. Između terminala, Bugarevog polja i Plive. Pamtim ga kao kvart u kojem smo kao djeca mogli uživati u penjanju na voćke trešanja, jabuka, višanja, marelica, ali i po prejedanju tim plodovima. Pamtim ga i kao kvart u kojem smo bili okruženi industrijom (Ciglana, Franck, Pliva, TOZ, Monter…) pa smo kao klinci željeli ulaziti u ta velika postrojenja i istraživati… Bio je to kvart u kojem smo tek u devedesetima stekli dojam da tamo može biti malo grubo živjeti.

Pamtim taj moj kvart i po susjedima, koji su bili u dobrim odnosima i brinuli su za svoje gradsko okruženje. Da, tako ga ja pamtim.

Kako vam je prolazilo školovanje, druženje, učenje? Gdje se izlazilo, kakva se glazba slušala?

Devedesete su bilo razdoblje kada sam osobno bio u fazi pubertetske formacije. To je ujedno i vrijeme kada smo više bili po kvartu i kvartovskim birtijama i »bircuzima« nego po klubovima. No, od izlazaka po klubovima pamtim Kulušić, Saloon, Lapidarij, Đuru… Glazba kojoj sam bio »izložen« tih godina, bio je domaći dance trash, no mi smo se borili protiv toga, slušajući rock u svim oblicima.

Kako ste se odlučili za studij sociologije? Oduvijek ste bili »društveni tip« ili…? Što to zapravo znači? Ljudi tu tvrdnju često koriste, no je li to otvorenost prema drugima, na koncu i prema sebi?

Prvo sam htio studirati medicinu. Zanimala me je psihijatrija, ali kako me u tom segmentu nije zanimala kemija, nisam uspio u tom poduhvatu. Tada sam nekako shvatio da zapravo želim studirati nešto što se bavi ljudima i ljudskim životima. Zanimaju me bazično ljudi i zato je sociologija vrhunska znanstvena disciplina, jer daje uvide u to što ljude određuje.

Ponajprije, što je to sve u društvu što čovjeku daje ili oduzima prilike u životu, kako se odnosimo jedni prema drugima, u što vjerujemo i što želimo? Nemalo i koliko se međusobno razlikujemo. Studij sociologije čovjeka otvara prema životu i ljudima, omogućava mu da vidi neke stvari o sebi, o svojem kvartu,gradu, državi ali i svijetu u kojem živimo, a koje većina ne vidi.

Kako vam se »dogodio« Institut za društvena istraživanja?

Tijekom studija sam znao da me zanima taj istraživački dio u sociologiji i započeo sam raditi na na nekim honorarnim poslovima anketiranja. Nakon toga mi se pružila prilika da postanem znanstveni novak i započnem znanstvenu karijeru.

Čime se u toj ustanovi zapravo bavite?

U Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu, ili kako ga zovemo u IDIZ-u, istražujemo različite aspekte hrvatskog društva kao što su obrazovanje, mladi, održivost, prostor, religiju i promatramo koji su društveni procesi i promjene prisutne, te koliko je to slično ili različito. Posebice u poređenju s drugim društvima u svijetu. Uglavnom, puno čitamo i pišemo ne bismo li objasnili ono što smo istražili u društvu.

Pa kakvo nam je društvo u cjelini, zaslužujemo li prolazno ocjenu?

Naše društvo imao dosta problema poput rasta ekstremizama, nametnute retradicionalizacije, nacionalizma i šovinizma, netrpeljivosti prema drugima, korupcije i klijentelizma, nejednake regionalne razvijenosti, rasta društvenih nejednakosti. No isto tako, radi se o društvu koje spada među ona sigurnija, a među najbogatijima (hrvatsko društvo se nalazi među 1/3 najbogatijih zemalja na svijetu) i u društvu u kojem postoje kreativne ideje i ljudi. Eto, pa neka čitatelji onda sami daju ocjenu.

A etičke stavke? Što nam se to sve srozalo u društvu? Poštenje, briga za drugog, empatija? Što nam je onečistilo društvo – korupcija, nepotizam? Kako to riješiti na boljitak naroda?

U društvu nam se najviše srozala briga za javno dobro i javni interes. Privatizacijom se otimalo ono što se generacijama stvaralo i tako su se punili džepovi pojedinaca i usko-interesnih grupacija. Dogodio se kapitalizam kojeg nije briga za javno dobro i općedruštvenu korist. U tom smislu treba raditi na transformaciji ovakvog ekonomskog sustava, no to je borba koja će se voditi ne samo u hrvatskom društvu nego i u društvima diljem svijeta.

Nezaobilazno je pitanje i otuđenje ljudi za vrijeme ove pandemije? Je li se ono dogodilo ili ne mislite tako?

Tijekom pandemije se dogodilo zapravo to da su ljudi postali više upućeni jedni na druge. Iako izolirani, ljudi su više stupali u međusobne kontakte i nastojali su pomoći onima kojima je pomoć bila potrebna. Odnosi su se intenzivirali i kroz online tehnologiju, pa je moguće bilo održavati te odnose i češće. Zato se ne može govoriti o otuđenosti kao o većem problemu tijekom pandemije.

Kakva će nam izgledati budućnost, nakon svih ovih šokova? Potresi, korona, gospodarstvo na koljenima…

Živimo na planeti koju smo iskoristili preko granice njezinih mogućnosti i zato sada živimo u razdoblju u kojem je započet kolaps svih ekosustava, koji su nam potrebni da bismo kao ljudska vrsta preživjeli. Budućnost, realno nije svijetla. Možemo očekivati suše, gladi, sukobe oko resursa, nove pandemije, »kiseljenje« mora i oceana, daljnji gubitak biljnih i životinjskih vrsta. Sve to u idućih nekoliko desetljeća.

Obeshrabrujuće…

Čini se.

Kako u svemu prolaze mladi? Socijalni su kontakti uskraćeni, mladima je ne samo budućnost već i sadašnjost nesvakidašnja. Kako u njoj živjeti, kako se prilagoditi?

Teško je svim dobnim skupinama, no mladima je utoliko teže jer su više svjesniji da su im prijašnje generacije ostavile svijet u klimatskoj krizi i započetom kolapsu ekosustava. Budućnost im uopće nije svijetla i teško je očekivati da će im starija generacija dati smjer kojim treba krenuti, s obzirom na to da ni sami nisu krenuli putem održivije budućnosti.

Mladi su u tom smislu ostavljeni sami da se bore protiv postojećeg socio-ekonomskog sustava koji uništava planetu Zemlju i stvara društvene nejednakosti. Moraju sami u toj borbi uhvatiti priliku za život, koji će izgledati radikalno drugačiji. Zato su nam mladi jedina opcija koju društva imaju.

Koliko će se za bolje sutra morati angažirati nevladin sektor i građani? Čine li oni malo za sebe u tom smislu? Koja je poruka jednog sociologa Zagrebu, Hrvatskoj, ljudima?

Za bolje sutra potrebna je široka akcija koja će uključivati i mlade i stare, i aktiviste iz nevladinog sektora. Svakako i one koji rade za državu i na povezivanju s ljudima i organizacijama iz drugih društava. Kako bismo se mogli nositi s klimatskom krizom potrebno je hitno reorganizirati društva i ekonomije. U tom smislu, to moramo raditi i u hrvatskom društvu, u Zagrebu, ali i na Črnomercu.