Dodir

Čovjekova istinska društvenost započinje ljubavlju muškarca i žene. Koja je onda razlika između njegove ljubavi i ljubavi životinja? Životinje se također vole, bivaju skupa, imaju seksualne potrebe, dodiruju se, rađaju mlade…

Natalia Borčić

„Nekoć naša priroda nije bila kakva je danas, nego muško-ženska, te je po izgledu i imenu imala udjela u muškome i u ženskome. Čovjek je izgledao poput valjka, sve naokolo leđa i rebra; četiri je ruke i četiri noge je imao, dva lica na oblom vratu i nad njime jedno tjeme, četiri uha, dva spolovila i sve drugo kako se samo zamisliti može. Hodao je uspravno, kao i sada. A kada bi trčao, činio je to poput akrobata što zamahuje nogama i premeće se; oslanjao se na osam svojih udova i jurio okrećući se. Ti su ljudi bili silno snažni i visoko su smjerali. Pokušavali su se uspeti na nebo i srušiti bogove.

       Dugo su Zeus i drugi bogovi vijećali o tome što da s  ljudima učine. Napokon Zeusu sine; „ Čini mi se, i reče; „ da sam našao načina da ljudi i dalje bude, ali slabijih, kako bi se ostavili obijesti. Svakog ću po sredini rasjeći“. Reče to i stade ih sjeći popola. Apolonu naloži da lice i preostalu polovicu vrata svakome okrene prema rasjeklini, ne bi li čovjek, imajući je stalno pred očima, bio skromniji, te mu zapovijedi da ostatak iscijeli. Tako im je Apolon okrenuo lica, sa svih im strana navukao kožu, a otvor je nasred trbuha vezao kao  vreću; tako da je nastao pupak.

      Čim je prvobitno biće rasječeno na dva djela, svaki se dio dao u potragu za svojom drugom polovicom, pa su se polovice grlile i jedna uz drugu pripijale u žudnji  da ponovno srastu i umire se od gladi i nerada, jer odvojene jedna od druge nisu htjele ništa činiti te su tako redom propadale. Tada im se Zeus smilovao i opet se dosjetio: spolovila im je smjestio sprijeda ( do tada su rasla sa vanjske strane te nisu oplođivale jedna drugu, nego su sjeme polagali u zemlju). Time  im je omogućio da začinju jedno s drugim, muško u ženskome, kako bi u zagrljaju muškarca i žene nastalo potomstvo. Tako su mogli zasititi svoju žudnju za zajedništvom i smiriti se, te se opet vratiti svom radu i brizi za život. Zeus  je ljudima usadio i ljubav, kako bi se privlačili  i jedni druge osjećali. Eros ih vraća prvobitnom biću, od polovica želeći načiniti cjelinu i iscijeliti ljudsku prirodu. Svaki je od nas dio čovjeka. Vječno svatko traži svoju polovicu.„    

(Platon “Gozba”)                 

Majčin dodir je prvi izvor sigurnosti i ljubavi koji puni naše duše, ključ kojim otkrivamo i otključavamo našu ljudskost. Njen dodir nam omogućuje da kasnije bez straha primamo dodire od drugih, također, i da ga dajemo kao najintimniji izraz svoje ljubavi i osobni potpis.

On je  element koji je u korijenu svake sreće, građevni materijal svih muško ženskih odnosa, ali i način njihova testiranja.

Ovaj tekst postavlja jako puno pitanja čiji odgovori ali i već sama postavljena pitanja mogu poslužiti metaforički kao kamenčići za mozaik slike čovjeka i ujedno time osvijetliti njegovu potrebu za dodirom.

Zašto je na početku čovjek težio da uhvati Bogove? U Bibliji se javlja identična slika; drvo Spoznaje, jabuka, Adam i Eva, te njihovo progonstvo iz Raja. Također, iste su  posljedice ljutnje Boga / Bogova; čovjekovo suočavanje sa svojom tjelesnošću  i borba da se održi na životu. Da li njihovo progonstvo iz Raja ili već kako u ovom tekstu stoji; dijeljenje prvobitnog čovjeka na dva dijela je ujedno i rođenje ljubavi?

Čovjek je u početku imao sve

Čovjek je u početku imao sve, ali ipak nije bio zadovoljan s time, želio je još više; znanje, i to ne bilo kakvo, već Spoznaju koja pripada samo Bogu. U tom momentu se lijepo mogu očitati njegove razine bivanja.  Prvo, čovjek je živio u zajedništvu sa životinjama, jer  on je u svojoj podlozi animalan. No, on je, a ne neka od njih zatražio više. Ta „točka“ želje je ujedno predstavnik njihove različitosti. U svojoj animalnosti on pripada tvari, zemlji, svom tijelu koje mora vratiti kada umre. Njegovo tijelo je živo, osjetilno, instiktivno i tvarno. Okviri njegovog života su emocije između kojih on gradi gustu mrežu  odnosa prema svijetu i sebi. Također, dijeli ih sa životinjama. Srž njegovog bivanja je duhovni bitak koji se u njemu manifestira kao duša i koja isto tako pripada  životinjama. Čitajući ga u ovim ključevima (tjelesno, emocionalno, duhovno) on je životinjska vrsta. Ali, novi moment u njemu je  subjektivnost koja počiva na njegovoj sposobnosti mišljenja te svijesti kao njenoj posljedici. Kroz svijest se spoznaje  kao animalno biće ali i kao biće  povezano s transcendencijom.  Što znači da se tek u  spoju tih četiriju razina (tjelesno, emocionalno, duhovno i racionalno) rađa on – čovjek kao misaona životinja.

Kroz svoju misaonu komponentu stječe  znanje koje se može više-manje svesti; da zna da ne zna dovoljno, i koje bi se kao takvo moglo pretpostaviti  sjemenom želje da kuša jabuku s drveta spoznaje. U tome je on vidio prevladavanje svoje animalnosti; svoje konačnosti, nužnosti, tjelesnosti, materijalne prirode. Dok je svoju transcendentalnost; samosvijest, subjektivnost, beskonačnost, duh te um želio podići na razinu više. Da li je to razina kojoj nije dorastao ili pak je, samo se do nje ne dolazi tim putem? Jer Bog je čovjeku zadao kao zadatak i smisao njegovog života da Njega spozna.

                 Spol, metaforički, događa se rasijecanjem prvobitnog čovjeka u dvije polovice.  On je utemeljen u njegovoj animalnosti i određuje njegovo bivanje u svijetu te je ujedno  korijen njegove potrebe za društvom, jer čovjekova istinska društvenost započinje ljubavlju muškarca i žene. Koja je onda razlika između njegove ljubavi i ljubavi životinja? Životinje se također vole, bivaju skupa, imaju seksualne potrebe, dodiruju se, rađaju mlade… Isto tako,  čovjeka  vode instinkti, osjećaji, ali, on tome pristupa i  s dimenzijom racionalnost ail i duše. U drugoj osobi – partneru osim majke / oca svog djeteta vidi partnera i u drugim aspektima sebe, kao osobu koja će mu pomagati kroz život, s kojom će dijeliti zajedničke interese, intelektualno i duhovno se razvijati, odgajati djecu, materijalno privređivati, samo-potvrditi se, ispuniti društvena očekivanja… Ljubav u čovjeka je privrženost nekome, ona je potvrdan, pozitivan, pristran odnos prema drugome. Bit ljudske spolnosti stoga traži upravo takav stav, ali, zahtijevaju ga i svi ostali odnosi u koje on ulazi, jer tek se time razvija partnerski odnos kao plodno tlo za razmjenu  misli i raznolikosti duše.

Tekst nadalje kazuje da je čovjek nakon što je bio rasječen, a iz Raja prognan, krenuo da se grli i pripija jedan uz drugog kako bi se umirio i  srastao sa svojom polovicom. U tome je ključ Božjeg prevrata. Čovjeku je usadio tu potrebu, u kojoj, istina, dolazi do umirivanja njegove potrebe, ali samo privremeno. Također, ne događa se srastanje s drugim nego se događa novi život. I kao što u Bibliji stoji; od tada žena dovodi na svijet novog čovjeka u porođajnim mukama, jer ne samo da  čovjek upoznaje ugodu, uživanje i sreću u bilo kojem smislu već upoznaje  i muku, patnju, borbu, koji mu donosi svijet iza vrata Raja. Kroz takav život njegova duša traži oslonac i svoj izvor, Boga. Od njega se zahtjeva da ga poštuje, da gradi odnos s njime i da ga upoznaje kako bi se zaokružio. Navodi ga da si postavi pitanja tko je i što je, te da time prijeđe granice sebe i osvijesti se kao dio cjeline kozmosa i njegovih zakonitosti. Njegov život je zapravo  učenje življenja,  buđenje, napredovanje duše i  traženje ispravnog puta. A ako zaluta na tom putu, ako krivo misli i radi  ili  ako  zanemaruje te zahtjeve, život  pronalazi načine da ga budi.   Shodno ovim tezama, možemo pretpostaviti da se čovjek svojim prvim grijehom i progonstvom iz Raja tek rađa kao spolno, društveno i duhovno biće.

Eros kao volja za životom i Thanatos kao volja za smrću

             S obzirom na ovo promišljanje teksta  zanimljivo bi bilo navesti i tezu o nagonima koju je postavio Freud, začetnik psihoanalize, te ga time pogledati u novom svjetlu. On je smatrao da predominantna uloga spolnosti ima svoj korijen  u samoj prirodi duševnog aparata; „Ako načelo užitka upravlja prvobitnim duševnim procesima, tada nagon koji djeluje pod tim načelom odražava sam život i stoga mora biti životni nagon. Nagonska težnja k ravnoteži time je konačno regresija iz samoga života. Primarni procesi duševnog aparata, u svojoj težnji k integralnom zadovoljenju  fatalno su osuđeni  na opću težnju čitave žive supstancije – da se vrate u spokojstvo anorganskog svijeta čime se  nagoni uvlače u orbitu smrti“.  Tu se on bavi u biti pojmom besmrtnosti, njen „mehanizam“ temelji na principima nagona kojeg vidi kao dva pola iste energije koja je time sama životna energija. Jedan pol naziva „Eros“ koji se očituje  kao volja za životom i time nadvladava nagone smrti, drugi pol naziva „Thanatos“, on se očituje  kao čovjekova nesvjesna volja za smrću. Svojom interakcijom odgađaju konačan pad u smrt. U čovjekovom tijelu očituju se kao spolni nagoni. Oni stalno stvaraju nove napetosti u njemu te vrše svoju funkciju životnog razmnožavanja  odvajanjem plodotvornih stanica od organizma i stapanjem dvaju takvih staničnih tijela. Time zadobivaju, u borbi protiv smrti, prividnu „potencijalnu besmrtnost“ žive supstancije. Freud dalje navodi da su životni nagoni konzervativni u istom smislu  kao i svi ostali nagoni koji nas prožimaju jer vraćaju ranija stanja žive supstancije, no oni svoju konzervativnost podižu na viši stupanj stvarajući novu jedinku. Ova njegova teza daljnjim  razvojem psihoanalize je u velikoj mjeri dograđivana i mijenjana.

Pojmovi Eros i Thanatos te mitovi o njima javljaju se već jako rano, u samim počecima ljudske kulture. Od davnina ljude fascinira i zanima dinamika života i smrti. Shodno time zanima ih odakle oni postoje i zašto postoje te što ih to pokreće. Zanimljivo je primijetiti da su mnogobrojne kulture tu tamu neznanja  osvjetljavali različitim ali opet u svom korijenu jako sličnim mitovima, stoga sam s jednim od njih započela ovaj tekst.

Čovjekovo upoznavanje svijeta a time i sebe počinje dodirom s njime, na svim gore navedenim razinama: misaonim, duhovnima, emotivnim i tjelesnim. Stoga je on sudbinski važan te se  može čitati kao čežnja za životom i sam njegov trag.

Nužnost dodira

Dodir  je naprosto nužan da bi se ljudska jedinka razvila u humanu.  Majčin dodir je prvi izvor sigurnosti i ljubavi koji puni naše duše, ključ kojim otkrivamo i otključavamo našu ljudskost. Njen dodir nam omogućuje da kasnije bez straha primamo dodire od drugih, također, i da ga dajemo kao najintimniji izraz svoje ljubavi i osobni potpis. Majčin dodir u nama aktivira duboke vrutke samopouzdanja, ljubavi prema sebi i empatije pa se upravo zbog toga svaka namjerna odsutnost majčinog dodira svrstava u najteže oblike emocionalnog zanemarivanja.

On je  element koji je u korijenu svake sreće, građevni materijal svih muško ženskih odnosa, ali i način njihova testiranja. Njegov trag na našoj duši nikada ne laže, a možemo ga spoznati samo ako smo ga spremni iščitavati. On je poput slova, njime stvaramo sasvim osobnu kartografiju nježnosti i prepoznajemo tuđu. Dodir je prvo što su Adam i Eva spoznali u svom ovozemaljskom životu ili kako stoji u Platonovom tekstu, nakon što su prvotni ljudi prepolovljeni. Vrhovi naših prstiju i ljepota opipa, uvijek nas iznova vuče da tragamo, da sanjamo, da žudimo za onim lijepim, mekim, toplim. Jer tijelo otkriva čovjeka, ono izražava osobu. Tijelo, ukoliko je prožeto erotikom, izražava čovjekov poziv na uzajamnost i ostavlja njegov trag te čezne za životom.

Varirajući boje  ljudske kože, aktovi su na granici racionalnog i iracionalnog te  nam poručuju  kako  dodira ima svakakvih; hladnih i toplih, nježnih i grubih, vlažnih i suhih, mirnih i brzih, površnih i sporih. Stoga je gotovo nevjerojatno koliko  o drugima i o sebi možemo iščitati na temelju njih, kroz svoje nutarnje oko. Oni su uvijek u međuprostoru naše komunikacije i u tranziciji jer se događaju  na rubu našeg i na početku vanjskog svijeta, od njih počinje, ali  njima i završava naša konverzacija sa svijetom oko nas. Jer riječima se još i može lagati, ali dodirom teško!

Slike pričaju intimnu priču

Prča koju pričaju moje slike izuzetna je intimna, predstavlja osobni svijet i njegovo promišljanje. No time nije ništa manje univerzalna. Jer koliko god one predstavljale moj svijet on je ujedno svijet svakog drugog čovjeka. Pošto se na njima bavim tjelesnim dodirom prikazanim kroz isprepletenost dvaju aktova, to je rad o tijelu kao predstavnikom jezgre našeg bića i kožom kao njenom granicom. Također, ono  me zanima i kao polje nabijeno energijom i osjećajima, kao odašiljač naših misli. Jer granice našeg tijela u opipljivom smislu jest koža, no pošto je i sama materija energija, iza naše kože se mi još uvijek nastavljamo u smislu aure, energijskog omotača koje obavija naše tijelo. Time fizičko dodirivanje dvaju tijela predstavlja i ulaženje u osobne aure.

Tijela su prikazana na platnima kvadratnog formata i relativno velikih dimenzija; 130 cm x 130 cm. Predstavila sam ih kroz seriju od sedam slika. Izabrala sam format kvadrata jer u simboličkom smislu on predstavlja materiju, zemlju, tjelesnost. Time se ono poklapa sa samom temom koju prikazuju. Svaki kvadrat platna predstavlja jedan zumirani kadar dodira tijela. Njegova veličina omogućila mi je da ga uvećam te tako nešto što je malo i intimno učinim transparentnim. Slike u biti predstavljaju sliku ispod povećala, a nešto uvećavamo kako bi bolje razumjeli i učinili sebi  jasnijim. Tehnika je ulje na platnu. Koristila sam uljene boje jer su mi omogućavale dobivanje širokog raspona kolorita, nježne prijelaze među njima i lazurnost. Zahvaljujući tome mogla sam ući u boju puti i  igrati se odnosima boja kako bih je dobila jer ona nije neka određena boja već tek njenim slojevitim kombinacijama  nastaje. Nježnost tijela i nijanse kože sugerirane su  izborom pastelnih i svijetlih boja. Samo na točkama dodira one su jače i tamnije. Crtež dijelova tijela nije u prvom planu, štoviše, on se na nekim mjestima gubi i time otvara tijelo te se ono rasplinjuje i tako graniči s apstrakcijom. Takav način prikazivanja tijela priziva dojam njegove prolaznosti, krhkosti i višeslojnosti  koja se rastače i miješa na slikama. Miješajući boju s dosta terpentine dobila sam efekte razlivenosti i nejasnosti koji sugeriraju stapanja tijela i pridonose gradnji tople, senzualne i erotske atmosfere. Kadrovi prikazanih tijela uglavnom  ne sugeriraju dubinu, prikazani su na samoj površini platna kao isječak kože čime izazivaju promatrača da ih dodirne, dok na nekim slikama, drukčijom perspektivom i prikazom skraćenja tijela dubina se ipak  nazire.

Motiv tijela u umjetnosti prisutan je od samih početaka ljudske kulture. Čovjekov prvi trag sebe je njegov otisak u zemlji, pijesku, glini, a svjesno opažanje  tog traga predstavlja rođenje njegove svijesti. Stoga umjetnost počiva na temeljima proučavanja sebe a jedan od načina je  prikazati sebe fizički – svoje tijelo kao obavijeni prostor mene. Vremenom se samo mijenjaju načini, stilovi i  mediji…

Zaključak

Kao što staklena prizma lomi svijetlost i time otkriva sve njene boje tako se i kroz čovjekovu potrebu za dodirom prelamaju sve razine njegovog bića i time čine vidljivim.  Njime ga čitamo kao tjelesno, osjećajno, misaono i duhovno biće. U njemu se čovjek susreće pod pojmovima ti i ja, ono predstavlja njega  ali i njegovo oruđe.  Opna tijela naziva se koža.            A ako je koža naša granica samoga sebe, onda je dodir njena misao. Jer čovjekovi osjećaji kao i misli su određene vibracije – energije koje prožimaju njegovo tijelo. To znači, da  se u dodiru dvaju tijela  susreću i dvije misli sa svih razina njegovog bića. A u  susretu misli rađa se komunikacija. U ljubavnom zagrljaju ta komunikacija je najintenzivnija jer je vodi želja za sjedinjenjem, odnosno, za rušenjem svojih granica i napuštanjem sebe… Ova tema pružila mi je zanimljivo i široko polje likovnog istraživanja.  Postavila mi je pitanja kojim bojama dobiti boju puti, kojim kadrovima i kojom kompozicijom uhvatiti dodire… Kako sam tome pristupila moje slike najbolje govore.

(Izložba autorice je održana u Meštrovićevom paviljonu sredinom listopada. Ona je jedna od nekolicine izložbi koje su održani u sklopu ciklusa “Mladi umjetnici izlažu u HDLU”. Natalia Borčić do sada je zlagala na više skupnih i samostalnih izložbi,  a ovo joj je bila prva veća samostalna izložba na kojoj je ujedno izložila svoj diplomski rad.)