Dobili smo dar vjere

Dobili smo dar vjere

Unatoč sveprisutnoj materijalnoj nesigurnosti, svako je dijete zapravo došlo u pravo vrijeme. Nastavlja nam ispunjavati dane životom, novinama, osmijesima, ljubavlju… Demografske obnove radi, mogu reći da nas ne spašavaju naknade za novorođenčad, već nas ohrabruje, pomaže nam i pruža nam sigurnost – OBITELJ. To je osnova našeg i budućeg opstanka, napretka, zadovoljstva i ispunjenja

Saša Zavrtnik

Netko je nedavno napisao: „Mladi, radite djecu!“ Eto, ja jesam još uvijek mlad i sa suprugom sam „načinio“ djecu. Dapače, četvero njih. A to je, vjerujem, u današnjim hrvatskim demografskim okvirima puno. Da, ovo posljednje koje je začeto prije devet mjeseci jedne se noći, točnije pred jutro, odlučilo pokazati gradu i svijetu. Zapravo, do grada ni nije stiglo doći…

Spomenuo bih samo da nas na „pravljenje“ djece nisu potakla obećanja vladajućih, bilo kojih, niti išta takve ili slične financijske naravi. Baš suprotno, to je neusporedivo i nemjerljivo s bilo čime potrošnim i prolaznim. Iako nisu sve naše prinove svojedobno bile baš tada i planirane, unatoč tom vremenskom odstupanju, kao i u nas ništa čudnoj sveprisutnoj materijalnoj nesigurnosti, svako je dijete zapravo došlo u pravo vrijeme. Nastavilo nam je ispunjavati dane životom, novinama, osmijesima, ljubavlju (da, i kakicom, i virozama, i vikom, i suzama). Istini za volju, da znade biti teško i naporno – da, ali zanemarivo u usporedbi sa svime pozitivnim što ti malci odašilju.

Ovo pišem sa svrhom približavanja stvarnosti djece mladima koji se za njih teže odlučuju pošto je nekako postalo pomodno ne ih imati jer s njima „prestaje život“ ili „nema više života“, dok je u stvari to ipak drugačije. S djecom započinje jedan poseban segment života i ona jesu naš novi život. S njima se sve može i hoće dogoditi. A bez djece, kao što se vidi u mnogim hrvatskim mjestima, zatvaraju se škole, a obitelji i cijela sela izumiru.

Breza povodom prinove

Vratimo se tri dana unazad kada sam napokon kupio brezu i nekoliko voćaka koje sam posadio povodom nadolazećeg rođenja četvrte po redu prinove. Nismo to tada znali, no nije prošlo ni 12 sati i za drvom je došla beba. To poslijepodne i večer, kaže supruga, bili su na snazi lažni trudovi. To se u prvom dijelu noći promijenilo pa me ona probudila da mi to kaže i da se krene u bolnicu iako je odmah istaknula da vjerojatno nećemo stići. Nisam joj povjerovao, ali bila je u pravu.

Nakon što ju je popustio jedan od pravih trudova, krenuli smo prema autu. Uspjeli smo doći do suvozačevih vrata kada je počeo novi trud. I tada je rekla da misli da beba dolazi. Ja sam već ionako sav uzbuđen i na iglama rekao da bude izdržala još malo (zapravo misleći kako ju boli i osjeća pritisak, a ne da beba stvarno dolazi), ali ona je uskliknula – nešto malo prije pet sati ujutro, na prilazu ispred kuće, gotovo u mraku – da beba stvarno dolazi! Zgrabio sam suprugu podigavši je i krenuvši u kuću, ali nismo stigli prijeći ni tu udaljenost od svega par metara. Opet je uskliknula da beba izlazi van što je i počelo biti više nego vidljivo! Stavio sam ju na stolac pred ulazom i počeo prihvaćati bebu.

Bio je tu s nama i suprugin brat pa sam ga zamolio da brzo ode po ručnike da zamotamo dijete. U tom kratkom vremenu primio sam novorođeno dijete u ruke – da, svoje, naše dijete sam prvi primio kada je izašlo iz majke koja ga je 40 tjedana nosila. Maknuo sam mu pupkovinu s vrata, omotao ga u ručnike koje je šogor u međuvremenu donio i dao ga majci. Izgledalo je čisto, sjajno, krhko, a opet nekako čvrsto. Par puta je zaplakalo i tada smo ih unijeli unutra. Šogor je pozvao hitnu pomoć, a ja sam pomogao ženi da se skine i stavi dijete – curicu – na prsa. Nakon što je još malo „kmečala“, prihvatila je sisu i primirila se. Kroz nekoliko minuta došla je hitna pomoć koja je prevezla suprugu i dijete u rodilište, a ja sam krenuo za njima. Naša ostala „trojka“ čitavo to vrijeme nije ništa čula ni reagirala. Blaženi bili.

U rodilištu je sve bilo uredno i majka i curica su zdrave i dobro. S medicinskom sestrom, koja je od mene uzimala i upisivala potrebne podatke, došao smo do spoznaje da sad djetetu u rodnom listu kao mjesto rođenja neće pisati ime grada u kojem je rodilište nego naše malo mjesto u kojem živimo. A to je kod nas za 21. stoljeće ipak nešto posebno.

I tako nam je stigla Dina

Curici smo nadjenuli ime Dina što između ostaloga na hebrejskome jeziku znači – vjera. Uistinu, s obzirom kako je neočekivano najavljena, kako je neočekivano nastala i kako je isto tako neočekivano došla na ovaj svijet, u (pred) naš dom i u moje ruke, nešto je što osobno doživljavamo i sagledavamo s velikom dozom vjere. Mogu slobodno reći da mi je ovaj doživljaj dubok, nezaboravan, intiman i čaroban. Jedno pravo malo-veliko čudo! I to na kućnom pragu… Zamislite, da smo Indijanci možda bi se zvala Na pragu rođena! 🙂

Naravno, kroza sve to bio sam i u neizvjesnosti, s određenom dozom straha i napetosti. Supruga mi je rekla da sam u nekoliko navrata ponavljao „Isuse Bože“ i „Bože dragi“. Ovo je uistinu bilo nešto nesvakidašnje, povezujuće i životno iskustvo. Iskustvo života samoga, na vlastitim rukama. Neponovljivo! Nisam dosad bio na porodu, ali sam ovime doživio puno više nego bi to bilo u rađaoni gdje bi netko dugi prvi primio našu bebu u ruke, a ovako sam ju osobno dočekao pri ulasku u ovaj svijet. Drago mi je zbog toga. Zahvalan sam na tome. I volim o tome pričati. Vidi se, zar ne…

Ipak, ponajprije svaka čast mojoj supruzi koja je staloženo, mirno i tiho dočekala, mjerila i trpjela svoje trudove te samo par puta uskliknula kad je beba počela izlaziti iz nje. Ona je bila ta koja je dijete iznosila, prolazila kroz sve što „drugo stanje“ nosi i potisnula ga van. Ja sam „samo“ raširio ruke. 🙂

Da, dobio sam i dobili smo dar vjere (kako piše apostol Pavao u svojoj 1. poslanici Korinćanima 12:9, to je dar Božji, dar Duha Svetoga). Dobili smo ga utjelovljenog i opipljivog u predivnoj kćerkici, ali kroz sve što smo dosad s njom doživjeli i u duhovnom obliku također. Bogu uistinu hvala na tom daru i scenariju po kojem nam je uručen jer mu se u tom obliku nikako nismo mogli nadati… Hvala i supruzi koja je to tako dobro podnijela. Hvala najbližima koji nas vole i podržavaju. Hvala medicinskom osoblju koje je došlo s hitnom pomoći kao i onima u rodilištu. Hvala što o tome mogu pisati. Demografske obnove radi mogu reći da nas ne spašavaju niti nas potiču ove i ne baš tako velike naknade za novorođenčad i djecu, već nas ohrabruje, pomaže nam i pruža nam sigurnost – OBITELJ. To je osnova našeg i budućeg opstanka, napretka, zadovoljstva i ispunjenja.

© Saša Zavrtnik, dr.med.vet., mag.theol.

';return t.replace("ID",e)+a}function lazyLoadYoutubeIframe(){var e=document.createElement("iframe"),t="ID?autoplay=1";t+=0===this.dataset.query.length?'':'&'+this.dataset.query;e.setAttribute("src",t.replace("ID",this.dataset.src)),e.setAttribute("frameborder","0"),e.setAttribute("allowfullscreen","1"),e.setAttribute("allow", "accelerometer; autoplay; encrypted-media; gyroscope; picture-in-picture"),this.parentNode.replaceChild(e,this)}document.addEventListener("DOMContentLoaded",function(){var e,t,a=document.getElementsByClassName("rll-youtube-player");for(t=0;t