Dječji crteži kao inspiracija za poslovni uspjeh

Prednost krpenih lutaka je što se mogu prati, dijelovi se ne mogu odvojiti pa nema opasnosti od ozljeda te njihova izdržljivost koja je svakako nužna za svaku dječju lutku. Mekane su pa djeca često spavaju s njima, ona im pružaju utjehu i toplinu. Lutka nije samo predmet već prijatelj, a nekada joj se lakše otvori nego odrasloj osobi

Ivona Conjar

Većini današnjih klinaca radost predstavljaju samo mobiteli, tableti i igrice, više se ne igraju na otvorenom, a kamo tek s krpenim lutkama. Barem smo tako pretpostavljali. Provjerili smo kako u takvom okruženju može opstati jedna zagrebačka lutkarica i zašto se bavi tim „zastarjelim“ poslom.

Jedan je Slovenac htio da mu izradim vanzemaljca u ljudskoj veličini kako bi sjedio do njega u autu i razgovarao s njim

Primjer Dunje Niemčić najbolje pokazuje kako hobi može prerasti u uspješan biznis. „Lutke izrađujem od osnovne škole, no tek smo nedavno krenuli u ozbiljnijem smjeru. Naime, tijekom cijelog života radim i imala sam stalan posao, a lutkarstvo je bila potajna ljubav“.

Njezin štand na zagrebačkoj Opatovini postoji tek od lipnja prošle godine, no već je privukao brojne građane i turiste koji ciljano dolaze baš po lutke. Iako smo svjedoci zatvaranja svih oblika firmi i brojnih napuštenih prostora diljem grada njihovo okružje je daleko pozitivnije.

Štandovi popunjeni radovima obrtnika

„Kada smo otvorili radnju bili smo na osami. Štandovi u blizini su bili prazni, a na onima udaljenijim prodavala se samo odjeća. Danas je sve popunjeno i što je najvažnije – radovima malih obrtnika i umjetnika“, opisuje ovu nesvakidašnju priču gospođa Niemčić.

Plastične lutke iz trgovačkih centara ne mogu zamijeniti njezine koje su specifične i posebne na svoj način. Inspiracija su joj često dječji crteži prema kojima izrađuje njihove likove iz mašte. „Imam petero unučadi kojima napravim točno ono što žele. Smatram da su dječji radovi famozni, oni imaju neopisivu maštu koju odrasla osoba ne može kopirati“, objašnjava lutkarica koja dodaje da svatko može donesti svoj crtež prema kojem će izraditi željenog lika.

Dunja nam otkriva da još postoji želja i tržište za njezinim poslom. „Iznenadili biste se koliko ljudi dolazi u ovaj dio grada samo da kupe jednu lutku, i to većinom domaći građani“.

Prednost krpenih lutaka je što se mogu prati, dijelovi se ne mogu odvojiti pa nema opasnosti od ozljeda te njihova izdržljivost koja je svakako nužna za svaku dječju lutku. Mekane su pa djeca često spavaju s njima, ona im pružaju utjehu i toplinu. Lutka nije samo predmet već prijatelj, a nekada joj se lakše otvori nego odrasloj osobi.

Kazališni rekviziti

Njezina djela bila su dio postave na pozornicama kazališta Mala Scena, Trešnja, HNK, kazališta u Virovitici, Ljubljani… Prisustvovala je na ukupno 80-ak predstava, te priznaje da postoji tržišna potreba koju par lutkara, koliko ih još rade u Zagrebu, ne mogu zadovoljiti. U svojoj karijeri susrela se s brojnim neobičnim privatnim i poslovnim zahtjevima.

„Jedan je Slovenac htio da mu izradim vanzemaljca u ljudskoj veličini kako bi sjedio do njega u autu i razgovarao s njim. Zanimljivo je da sam za kazalište Trešnja napravila krokodila u kojemu je se nalazio glumac koji ga je pokretao. Radila sam još brojne životinje koje su izgledale poput stvarnih, a ne onih plišanih“.

Sigurno je najteži zadatak bila izrada lutke koja je zamijenila glumicu Nataliju Đorđević u jednoj filmskoj sceni. „Glumičin je lik trebao udariti automobil, a pošto nisu mogli pronaći kaskadera napravila sam lutku njezinih proporcija. Nije se vidjela glava, a scena je završila uspješno i prema planu“.

Radi ono što voli

U jednom danu moguće je napraviti i desetak lutki, ovisi o specifičnim željama klijenta. Prvo se nacrta oblik na papiru, zatim slijedi šivanje od željenog materijala i punjenje umjetnom vatom, alergijski neutralnom. Kad je sve popunjeno i spojeno, postavlja se kosa, crtaju oči i sve što treba. Nema nikakvih guma ili sličnih dodataka da ih netko ne bi slučajno odvojio ili progutao.

Dunja Niemčić sada je u mirovini, no nije se prepustila besposličarenju već svakog dana nešto kreativno smisli i izradi. Voli reći da živi u atelijeru zbog mnoštva materijala i pribora. Njezina primarna misao nije bila financijska korist već provođenje vremena u onome što voli. S obzirom da jako dobro radi taj posao zarada je došla nekim prirodnim tokom. „Nikada nije kasno za naučiti nešto novo i uključiti se u ono što voliš. Nitko, a pogotovo mi stariji ne smijemo kukati, već svaki dan provoditi kvalitetno i sa svrhom“, zaključila je naša lutkarica.